-1 °

max 5 ° / min -2 °

Ponedjeljak

18.01.

5° / -2°

Utorak

19.01.

6° / -2°

Srijeda

20.01.

6° / 1°

Četvrtak

21.01.

9° / 6°

Petak

22.01.

12° / 8°

Subota

23.01.

11° / 8°

Nedjelja

24.01.

9° / 7°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Andrej Nikolaidis: Demokratija i prosvijećena diktatura

Izvor: foto: alchetron.com

Stav

Comments 1

  • Viber

Andrej Nikolaidis: Demokratija i prosvijećena diktatura

Nezgodna je ova demokratija. Toliko nezgodna da je Evropa zaboravila i na Grčku, i na Orbana, pa i na Erdogana. Zaboravila je čak i na izbjeglice. Jer: first things first. Za sve bi njih Evropa lako, samo da vidi šta će sa vlastitom demokratijom.

Problem je sažeo Damon Albarn – ni filozof, ni književnik, ni politički teoretičar, nego, da prostite, pjevač: „Demokratija nas je iznevjerila“. Nije to rekao ni na Oxfordu, ni u British Library, ni u Evropskom parlamentu. Nego na bini, tokom muzičkog festivala Glastonbury.

Albarn je fin, moderan, slobodouman čovjek, naklonjen, kao i većina popularnih muzičara, liberalnim vrijednostima. Takvi ljudi su, obaviješteni smo, na referendumu koji je završio Brexitom glasali za ostanak Britanije u EU. Takvi ljudi vole demokratiju.

Može te iznevjeriti samo neko ili nešto do čega držiš. Zato mene, recimo, demokratija ne može iznenaditi, još manje iznevjeriti. Jer sam kao mlad čovjek vidio kako djeluje slobodno izražena volja građana. Slobodan Milošević je, recimo, bio rezultat te volje. Da, bio je diktator, ali njegova diktatura bila je rezultat većinske volje građana Srbije.

Dijete slobodno izražene volje građana bio je i Radovan Karadžić. Njegova nedjela, kao i ona Miloševićeva, nisu bila njihova privatna stvar. Za njih su oni imali podršku glasača. Podršku tako snažnu, da do danas traje. Svako ko vam kaže kako ljudi ovdje, u Srbiji i Crnoj Gori, nisu znali šta horde ubica rade u Bosni, laže vas u oči. Sve su znali.

Srebrenica se nije „desila“. Ona nije bila incident. U Srebrenici je artikulisana volja građana. Ko protiv pokolja u Srebrenici nije ustao prije i u prvim danima nakon prolivene krvi, nega dovijeka ćuti – to je najpoštenije što može učiniti.

„Nisam znao“, „Da sam znao svakako bih“, „To nije učinjeno u naše ime“ i slične frazetine iskazuju stav još kvarniji, time i opasniji, od onoga koji zastupaju oni koji do danas – što kroz glorifikaciju, što kroz relativizaciju - brane zločin.

Naučili lekciju

Sada je Brexit artikulisao volju građana Britanije. Čega se sve nismo naslušali u danima nakon glasanja: te oni koji su glasali za Brexit nisu ni znali za šta glasaju, te sada bi glasali drugačije, te oni su glupave seljačine i inherentni fašisti, te rezultat referenduma nije obavezujući, nego tek konsultativan, te hoćemo novi referendum...

Kad za nešto pitate građane, spremite se za najgore. Da, ponekad ispadne dobro. Ali često i ne. Demokratija, eto, ne znači da će biti onako kako obrazovani i tolerantni hoće. Daćeš sve od sebe da do valjane odluke dođe, to da. Vikaćeš, upozoravati, buniti se, kako god. Ali kada narod kaže svoje, prihvatićeš odluku. Nećeš odluku ignorisati, niti je pokušati preinačiti. Jer to onda više nije demokratija. To je onda prosvijećena diktatura. Sad se ispostavlja da bi pristalice demokratije to dvoje najradije kombinovali: pa odluku naroda prihvatili kada ovaj odluči ispravno, a odluku promijenili kada puk glasa pogrešno. To je, napokon, ideja na kojoj počiva predstavnička demokratija, sistem koji volju naroda kombinuje sa prosvijećenom diktaturom koja tu volju dresira i formira.

