Za Antenu M piše: Boris Đurović
Posljednjih par mjeseci Crna Gora se mogla posmatrati iz različitih uglova, različitih očiju i oprečnih percepcija. Nego, zapitajmo se da li je to društvo i država koju poznajemo, s kojom se dičimo? Da li današnja Crna Gora liči na naš san o njoj? Dok razmišljamo o tome – manimo se egzistencije koja u ovim i u svim drugim okolnostima jeste važna; ali śetimo se da su naši preci zarad egzistencije morali prvo skinuti okupatorsku šaku sa svoga vrata, pa tek onda slobodno disati. Ne pokušavamo praviti paralelu s današnjicom a još manje sa šakom.
Nije se nad nama nadvila nikakva šaka, nadvila se protuđinska retorika koja je ništa više do kamen u cipeli. Nego gospodo, vratimo se suštini koje smo svi gladni. Vraćanje suštini značilo bi vraćanje biću, ali onome biću koje nosi genetski kod pripadnosti. Čini se da smo u magli događaja obneviđeli i zaboravili ko smo i čiji smo, zaboravili smo da imamo sve ono što nas bez hiperbole čini velikim narodom. Naša veličina se ne mjeri kilometrima, ona se mjeri hiljadugodišnjom istorijom, mjeri se vječnom slobodom koju su mnogi umjeli da potcijene pa da joj se dive. Crna Gora se mjeri ljudima koji su je jednako umjeli braniti srcem, sabljom, puškom i perom.
Mišljenja smo da danas nema povoda za odbranu koliko ima za buđenje kolektivne svijesti, naročito kod mlađih pregalaca. Svjedočimo opštoj hibernaciji mladosti, jednoj pasivnosti, neaktivnosti. Bunt u svijetu, usmjeren protiv bilo koje vrste društvene anomalije, najčešće dolazi iz studenskih krugova, međutim moramo primijetiti da to nije slučaj u našem društvu.
Stvara se dojam da je država prepuštena kojekakvim vjetrovima a razlog ili problematiku pronalazimo u neosnovanom strahu većinskog akademskog svijeta i nezainteresovanosti karike koja će stvarati crnogorsku budućnost, a to su studenti i druga omladina. Nedavno smo mogli čuti studentsku riječ sa Cetinja, od strane studenata Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, koja može da bude kapisla za određenu društvenu angažovanost. Neka se ostali zapitaju đe je njihova riječ dok im vlast servira Rektora prosrpske misli.
Društvene prilike u Crnoj Gori nijesu na zavidnom nivou kao što nijesu ni bile za vrijeme prethodne Vlade, nego svako upiranje prstom odvelo bi nas putem nepotrebnih osvrta na društvenu neodgovornost. Ono čemu bismo trebali da se vraćamo svakako jesu vrijednosti koje smo potisnuli a neko drugi iskoristio priliku i okomio se na iste. Ne možemo a da se ne zabrinemo i na pomen gašenja bilo koje obrazovne ustanove a kamoli na organizovanje śednika i rasprave na tu temu; tim se bojama ne boji društvena slika, a oni koji su namjerili da je tako bojaju – koriste isključivo crnu.
Nažalost, hodamo rubom provalije ali moramo čvrsto vjerovati u kopče koje čine multietnički sklad, kopče koje nas po mnogo čemu čine jedinstvenim počevši od karakternih do geografskih crta. Nije vrijeme za patetične narative, nije vrijeme za ono što ovaj narod nikad umio nije – a to je povlačenje. Vrijeme je za stav, za zdrav razum i racionalnu dozu patriotizma, vrijeme je za Crnu Goru.
Da je vječna!
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR