Draga djeco, budući policajci: manje nacionalizma, više seksa

Piše: Andrej Nikolaidis

Pustite tu djecu iz danilovgradske policijske škole na miru.

A i njima bi bilo bolje da ćute. Ne znam ko ih uči šta da pričaju, ali zbore krivo. Jedan od njih veli da mu je na “neki način žao”. Znam i na koji način: žao mu je što su ga snimili.

Ne treba ništa, momci, u redu je, svi sve znamo. Znamo da vam nije žao i da ćete opet, i to s još većim žarom jer sad ste, eto, i “mučenici” za nacionalnu stvar  – zbog čega je nama veoma žao.

Taj što mu je na neki način žao je čak reprezentativac Crne Gore u futsalu. A što, mili moj, ne igraš za Srbiju? Šta ćeš činiti: kad budete igrali protiv Srbije, za koju navijaš, daćeš dva, tri, koliko već za pobjedu voljenog tima treba – autogolova? A na kraju utakmice ćeš odjebati saigrače i otrčati da slaviš sa protivnikom?

Meni je te djece beskrajno žao. U tim godinama mladi ljudi bi, da je sreće, trebalo da jure za curama, momcima (ko šta voli) i kvalitetnim izvorima THC-a (to svi vole), a ne da po ledenim hodnicima kao magarad na lošem, vrlo lošem tripu urliču “Kosovo, Kosovo”.  Ne znam djeco, šta vam govore kući, ali: nacionalizam je bijedna zamjena za seks.

Kao što u tvitu briljantno primjećuje Miodrag Vlahović:

“Jedina smislena kazna za mlade buduće policajce: da im se organizuju stalna nadmetanja sa vršnjacima iz Srbije, od klikera i klisa, do fudbala i ragbija. I da stalno gube, a da se raduju porazima. To jedino pomaže, a ne sankcije i “vaspitno-obrazovne” mjere. Mi smo krivi, ne oni”.

Baš tako: mi, a ne oni. Jer, šta ćemo sada činiti: žestoko kazniti djecu, a isti smo mi odgojili njihove roditelje, koji su opet odgojili njih. Ako krenemo kažnjavati sve koji bi dali ruku samo da Srbija pobijedi Crnu Goru, daleko bi nas to odvelo: do Golog Otoka 2.0. punog sretnih invalida.

Crna Gora je krcata ljudima koji mrze i pomen na nju – i tu samoobmana, kao ni drugdje, ne pomaže. Da je Crna Gora nježni cvijet koji se hrani ljubavlju baštovana, uvenula bi za pola dana. To je tako, već dugo je tako (da nije, ne bi Crna Gora 1918. nestala) i još dugo će tako biti.

Biće, jer se to ne liječi histerijom i kaznama. Nego ispravljanjem uzroka. A uzrok je u kulturi. A naša kultura izbjegavanja otvorenih rasprava o centralnim temama, neuralgičnim tačkama, raskošna je. Za to, eto, nikad nije pravo vrijeme:  ovdje se strateške odluke odlažu iz taktičkih razloga.

Stoga, da čačnem dvije od neuralgičnih tačaka.

Prva. Mislite li da će to što je “Gorski vijenac” tabu zauvijek odlagati nužnu, otvorenu i civilizovanu raspravu o toj knjizi? Mislite li da temeljni tekst neke kulture treba biti zaštićen od propitivanja? Ili će zdrava, postojana kultura upravo sa najvećom otvorenošću propitati ono što je utemeljuje? Kultura je, između ostalog, odnos između užitka i zabrana. Fundamentalističke kulture užitak pronalaze upravo u zabranama. Ja sam na strani kultura koje užitak pronalaze u kršenju zabrane. Ako crnogorsku kulturu definišete kao kulturu u kojoj je “Gorski vijenac” sakralni tekst – ja nisam dio crnogorske kulture. Jer meni sakralan nije. Naprotiv.

Druga. Slova pretopljena u municiju, za odbranu slobode. Kakva tragedija epskih razmjera. Između slobode bez knjige i neslobode sa knjigom uvijek ću odabrati ovo drugo. Jer knjiga, a ne puška, istinski oslobađa. Ako neko ne razumije da “slučaj djece iz danilovgradske policijske škole” proizilazi direktno iz koncepcije Crne Gore kao civilizacije vojnog logora, homosocijalne zajednice jake odbrambene moći i slabe kulture, taj ne razumije ništa. Knjiga je zalog, garancija buduće slobode. Odsustvo knjige je garancija budućeg ropstva.