6 °

max 6 ° / min -2 °

Ponedjeljak

18.01.

6° / -2°

Utorak

19.01.

6° / -1°

Srijeda

20.01.

7° / 2°

Četvrtak

21.01.

10° / 6°

Petak

22.01.

12° / 10°

Subota

23.01.

11° / 10°

Nedjelja

24.01.

10° / 7°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Suverena, moderna, sekularna država ili svetosavska pravoslavna teokratija

Stav

Comments 3

Autor: Antena M

  • Viber

Suverena, moderna, sekularna država ili svetosavska pravoslavna teokratija

Za Antenu M piše: Prof. dr. sc. Dragutin Lalović

 I to smo dočekali! Prvi put (!) u suvremenoj crnogorskoj povijesti, u tri desetljeća formalno višestranačkog režima, došlo je do smjene stranke na vlasti.

U zagrebačkom "Jutarnjem listu", 25. septembra 2020. objavljen je razgovor s predsjednikom Crne Gore Milom Đukanovićem, pod naslovom "SPC je instrument velikosrpskog nacionalizma i ruskih interesa na Balkanu".

Ukratko bih se osvrnuo na ocjene te povijesne promjene što ih je u razgovoru iznio čelni politički lider Crne Gore u proteklih četvrt stoljeća (preciznije, od 1997).

Cijeli intervju odlikuje dvojni politički diskurs: s jedne strane, veoma zaoštren prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori kao "najaktivnijem političkom akteru", kao dugogodišnjem "instrumentu velikosrpskog nacionalizma i ruskih imperijalnih interesa na Balkanu", koji je odigrao, logistički i ideološki, ključnu ulogu u pobjedi tzv. opozicije na parlamentarnim izborima 30. avgusta 2020.

Istovremeno, s druge strane, osnovni ton Đukanovićeve analize promišljeno je nastojanje da se rezultati parlamentarnih izbora dedramatiziraju, da se izborni poraz njegove stranke, DPS-a, a pobjeda tročlane skupine stranaka i grupacija, prihvati kao neosporno demokratski ishod volje građana Crne Gore za promjenom.

Ostavljam ovdje postrani "velike geopolitičke igre" i obraćam pažnju samo na taj drugi analitički relevantniji sloj argumentacije, u kojemu se najprije ističe da je njegova stranka dostojanstveno prihvatila izborni poraz, džentlmenski čestitala pobjednicima i obavezala se da će učiniti sve da "transfer vlasti protekne brzo i glatko". Evo, što se, po njegovu sudu, dogodilo: "Poslije 30 godina mijenja se vlast, a opozicija koja nikada do sada nije bila na vlasti mora se učiti tom poslu. A vlast se nakon 30 godina mora učiti opozicijskom djelovanju".

Takvu demokratsku promjenu Đukanović smatra "eksperimentom u koji je zemlja sada ušla", a za koji vjeruje da ga "možemo izdržati". Precizira da rezultatima parlamentarnih izbora nije "ugrožena crnogorska država": "Na ovim izborima nismo odlučivali o državi", o tome je crnogorski demos mjerodavno i neopozivo odlučio na državotvornom referendumu 2006.   

Odgovarajući na pitanje što je presudilo da "vaš DPS nakon 30 godina izgubi izbore" i kakvu ulogu u tome imaju "korupcijske afere koje se povezuju s vašom strankom, ali i s vama osobno", Đukanović ističe slijedeće "domaće razloge": "Prvi je zasićenje nakon 30 godina, do kojeg bi došlo i da smo sve najbolje uradili. Drugo, dugogodišnja vlast kvari vladajuće pa su ljudi na izborima imali u vidu i te greške koje smo počinili". Među te "greške" ne ubraja korupcijske afere, koje  svodi na puke konstrukcije "usmjerene protiv ključnih ljudi u Crnoj Gori, a prvenstveno protiv mene. Ne znam što sve u ovih 27-28 godina nije iskreirano, ali sve se na kraju pokazalo kao prizemna i providna obavještajno-medijska i politička akcija bez ikakvog činjeničnog pokrića".

Što je osnovna karakteristika navedenih objašnjenja parlamentarnih izbornih rezultata?

Ponajprije upada u oči da Đukanović − ne samo predsjednik države nego i DPS-a − ne samo da ne iskazuje žaljenje zbog prijelaska njegove stranke u opoziciju, nego naprotiv gotovo pedagoški upozorava da se time njegova stranka mora učiti opozicijskom djelovanju. A što znači učiti djelovati politički, javno i snagom argumenata, a ne argumentima sile i bahatošću gole vlasti.

