Od nas zavisi naše bolje sjutra

Za Antenu M piše: Vlado Lalović

Tekst pred vama nije namijenjen nekoj eliti ili posebnoj grupi i vrsti čitalaca, nego svima onima koji žele i mogu naći vremena da ga pročitaju. Neke će možda i zainteresovati da o iznesenim stavovima malo razmisle, dok će ostalima moguće djelovati naivno i utopijski. On sigurno nije dogmatski niti ideološki, a još manje pretenduje da bilo kom čitaocu želi širiti vidike, osim možda rijetke podstaći na razmišljanje. Njime se jednostavno žele izraziti vlastiti pogledi, stavovi i ideje koje nijesu niti nove, niti originalne kao takve, ali koje, prema subjektivnom mišljenju autora više nego ikada zaslužuju da se o njima razmisli. Na koncu, neko ga može shvatiti i kao neku vrstu apela ili vapaja pojedinca za obnovom, kako bi dezorijentisano i izdijeljeno crnogorsko društvo pronašlo put za izlazak iz lavirinta nevesele crnogorske zbilje.

Što je prirodnije nego poželjeti sebi, svome narodu, zemlji i cijelom čovječanstvu, obnovu zakržljale humanističke, kulturne, duhovne i (mentalno)ekološke dimenzije, da bi krenuli putem „nove ljudskosti“ koja se mora obnoviti na svim razinama, uprkos krutim konzervativnim stavovima religije, niskim interesima dnevne politike, neznanju, moralnoj slabosti, sili egoizma i vulgarnom materijalizmu našeg doba. Vjerujem da ovaj zov vuče sve slobodne i misleće ljude. S obzirom na aktuelno stanje u našoj zemlji izgleda sasvim nužan poziv na sveobuhvatnu reformu in capite et in membris, u nadi da će podstaći željene promjene i pozitivne reakcije kod mnogih ljudi. U protivnom ćemo sve više tonuti i gušiti se u vlastitom ništavilu, i kao pojedinci i kao kolektiv.

Kriza kroz koju prolazimo nije samo politička, ekonomska ili finansijska. To su samo posljedice krize civilizacije, kulture i morala u širem smislu riječi. Ne samo Crna Gora, već i cijeli svijet je u krizi i u fazi traženja vlastitog lika i smisla egzistencijalne svrhe. Danas se, prije svega, nalazimo u moralno-duhovnoj krizi, a kroz nju i u krizi vlastitog identiteta. Naše malo i do juče patrijarhalno društvo, u realativno kratkom periodu tranzicije, postalo je konzumerističko u tom smislu da građani tragaju za blagostanjem isključivo preko materijalnih dobara. Ovaj trend je znatno povećao moć novca i politike te pervertirao njihovu upotrebu. Sredstva smo pretvorili u samosvrhu i krajnji cilj.

Etablirani moralni kodeks, porodični i društveni odnosi, tradicija i religijski svjetonazor najednom su postali nemoćni pred savremenim izazovima i egzistencijalnim pitanjima. Tradicija i moral nijesu više primjereni, što objašnjava zašto im sve više ljudi okreće leđa, stvarajući tako kulturni i duhovni vakuum kojeg mnogi danas više i ne pokušavaju ispuniti. Nekadašnji crnogorski credo je zastario u očima mnogih, a posebno mladih. Od staroga možda neće ostati ništa drugo nego monumenti stvoreni kroz vrijeme, kao i svevremena mudrost koja se na njih odnosi, da bi ostali ono što smo, kako nas drugi vide i prepoznaju. Na primjer, Njegoš će ostati sudbinski povezan sa Crnom Gorom i njenim bićem, upravo kao i sveti tekstovi i kodovi svjetskih civilizacija, Biblija, Kur’an, Talmud, a kod istočnjaka Upanišade, Tripitaka i dr.

Nažalost, kao što vidimo, svakog dana na oltaru politike i moći, a u stvari vlastitog neznanja i zabluda, žrtvujemo temeljne moralne i etičke vrijednosti (ljubav, poštenje, integritet, pravičnost, solidarnost, hrabrost i nekad poštovano i uzvišeno crnogorsko čojstvo i riječ), tako da sve više predstavljamo faktor samoobeščašćenja. Od postanka svako ljudsko biće teži sreći i poboljšanju svojih životnih uslova. Ova tendencija se nalazi duboko u našoj prirodi i dio je procesa poznatog pod imenom „evolucija“. To svakako ne upućuje na materijalno bogatstvo kao isključivi cilj života.

