Dritan i jedan gospodin

Za Antenu M piše: Boris Đurović

Egzoskelet pobožne Vlade svakako jeste Dritan Abazović, čovjek prevaziđenih retoričkih sposobnosti koje proizilaze iz nedokučivosti autoritarnih težnji. Njegova trenutna moć je vrsta ideološkog virusa koji se oteo – ne kontroli, već samokontroli, pa ćemo biti blagonakloni i podizanje ruku / kočoperenje shvatićemo kao simptome.

S književnog aspekta Abazović jeste zanimljiv (čitaj sumnjiv) lik koji nije stvoren po ugledu na bilo koji karakterni ili moralni oblik, što ga odmah određuje kao preteču antimoralizma. Sinonim je za stilsku figuru oksimoron, prednjači u fenomenološkom dijaloškom hermetizmu pa je u tome kontekstu adaptacija ovakvih likova problematična – prosto iz estetskih razloga.

Nego, manimo se književnosti jer – čemu mjesta nema tamo, ima u Srpskom svetu, paranormalnoj dimenziji đe se antimoralizam zagovara kao nasušna potreba. Tamo imamo plejadu sličnih likova, ali, nažalost, tu prestaje književna terminologija a započinje psihološka, pa kako tome nijesmo vični, služićemo se opštim znanjem: problem nastaje kod nemogućnosti razvrstavanja karaktera tolikih likova koje je maestralno odabrao sam nespomenik da služe prosrpskoj ideji. Da bi olakšali i saželi psihoanalizu – ovoj skupini moramo nađenuti ime.

Neka bude Srbofil Izdajičević; opis ćemo preskočiti, a vi budite kreativni pa zamislite gospodina. Spomenuti gospodin svojim načinom i stilom života pokazuje takozvanu cenzuru sna. A kako mi to znamo? Tako što Srbofil Izdajičević ni na javi nije sposoban da sakrije svoje namjere začete u snu o Srpskom svetu. Ovakve namjere ne bismo problematizovali ukoliko se one ne bi ticale Crnogorskog svijeta jer Crna Gora ima dosta svoga jada, a odnedavno je i Srbofil Izdajičević svoje nacionalističke plugove zario u crnogorske livade.

Jasno je da je riječ o jednom slučaju čije facijalne ekspresije ne pokazuju normativne ljudske osobine, čak prośečan posmatrač može uočiti sindrom suzdržavanja od katarzičnog izliva svojih ubjeđenja, pa se ovđe možemo pozvati na palanačku zatvorenost. Kako kaže Konstantinović »palanka ne voli nepoznato« te, u vezi s tim, Srbofil Izdajičević ne prepoznaje (ili se plaši da prepozna) nove evropske tekovine, upravo zbog toga što bi njegova mitomanska uvjerenja okopnjela, a njegova semiotika svoje vidike proširila i mimo tri prsta.

Neće biti da je samo laž u njegovom biću, već se radi o ozbiljnoj dozi straha od izopštavanja iz identitetske evidencije. Ovih dana posmatramo njegovo djelovanje, što ovaj mali osvrt čini opravdanim a sve zarad (mada je to svima jasno) napomene da ne propuštite njegovu posljednju tekuću epizodu.

Stoga zaključujemo da je gospodin Srbofil Izdajičević sklon makijavelističkom pristupu zarad infuzije koja održava koncept laži. Sklon je teatralnim nastupima. Sklon je samoranjavanju. Sklon je negaciji modernih vrijednosti. Njegova usta su puna boga, babe i relaksiranosti. Srbofil Izdajičević motri na vas. Da je vječna!