Nije posve jednoznačno na koga se točno odnosi kritička ocjena kako "dugogodišnja vlast kvari vladajuće pa su ljudi na izborima imali u vidu i te greške koje smo počinili" − prema prvom djelu rečenice kao da se odnosi na "vladajuće" iz DPS-a, a iz završnog dijela pak i na njega samoga. Da i ne govorimo o "zasićenosti", nakon puna tri desetljeća, čak i da su "najbolje radili", kao što ipak nisu. Indikativno je da ni o kakvim konkretnim greškama ne govori, a da korupciju i klijentelizam izričito iz toga izuzima (pri čemu, strogo rečeno, posve ima pravo, nije riječ o pukim greškama, nego o konstitutivnom zloćudnim karakteristikama cijelog režima). Je li potrebno očiglednije svjedočanstvo koliko "dugogodišnja vlast kvari vladajuće"?

Najdramatičnij paradoks očituje se u ocjeni kako rezultatima parlamentarnih izbora i smjenom vlasti crnogorska država nije ugrožena, uz istovremeno dramatično upozorenje da "ako bilo tko iz Crne Gore ili iz regije smatra da pod promjenom vlasti može ugroziti našu državu, mora znati da ćemo je braniti onako kako smo je branili vjekovima" (riječima: u šumi). Tvrdi da to nije nikakva "zla slutnja, a ni današnja realnost". Nije ustuknuo ni pred tvrdnjom kako u Crnoj Gori "stanje nije loše", štoviše da je "Crna Gora najstabilnije društvo na zapadnom Balkanu" (što zvuči kao montipajtonovska dosjetka).

Time dolazim do temeljnog problema: da li ovom smjenom vlasti toliko zakašnjeli, najzad započeti proces uspostavljanja demokratskog pluralističkog sistema jača ili nagriza suverenu crnogorsku državu? Što je klasični problem odnosa države i demokracije kao neizbježne strukturne napetosti između suverenosti države, kao impersonalne vlasti (vlast ne pripada nikome), i demokracije, u kojoj vlast pripada narodu kao političkom subjektu.

U svjetlu naznačenih razmišljanja crnogorskog čelnika, uz uvažavanje lucidnih prosudbi vrhunskih crnogorskih intelektualaca i političkih analitičara (kao što su M. Špadijer, R. Bojović, D. Radulović, da samo njih izdvojim), vjerujem da se može primjerenije naznačiti mogući kategorijalni politološki okvir za razumijevanje rezultata crnogorskih parlamentarnih izbora.

Prvo, sama smjena DPS-ovske vlasti jednoznačno je pozitivno dostignuće, čiju je važnost teško precijeniti. Malo je reći da DPS prelazi u opoziciju, a netočno da je dosadašnja opozicija preuzela zakonodavnu vlast i dio izvršne vlasti. Naime, glavni deficit crnogorske politike nije bio monopol vlasti jedne stranke, nego pogubna činjenica da je DPS imao jedva relevantnu unutarcrnogorsku političku opoziciju, ali je zato imao masovnu antistemsku protucrnogorsku oporbu. Već godinama uporno, i uzaludno, objašnjavam tu temeljnu razliku između opozicije (koja državu brani od uzurpacija vladajućih) i oporbe (koja dovodi u pitanje ne samo vladajuće nego i državu samu). Utoliko se može reći da Crna Gora prvi put dobija kontrolno sposobnu političku opoziciju koja vlastitu državu može uspješno braniti od uzurpacija vladajućih.

Drugo, detronizacijom DPS-a najzad se razbija − opreznije: može početi razbijati − fatalni amalgam sljubljenosti Partije i države. Bez dekonstrukcije partijske države nema niti može biti pravne države (liberalizacija režima, vladavina zakona, podjela vlasti, autonomija sudstva, zaštita subjektivnih prava). Samo što je ta dekonstrukcija tek nužan ali ne i dovoljan uvjet za tranziciju prema pravnoj državi. Naime, mogući su i scenariji po kojima se država može osloboditi iz ralja jedna stranke samo da bi ponovno bila zarobljena kao privatni posjed nekoliko njih, pa umjesto pravne dobijamo partitokratsku državu.