S druge strane, nije prirodno niti dobro težiti tome da budemo siromašni. Uostalom, nedostatak elementarnih sredstava za život (posao, hrana, odjeća i krov na glavom) isto toliko malo doprinose uzdizanju čovjeka, kao i materijalno bogatstvo koje je samo sebi cilj.  Sreću, prema kojoj svjesno težimo, trebamo tražiti u sintezi materijalnog i duhovnog, a ne u isključivanju jednog ili drugog.

Ovdje se potrebno kratko zadržati na pojam duhovnost koji se na više mjesta pominje u ovom tekstu. Prvo, ona nadilazi sveprisutnu masovnu religioznost, prema kojoj nerijetko osjetimo odbojnost. Ona je posljednjih godina sveprisutna u crnogorskom javnom prostoru na način što je isprepletena sa najogoljenijim političkim interesima i često njima služi. Dakle, duhovnost o kojoj je riječ nije ograničena na to da se samo vjeruje u Boga, slijedi neka religijska dogma i credo ili pripada određenoj konfesiji, već se mnogo više sastoji u traganju za dubljim smislom života i postupnoj izgradnji onog najboljeg u nama. Danas u Crnoj Gori, koja je prošla kroz period dekodiranja svijesti i ontološke autentičnosti, i potom sistemskog nihilizma i odricanja od potreba za transcendentnim i duhovnim u vremenu socrealizma, pod uticajem dijalektičkog materijalizma, imamo vidni nedostatak traganja za višim smislom postojanja, što u velikoj mjeri rezultira haotičnim stanjem i krizom identiteta u kojoj se nalazimo već duže vrijeme.

Nije to slučaj samo u Crnoj Gori, ali ovdje je doveden do paroksizma. Kao da se ne nazire svijetlo na kraju tunela koje možemo naći samo u nama samima, a ne iz nekog drugog izvora. Naivno bi bilo očekivati da to neko drugi učini umjesto nas a i zašto bi, sve kad bi mogao? Još je Njegoš cjelomudreno ustvrdio da je “neznanje car zla svakojega”, a od neznanja se moramo osoboditi ako želimo biti dostojni ljudskog imena. Ono je kolijevka svakog grijeha i ružnoće koje tako često priređujemo svom bližnjem i samima sebi. Iz neznanja, oholosti i ideološke zatucanosti nastaje nepovjerenje, strah i mržnja koji ljude dijele i guraju u neprijateljstvo. Neprirodno je i neprihvatljivo da dva rođena brata danas u Crnoj Gori ne razumiju jedan drugog zbog različite političke ili ideološke percepcije.

To je nesrećna činjenica pogodna za raznorazne manipulacije koje itekako osjećamo na svojoj koži. Od tako lijepog parčeta zemlje napravili smo šizofreni prostor i zagadili ga svojom lakomislenošću i nadničarenjem za tuđi račun i ciljeve. Zapitajamo se jednom kuda će nas to odvesti; da li nas takav zli rad kao ljude obeščašćuje, sprečava naš puni razvoj i ugled u očima civilizovanih naroda kojima želimo i formalno pripadati u EU. Potomcima onih koji su štampali knjige svega četrdesetak godina nakon Gutenberga drugdje i nije mjesto.

Crnogorcima je danas najpotrebnija težnja za znanjem i mudrošću, kao čvrstim oslonacima harmoničnog građanskog života. Tako bi politika koja nas danas dijeli mogla biti nadahnuta „ljubavlju prema mudrosti” i opštem dobru, kao što je to bila u kolijevci demokratije, na vrhuncu grčke civilizacije. Odluka je na nama, kakva će biti naša budućnost i položaj među evropskim narodima, kako ćemo je osmisliti kao jedinstvenu i ugodnu za život budućih generacija. Nemamo pravo da im to uskratimo, a još manje da im ostavimo gomilu problema sa kojima se danas nosimo. Moguće je da Crna Gora postane prosperitetna evropska zemlja, ali isto tako da ostane tužna balkanska provincija, teritorijalni prirepak, devastirana i ponižena, prostor zaostalosti, podjela i mržnje, odnosno, sve ono što se može namijeniti onima o čijoj sudbini odlučuju drugi. Crna Gora treba da raspolaže s vlastitim nacionalnim vrijednostima, da donosi samostalno odluke o njima i tako jača svoj državni i demokratski kapacitet; da istrajno slijedi svoj strateški geopolitički vektor ka EU, odnosno da obnovi civilizacijski evromediteranski sloj koji je davno položen u njenim temeljima.