Evropa je brzo naučila lekciju: manje demokratije, više prosvijećenosti. Evropa je odlučila da narod, do daljnjega, o sudbini EU ne pita. Holandija i Francuska su odbile zahtjev za referendumima o izlasku tih zemalja iz EU. To je, ispostavilo se, rješenje kojem fine i tolerantne pristalice demokratije ovih dana aplaudiraju. Pa ne možemo pustiti građane da unište EU, zar ne?

Uzgred, i sa referendumom imam iskustva. Doživio sam dva. Nadam se da neću niti jedan više. Prvi u Bosni, drugi u Crnoj Gori. U Bosni su građani rekli svoje, pa je jedan narod odlučio da neće prihvatiti odluku. U Crnoj Gori su politički (a i kulturni i vjerski) predstavnici tog naroda prijetili bosanskim scenarijem.

Da do toga ne bi došlo, EU je insistirala da crnogorski referendum o nezavisnosti bude pretvoren u demokratsku perverziju. Pod pritiskom EU Crna Gora je morala prihvatiti da će nezavisnost biti izglasana samo ako za nju glasa više od 55 posto građana. Time su na najbrutalniji način prekršena – ako se to tako zove – ljudska prava pristalica nezavisnosti. Jer je, po uputstvima EU, jedan glas pristalice zajednice sa Srbijom vrijedio više - kao 1,2222222222 glasa pristalice nezavisnosti.

Referendum u Crnoj Gori

Da su isti demokratski standard primijenili u Britaniji, do Brexita ne bi došlo. Nakon Brexita, pametni i knjiški ljudi sjetili su se da treba organizovati novi referendum, sa novim pravilima: da Britanija EU napušta samo ako za to glasa više od dvije trećine glasača. Ali već je bilo kasno. Narod je već glasao pogrešno.

U dane (i godine) pred crnogorski referendum mnogi su ovdje mlatili o tome kako sa nezavisnošću treba sačekati. Njihova je teza glasila: prvo demokratija, pa država. Teza je očito imbecilna: da bi neka država bila demokratska (ili nedemokratska), ta država najprije mora postojati. Ne možeš imati demokratsko ništa. Tezu čujemo i ovih dana. Crna Gora, čujemo, danas jeste država, ali nije demokratska. Šteta što Britanci nisu imali pamet i demokratsku kulturu crnogorskih političkih mislilaca. Pa demokratsko izjašnjavanje građana u Britaniji odložili, dok se Britanci još malo ne demokratizuju. A ne ovako: da ih demokratija iznevjeri. Kao nas u Crnoj Gori.

Kako sada stvari stoje, jedini način da fini demokratski svijet sačuva EU je da o tome ne pitaju građane. Da prihvate logiku koja je upravo suprotna od one koju zastupaju crnogorske ultrademokrate: dakle prvo EU, pa onda demokratija.

Preuzeto sa: balkans.aljazeera.net

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR

danilo stojanovic

Bravo Andrej. Odlican tekst. Od pocetka sam bio protoiv slogana "prvo demokratija pa drzava" jer je to, kao prvo - glupost, a zatim i - podvala/prevara. Problem demokatije je sto je narod, "pucina" sto rece Njegos, podlozan propagandama i voli mitove. Posebno one lazne. Dakle, pobjedu na referendumu cesto odnose oni koji uspjesnije pricaju svoje price. Mnogi se pozivaju na demokartiju imajuci pred sobom uzor "klasicne, grcke (precizno - atinske - jer u Sparti nije bilo demokratije) demokratije". Zaboravljaju pritom da je ta demokartija vazila za slobodne muskarce (zene i robovi nijesu glasali) koji su se dobro poznavali i znali ko je ko. Problem moderne demokratije je sto je svaki covjek izlozen tolikoj kolicini informacija da ih vise ne mozemo "svariti". Odnosno, tesko je utvrditi koje su informacije istinite ili vazne, a koje ne. To zahtrjeva visoko licno obrazovanje i integritet licnosti. Upravo ono sto je u vecini gradjana tako deficitno u nasem dobu. Zato je tako lako manipulisati vecinom koristeci se uglavnom strahom - ksenofobijom, ili mitovima (urbanim i starim). To je pokazao i Brexit. Ne treba zaboraviti da su grcki filosofi znali za slabosti demokratije i dosli od zakljucka da se demokratija neminovno pretvara u oligarhiju, a oligarhija u tirjanstvo/diktaturu - koja, opet,neminovno, dovodi do pobune masa i novog demokratkog perioda. I tako unedogled. Cini se da smo i mi u toku jednog takvog prelaznog perioda?