Treće, do sada oporbene pobjedničke stranke i grupacije odjednom su se našle u situaciji da preuzmu odgovornost za državu koju su do jučer godinama ostrašćeno denuncirale. Priključila im se malena opozicijska grupacija, smatrajući da joj njezin ucjenjivački potencijal omogućuje da se postavi kao jamstvo odgovornosti i državotvorne zrelosti nove koalicijske vlasti. Sporazum čelnika triju koalicija i prije formiranja nove vlasti, pokazuje da su čvrsto preuzeli obavezu da će poštovati međunarodnih obaveze crnogorske države i da neće mijenjati dosadašnji kurs proevropske vanjske politike (članstvo u NATO-u i priključenje EU).

Četvrto, nasuprot olakim likovanjima parlamentarnih pobjednika nad hudom sudbom Mila Đukanovića (napose prpošnog opozicijskog čelnika), oni će se samom logikom obnašanja vlasti morati naučiti na kohabitaciju s moćnim predsjednikom države. Možda čak i shvate da su svojom parlamentarnom pobjedom bitno ojačali njegov demokratski legitimitet, kao modernog lidera koji je, eto, najzad radosno dočekao da se i u njegovoj zemlji uspostavi politički pluralizam. Da ga više nitko ne može optuživati da je diktator, nego da ga se mora uvažiti kao nadstranačku državničku figuru iznad dnevnopolitičkih stranačkih sitnih zađevica i međusobnih nadmudrivanja (po uzoru na Kučana i Gligorova, a u razlici spram Miloševića i Tuđmana).

Možemo zaključiti da su rezultati parlamentarnih, načelno, neočekivano višestruko pozitivni, ili da bi barem mogli biti, kao demokratski obzor razvoja Crne Gore. Otvorio se krajnje složen i kontroverzan politički proces, mnogo teži i zahtjevniji nego u autoritarnom režimu, u kojemu se Crna Gora suočava s jednom velikom neizvjesnošću i jednom velikom opasnošću.

S neizvjesnošću, najprije: posve je otvoreno pitanje može li nova koalicijska vlast, s brojnim akterima i raznorodnim interesima i pogledima, doista djelotvorno djelovati, kao uspješan menadžerski i politički tim, kada nam iskustvo, recimo, Srbije (DOS-ova Đinđićeva vlada) i Hrvatske (Račanova SDP-HSLS -HSS-HNS vlada), pokazuje koliko takve vlade iziskuju političke razboritosti, tolerancije i uzajamnog uvažavanja).

Ali i s opasnošću, koja se poput more nadvija nad politički život u Crnoj Gori, da anakrona partijska država umjesto pozitivne transformacije prema modernoj pravnoj i sekularnoj državi, degenerira u predmodernu crkvenu ili klerikalnu državu, u svetosavsku pravoslavnu teokraciju.

Zaključno mogu samo u potpunosti supotpisati stav iz Saopšenja Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske da je dugogodišnje iskustvo "naučilo nas da imamo povjerenje u razboritost građana Crne Gore, u njihov borbeni demokratski potencijal da se uspješno suprotstave opakim tendencijama da se u ime demokratije razmašu retrogradne snage i regresivni asimilatorski, hegemonistički i kleronacionalistički procesi. Kao i vazda, našu podršku uživaju svi istinski borci za suverenost Crne Gore, svi koji je demokratski grade i pravno čuvaju, svi koji su ponosni na svoju baštinu i samosvjesno oblikuju svoju budućnost, svi koji znaju … da drugoga čuvaju od sebe, ali da nikada i nikome ne daju svoje, da sačuvaju svoju državu" (vidi "Pobjeda", 24.09.2020.)

Komentari (3)

POŠALJI KOMENTAR

europeac

Bilo bi super kada bi se VLADA I PREDSJEDNIK Milo međusobno prihvatili i uvažavali na korektnim odnosima. Prije će biti da će svako vući na svoju stranu onoliko KOLIKO IM DAJE ZA PRAVO USTAV. To nam znači ROGOVI U VREĆI. ako bude tako, žitelji ove naše Crne Gore su na j....i Neka je vječna Crna Gora

jovo J.

Izvanredna analiza pol. stvarnosti u Crnoj Gori. Hvala gospodine profesore. Ako sam dobro razumio Crnoj Gori nije moglo na bolji nacin doci do promjena. Ulezala birokratska vlast neka pokaze malo energije i borbenosti za drzavu i narod ili ce biti zapamcena samo po losem. Iz opozicije to ce joj pogodnije ali malo manje ugodnije.