Nemamo pravo oduzeti dostojanstvo i slavu hiljadama i hiljadama najboljih crnogorskih sinova i kćeri što su se žrtvovali vjerujući u slobodu, istinu i pravedno društvo koje će svakom građaninu omogućiti da bude slobodan i poštovan čovjek, vrijedan i dostojanstven. U međusobnoj harmoniji i jedinstvu, u interkulturalnom dijalogu i prožimanju sa savremenim svijetom, s njegovom dinamikom razvoja i svojom istorijskom sudbinom, sasvim sigurno ćemo uspjeti obnoviti nacionalnu jedinstvo i politički instikt opstojnosti na čistim postulatima. U protivnom ćemo tavoriti na civilizacijskoj periferiji i biti žrtve vlastitih zabluda i partitokratskih struktura koje su naslijedile i razradile sve mehanizme i monopole propalog monopartizma.

Crna Gora je prošla trnoviti put slobode da bi danas satirali jedni druge, svetili se i izvodili pred sudove svoje političke neistomišljenike. Moramo se suočiti sa svojim greškama i posrnućima i okrenuti novu stranicu istorije; uzeti sudbinu u svoje ruke i poštovati slobode i prava svakoga od nas – individualna i kolektivna. Prošlo je vrijeme “velikih vođa” s prijetećim kažiprstom uperenim u mase, onih koji su htjeli da kroje istoriju i sudbinu naroda po svojoj volji i želji - te su note odsvirane.

Nije nacionalizam prepoznati i uvažavati postojanje različitih nacionalnih opredjeljenja i kultura koje se na na našem tlu prožimaju vjekovima. Neprihvatljivo je misliti i reći da je jedna nacionalna zajednica ili kultura superiorna nad drugima, posebno ona kojoj pripadamo. Istinski humanista i slobodan čovjek, a zašto ne reći i tradicionalni Crnogorac koji je živio i umirao za pravicu i slobodu, smatra sve dobronamjerne ljude braćom, dostojnom ljubavi i poštovanja.

Interkulturalnost podrazumijeva kulturna prožimanja koja obogaćuju dati prostor, brinući se da jedni drugima ne narušavamo dostojanstvo i integritet. Drugim riječima, takvo društvo njeguje toleranciju i isključuje bilo kakvu nadmoćnost ili superiornost izabranih i privilegovanih. To je znak nacionalne zrelosti jer je netolerancija, u bilo kojem obliku, osobina labilnih i nesigurnih pojedinaca, pa tako i kolektiviteta. Nažalost ovaj izazov je prisutan, kako kod nas tako i u svijetu, što objašnjava zašto nastaje toliko konflikata među ljudima i narodima.

Crnogorski čovjek pokazao kroz istoriju da je gotovo iz ničega sposoban da ostvari izvanredne podvige, ako se oslanja na najplemenitiju i najkreativniju stranu svoje prirode i pridržava se poznate maksime “čojstva i junaštva”. Bilo to na sociopolitičkom planu, u svojoj profesiji (nauci, kulturi i umjetnosti), uspješno smo pokazivali inteligenciju, kreativnost, solidarnost i senzibilitet. To je dokaz da je čovjek našeg podneblja sklon tome da čini dobro i djeluje za sreću ne samo svoju, nego i zajednice kojoj pripada. Upravo i zbog ovog razloga moramo vjerovati u sebe i u Crnu Goru.

Nadam se da će se i kod nas pojaviti neko sličan velikom hrvatskom intelektualcu i humanisti Vladu Gotovcu i odlučno poručiti - čuvajte mi Crnu Goru od niskosti i mržnje! – baš ovako, kao što je on svojevremeno poručio svome narodu.

Rekoh i napisah po diktatu vlastite savjesti i odgovornosti prema zajednici kojoj pripadam, i dugu prema svome rodu i Crnoj Gori. Oni koji trebaju, shvatiće i razumjeti…