Za slobodu zlatnu

Za Antenu M piše: Boško Crnojević

Crna Gora je pod okupacijom. Za vrat joj je skočila Srpska crkva. Hoće da joj skine glavu, ime i identitet i strpa u džak „Srpskog sveta“. Za taj naum podigla je narod na noge u odbranu svetinja i širom sebi otvorila vrata za pretvaranje sekularne u teokratsku državu. Svezala je u šaroliku koaliciju političke neistomišljenike koji su njoj odani. Sa oreolom oslobodioca, Crkva ih je blagoslovila i od njih napravila Vladu. Zadala im je jasan zadatak: uništiti osnove crnogorskog nacionalnog bića. Novi premijer, „mesija“ kojeg Srpska crkva šalje u misiju „pomirenja zavađenog naroda“, zapravo ima zadatak da isporuči ono što crkva očekuje.

Nova vlast nadglasala je za jedan mandat „diktatora“ i „oslobodila“ Crnu Goru. Od koga? Od Crnogoraca. Mnogi od njih toga još uvijek nijesu svjesni. Predstavljajući se kao „prva demokratska vlast“, politička većina u Parlamentu pokazala je već na prvim koracima da će raditi na štetu crnogorskog multinacionalnog društva i iscjeljivanja rana koje su mu načinjene ubodima srpskog nacionalizma.

Predsjednik Vlade poziva da se ne slavi Dan pobjede nad fašizmom nego dan kada je formirana njegova parlamentarna većina, koja će Srbe da izbavi od „diskriminacije“. Ostaje, međutim, nijem kada poslanici koji ga podržavaju negiraju da se u Srebrenici dogodio genocid. Prateći stav Srpske crkve, koja ni jedan zločin počinjen srpskom rukom nije osudila, „prva demokratska“ vlast sjedi na ušima pred izlivima fašizma u crnogorskom Parlamentu.

Fašizam koji se pojavio i koji želi da jača i zavlada ima izvor u Srpskoj crkvi. Upravo je ona duhovnu odoru davno odbacila i vremenom jačala svoje svjetovne ambicije, skrivene iza navodne odbrane Srba. Istorija je dokazala da kada god ih je branila, nanijela je svima veliko zlo u kojem su baš Srbi stradali. Upravo je ona obukla njihove generale u genocidnu košulju i blagoslovila njihova djela.     

Pod plaštom oslobađanja Crne Gore od „diktature“ i „demontaže hobotnice“, nova vlast se stavila pod diktaturu Crkve, prave hobotnice, koja je Vladi zadala plan i program rada. Populističkim izjavama, pokušavaju da zamažu narodu oči. Sila koja je sjedinila ove vrijednosno i ideološki oprečne partije pokazala je, međutim, pravo lice nedugo nakon zakletve u Parlamentu koju je novi premijer podnio, prizivajući Boga u pomoć.

Vladi je prvi zadatak da izmijeni Zakon o slobodi vjeroispovjesti i njen „mesija“ je pohitao to da najavi. Razlog je jasan. Iza navodne odbrane od diskriminacije koja je gurnula Srpsku crkvu iz nebeske u svjetovnu dimenziju krio se strah da će izgubiti mukotrpno stečen plijen: crkve koje su godinama unazad bez pravne osnove prenošene iz državnog u njeno vlasništvo.

Ova plemenska crkva koja u svoje naručje prima isključivo Srbe želi izbiti Crnogorcima iz glave ideju obnove Crnogorske crkve koja je udarila je u srž njenog nauma. Pošto je odbila da se u Crnoj Gori Pravoslavna crkva oslobodi imena bilo koje nacije i bude samo pravoslavna, postalo je jasno da za Srpsku crkvu Crnogorci mogu biti samo Srbi. Uzurpirala je crnogorsku istoriju, mijenja arhitektonski stil crkava, ali je otišla i dalje. Ona jača fanatizam, najviše među mladima, djecom, od kojih se traži da kleče pred njenim popovima kao pred Bogom.

Srpska crkva želi moć. Želi da bude isključivi tumač i sudija. Kao pastir, hoće sve u Crnoj Gori da zatvori u tor. Sekularnost države, njenih institucija, progutaće i nametnuti izvitoperene običaje kojima je cilj da unište multivjerski i multinacionalni karakter Crne Gore. Baš kao na Rumiju, hoće da stave kapelu i na najvažniju crnogorsku planinu, Lovćen, odakle će simbolično utopiti Crnu Goru u „Srpski svet“.

Ako je nova politička većina agent Srpske crkve, a pokazalo se da jeste, Crnogorcima će pravo na svoju crkvu ostati uskraćeno. Izvojevati to pravo je sada važnije nego ikada. Jasno je i zašto: ta crnogorska crkva jednog dana će ući tamo odakle je istjerana davno i podsjetiti mnoge Srbe u Crnoj Gori da su zapravo Crnogorci. Isti oni Crnogorci koji su se pričešćivali u tim crkvama, u vjekovima kada su mačem branili svoj dom od spoljnih napadača. Nijesu klečali, niti ljubili ruke popovima, već su pričešće primali stojeći, na maču sa kojim bi išli u bitku.

Danas, kada je Crna Gora opet napadnuta, ona traži da se stane u njenu odbranu. Ona zove Crnogorce, ali i Srbe, Bošnjake, Albance, Hrvate i sve koji u njoj vide jedini dom da zavijore jednu jedinu zastavu, dvoglavog zlatnog orla na crvenoj podlozi: zastavu moderne Crne Gore. Crna Gora će se braniti i znanjem, mladošću, koja na Zapadu vidi svoju budućnost i koja će na srednjevjekovne i crkvene barjake odgovoriti zastavama NATO saveza.

Ulice crnogorskih gradova zovu mlade pametne ljude da pokažu duh svojih predaka i odlučnost da se bore za svoje ime i svoj dom. Crnoj Gori trebaju slobodni pojedinci, koji slobodno misle, a ne potčinjeni vjernici koji kleče pred popovima i ljube im ruke.