Putevi besmrtnih prađedova

Piše: Dragan B. Perović 

Vjekovima je Crna Gora opstajala zahvaljujući svome slobodarstvu, svojoj etici i svojoj nepokornosti. Kao negacija njenog slobodarstva javlja se ropski, rajetinski i podanički mentalitet, koji vidi svoju „zaostalost kao prednost“. Odatle se javljaju identitetske razlike, sukobi i nerazumijevanje. Svojevremeno je Lalić dotakao taj problem. Za razliku od onih koji hoće da ih asimiluju, Crnogorci nijesu imali vremena da se uče lukavstvu i pritvornosti. Zagledani u nebo, slobodarskom borbom zadojeni, samo su boga imali iznad sebe. To stvori oćećanje nadmoći i prkosa. A onaj koji je u pokornosti i poniznosti vječito savijen, bilo da rilja zemlju ili ne smije da pogleda u gospodara/sultana dok mu ljubi ruku, boldrikovski smišlja kako da pretekne i izvuče neku korist.

Danas mnogi svoje bitisanje formiraju na lažnim mitovima i u njima ostaju zarobljeni. Pristajanje na laž je gubitak slobode. Kami kaže da „sloboda znači prije svega ne lagati“. „Tamo gdje se množi laž, najavljuje se tiranija ili se ona nastavlja“. Na Crnu Goru su se sručile gomile laži i izmišljotina, s ciljem da potru nju i njene najveće moralne kategorije – slobodarstvo i čojstvo. Međutim, nije prvi put da laž razara crnogorsko tkivo. To je dobro prepoznao Vitni Voren, američki učesnik Konferencije mira u Parizu 1919. godine, kada je, braneći Crnu Goru izjavio: „Ako pustimo Srbiju i njene saučesnike da konačno dotuku ranjenu suverenost Crne Gore, mi jačamo svaku ruku koja udara na bezbjednost svijeta. Ako dopustimo da balkanska laž prođe kao istina, potkopaćemo temelje sopstvene slobode“.

O kakvoj se slobodi za Crnogorce poslije 1918. radilo sažeto su, u pismu komandi srpskih trupa, iskazali Ceklinjani, Ljubotinjani i Dobrljani: „Kad dođe našem izmučenom ali herojskom narodu i taj dan, dan sveopšte slobode, dođoste vi, braća Šumadinci da zamijenite Austromadžare u Crnoj Gori… Vi ste došli neiskreni! Vi ste nam donijeli Judine srebrenjake, da za njih kupite milu nam Crnu Goru da je kao prćiju predate Kralju Karađorđeviću“.

O slobodi za podjarmljenu južnoslovensku braću sanjao je i Njegoš, ali se na kraju razočarao: „Ko se ikoliko sumljao da nijesu Slavjani rođeni za ropstvo, neka danas njino poslovanje vidi. Može li što gadnije na svijetu biti od njine sljepoće? Ja se svagda čudim, a nigda se načudit ne mogu, kako nekima ljudima može postidno ropstvo toliko drago biti! Oni su podobni paščetu, jerbo se pašče trza da dobije svobodu, no kako istu dobije nanovo k verigama trči da ga svežu“.

Da se danas podigne vidio bi da jedan dio njegova plemena pati za tuđim sindžirom, a ne prestaje da laje na sve crnogorsko, kad ga strani mentori napućikaju. Zaboravili su da je Njegoš rekao, cijeneći samostalnost: „No, kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje, ni za Murate, ni za Bonaparte. Oni svi biše i preminuše, a mač svoj o Crnogorce đekoji opitaše, pa nestaše, a Crna Gora osta dovijeka i strašnoga suda u svojoj volji i slobodi, a to znači u slavi“. Čojstvo ne postoji kod onih koji služe tuđinu, iako to nastoje prikazati kao vrlinu.

Da ne zaboravimo da su riječ, obraz i sloboda najjače crnogorsko oružje koje nas je održalo vjekovima, od Dukljanskog kodeksa običajnog i pisanog prava iz svih grana socijalnog života, do novijega vremena.

S pravom dr Čedomir Bogićević podvlači i posebno naglašava pravilo koje je vrhunac moralnosti i „najuzvišenija ustanova crnogorskog životnog stava o ideji slobode“, a to je ustanova utoke-utočišta, pribježišta, kao himna slobode. To je propis koji je izrekao Petar I Petrović Njegoš: „Proklet da je svaki brat Crnogorac koji dobjekšeg čovjeka i na samu vjeru nevjernoj tragi iz ove slobodne zemlje preda. U slobodnu zemlju stupivši, ma koga roda i plemena bio sin, on mora biti slobodan, a ne u ropstvu verige da pada. Naša vrata slobode nek su svakome slobodu ištećem otvorena“. Vrhunski princip jednakosti i ljudskih prava! Plaćali smo cijenu zbog toga. Na stranu što nam se i to, kao mnogo čega drugog, obilo o glavu. Izgleda da je prokletstvo, kao i sve što je danas postavljeno naglavačke, stiglo nas, koji smo primali i hranili sirotu za svoju sramotu.

No, ne smije se odstupiti od postulata koje su preci ostavili potomcima. Crna Gora se od drugih, dobronamjernih, prepoznavala po svojoj istoriji. Neki od njih su naveli da su Crnogorci „odani otadžbini i iznad svega ljubomorno čuvaju svoju nezavisnost“. Za to je danas potrebno dosta hrabrosti. U stvari, oduvijek je bilo tako. Prije dva i po milenijuma Perikle je rekao da tajna slobode počiva u hrabrosti, a Petar I sokoli Brđane u nevolji i kaže: „Došli smo da pokažemo neprijatelju naše vjere, našeg imena i naše predrage slobode da smo Crnogorci, da smo narod, narod voljan, narod koji dragovoljno za svoju slobodu bori se do posljednje kaplje krvi i sami najmiliji život na međi svojih besmrtnih prađedova ostavlja…“