Za Antenu M piše Milan Marković
Da se u Crnoj Gori sprovodi sistematski progon neistomišljenika te da se odnosi održavaju na paradigmi dominacije i potčinjenosti koji u društvu obezbjeđuju državne funkcije, primjer je i novi udruženi napad na Fakultet za crnogorski jezik i književnost. Obnovljene nalete nosilaca državnih funkcija povezuje ista ideološka matrica, pa se zato zadržimo na nizu njihovih ekvivalencija.
Vladajuća ideologija (podśetimo, formalno oročena i ograđena Sporazumom potpisanim 9. septembra 2020. godine koji je trebalo “da otkloni svaku zabrinutost međunarodne zajednice i regiona o tome kakav će biti strateški, spoljnopolitički kurs Crne Gore”) nije ni smišljena da bude shvaćena ozbiljno ili doslovno. Da je tako, ne bi nedugo potom sav državni aparat predala u ruke vjerskoj organizaciji pod čijim je patronatom utemeljena, a koja ima osvjedočenu ulogu u višedecenijskom potpirivanju međunacionalnih nemira, sukoba, progona i istraga. Možda se hrišćanska premisa takve organizacije može destilovati, ali da bi se došlo do njene (duhovne, etičke, eshatološke, obrazovne, estetičke) esencije, treba ukloniti naslage fašizma, militantizma, praznovjerja, homofobije, ksenofobije, kulurrasizma i isključivosti. Državni su namještenici, naravno, prvo ostvarili, a potom i demonstrirali ovozemaljsku moć, prikrivajući se iza maske religijskih uvjerenja i stavova. Uostalom, to im je i dalo apostolske i mesijanske atribute.
Razotkrivanje zablude leži u inverziji: u Crnoj Gori vjera je danas politika, ugnjetavani se predstavljaju kao ugnjetači, dželati kao žrtve; doktori nauka su dogmate i ponosni vjerski fundamentalisti; odluke od državnoga značaja donose se “tajno ali organizovano”; ekspertima se proglašavaju početnici pa se ustoličavaju na rukovodeće pozicije; akademskim institucijama se ukida autonomija postavljanjem političkih komesara na upravljača mjesta, itd., itd. Naravno, u takvim okolnostima i sloboda postaje privid. Jer, ne treba biti prećerano bistar da bi se znalo da je i ideja slobode koja se nudi s državnoga vrha sama po sebi partikularna, te da obuhvata oblike sistemske isključivosti i pizme prema svim oblicima drugačijega viđenja, mišljenja i vjerovanja. Naravno, to državne funkcionere ne sprečava da je i dalje slijede.
Iz takvog ambijenta, pod koprenom rastuće (vrijednosne, ustavne, društvene, kulturne, političke, zdravstvene… – niz je, nažalost, otvoren) krize, udara se na Fakultet za crnogorski jezik i književnost, njegov kadar i status. Opstanak institucije se dovodi u pitanje zbog frivolnih nečinjenja i hirova pojedinaca s vrha državne hijerarhije koji svoje namjere najčešće pravdaju formulom fetišističkoga poricanja (neki od primjera: Suficit državnoga budžeta je na istorijskom maksimumu, ali nemamo finansijskih sredstava za zaštitarsku službu jedne visokoškolske institucije i objekta zaštićenog Zakonom o zaštiti spomenika kulture; ili: Ne osporavamo Fakultet, samo njihovo pravo na budžet; ili: Znamo da sijemo govor mržnje, ali to činimo u afektu/šali/ljutnji/neuračunljivosti…; ili: Vrlo dobro znamo da se ne radi o klasičnom kršenju Zakona ali ipak se radi o nerazumijevanju i nepoznavanju Zakona; ili: To je naš intimni, ali ne i profesionalni stav…). Suočeni s bezakonjem, utvrđujemo kako je diskriminacija mnogo učinkovitija kad se udruženim snagama stvara strategija da postane zakonom zaštićena.
Na kraju, bez obzira da li napadi na FCJK imaju efekat dimne zavjese koja treba da zamaskira sunovrat svih civilizacijskih vrijednosti, da pripremi teren za primjenu zakonske diskriminacije, ili imaju simboliku završnoga hegemonističkog čina, građanska je dužnost pružati im otpor.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR