Za Antenu M piše: Borislav Jovanović
Kada će, konačno, crnogorska politička, partijska, elita prihvatiti crnogorsku intelektualnu elitu i njen glas kao neophodnu kritičku misao i kao kohezioni faktor, nukleus, izlaska Crne Gore iz unutrašnjeg i spoljašnjeg tamničenja. Jezgro crnogorskog intelektualnog bića nije nikad izdalo Crnu Goru. Tek sa pojavom njihovog multidisciplinarnog stvaralaštva, zajedno sa mlađom generacijom, popunjena je zjapeća, vjekovna, praznina nacionalnog bibliotečkog fonda.
Zbog povoda za ovaj tekst on neće imati koncept onakav kakav ova koplemksna tema može da ima datirajući još od Antike. To bi podrazumijevalo više teorijskog, istorijskog, ideološkog, kulturološkog, vlastodržačkog, mentalitetskog i drugog tretmana već je samo proizvod aktuelnog crnogorskog trenutka u kojem se, u stvari, samo ponavlja ono što je bilo svojstvo svih režima u prošlom i ovom vijeku u odnosu prema intelektualcima, odnosno, prema crnogorskoj učenijoj i emancipovanijoj eliti koja nikad nije imala vlast za svoju ambiciju već odigravanje one uloge koja joj po prirodi u svakom društvu prosvijećenih naroda. A, pogotovo, onda kada je Crna Gora bila i jeste pred velikim iskušenjima. Njenog Tajgeta ili njenog Olimpa.
Crnogorska intelektualno djelovanje nije nikad zvanično, kontinuirano, bez rezerve, prihvaćeni kao partneri, ili sinergija, vlasti. A, ako i jeste, onda je to bilo sporadično, protokolarno, distancirano,ili onda kada se viđelo da se i od toga može imati nekakve dobiti. Makar i kratkoročne. Ta vrsta nekog fluidnog ostrahizma, svjesnog ili inertivnog, nije na koris niti kulture niti suverenističke emancipacije.
Pogotovo, što se radi o zemlji koja je oduvijek bila deficitarna domaćim i patriotskim intelektualnim potencijalom, odnosno, onim što podrazumijeva prihvatanje jednog univerzalnih vrijednosti jednog naroda. Onome što antipod kavziintelektualizmu ili poluintelektualizmu, koji se zasniva na odmicanju od svega što je filantropija, ostrašćeno zastupanje nacionalističkog, rasističkog, anticivilizacijskog.
Neinteraktivanog odnosa politike prema crnogorskim intelektualcima - bilo je još u periodu između dva svjetska rata kada su nacionalnu kulturu i čast Crne Gore čuvali njeni pisci i drugi ljudi od knjige i znanja. Pogotovo, poznavanja sopstvene povijesti. No što je to tako bilo rojalističkoj, unisonoj, državi nije ni čudo. Tako je bilo šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka.Tako je bilo i ne samo tako nego više naopako i dvedesetih. Crnogorski intelektualci, odnosno, pisci, jezikoslovci, istoričari, publicist, novinari, bili su ilegalnom pokretu. Uoči Referenduma sve je bilo snošljivije. Pa opet sve na ekvidistanci i sa, povremenim, etiketama. Podcjenjivanjem i diskfalifikacijama od pjedinih lidera i njihovih skutonoša.
Intelektualci, ma ko i kako pod tim podrazumijevao bilo šta, imali su i imaju svoj pojedinačni i ili grupni, esnafski stav, ali toj optici na stvarnost se ne daje mnogo pažnje. To je, najčešće, bio vapaj u pustinji kako se i zove jedna knjiga razgovora sa Krležom koje je obavljao Enes Čengić. A kad smo već kod Krleže podsjetimo se jedne njegove misli - Kad ne bi bilo vjetra pauci bi nebo premrežili misleći pri tom na ljude koji nijesu na rubu pameti već na one koji su ljudi od dublje refleskije, višedimenzionalnog znanja, poznavaoci procesa, njihovih, pojava i ishoda, bez dilema o svojoj kulturnoj, nacionalno i istorijskoj baštini. Koji nijesu nacionalisti ako, primjera radi, smatraju da imaju pravo na svoj nacionalitet, na svoj jezik, na svoju kulturu. Svoju individualnost. Ako imaju pravo da ne budu žrtva segregacije ili nestajanja.
Ne radi se, dakle,o šovinistima, ekstremisti, teroristima,odmetnicima i nijesu strano tijelo u svojoj državi. Ponajmanje su ono što im stiže sa domaće, patriotsko – partijske i druge scene, “gospodarevi psi”, “raspisani intelektualci”, “separatisti”, “ dukljanoidi”… A, to što se bave knjigom, naukom i što im je i sve to, i onako bilo otežano - kakve to veze ima sa sa tamo njima sopstvenim partijsko – političkim posjedom i njegovim kalkulativnim ciljevima. To su, reći će, oni, suvišni ljudii koje bi trebalo držati na distanci i ne dozvoliti da budu na onim mjestima u crnogorskim institucijama kulture, u javnom životu, jer to može biti remetilački faktor.
Ambiciju. Može ugroziti nečiju partijsku pa čak i nacionalnu stvar. Može dovesti do gubitka rejtinga onih koji bi ih eventualno preporučili. Može biti ugrožena neka sitnosopstvenička, jednoumna, vlastoljubna, ili provincijska pozicija. Kao da ne možemo da se sjetimo kako su najveći umovi francuskog 18. vijeka svojim djelovanjem izazvali francusku buržoasku revoluciju. Promijenili tok istorije. Da ne govorimo o tome koliki je doprinos nekih intelektualaca, pisaca, disidenata, poput Vaclava Havela doprinio eliminaciji dogmatsko – birokratskog poimanja dobijanja i održavanja vlasti.
Da ne govorim o tome kako je grčki pjesnik, nobelovac, Odisej Elitis, odgovorio jednom strancu kojemu nije bilo jasno ko su današnji Grci, dobio odgovor, da su to oni atinski trgovci koji su osudili Sokrata.
Dok gođ crnogorski ministar kulture ne bude po volji crnogorska nacionalne i građanske, univerzalne kulture, i dok gođ taj profil ličnosti ne bude, konačno, ličnost koja neće biti dovedena iz nekog ćoška partijskog šaputanja, dok gođ ne bude smatrano da je to neko ko može biti samo ličnost poznata kao jedno od imena koje ima i m e i bez objavljivanja biografije. Koje ima afirmisan, reperezentativan, stvaralački portret pravog djelatnika kulture, intelektualnu harizmu, do tada od Crne Gore neće biti dobre izvjesnosti. Opet neka komparativna naznaka. U Francuskoj, a i izvan Francuske, se bolje zna ko je minister kulture, ili ko će biti, nego ko je ministar odbrane ili nekog reprezentativnog resora. I tamo se neće gledati koja sa koje političke strane. Andre Marlo je bio revolucionar, ljevičar, ali to De Golu, koji je bio na sasvim drugoj ideološkoj poziciji, nije smetalo da ga bez dileme imenuje za francuskog ministra kulture.Tako je i ne samo u Francuskoj.
Nama se u Crnoj Gori nije moglo desiti da ljudi iod kulture, od enciklopedijskog znanja budu ministri kulture koji bi sigurno ostavili svoj pečat. Tako, na primjer, nije se moglo ni pomisliti da jedan Pavle Mijović, Ratko Đurović, Radoslav Rotković, Mladen Lompar i drugi iz njihovih generacija, budu ministri crnogorske kulture, ili odgovorni za nju. Ako bi neki iz mlađe generacije i došli na ovu poziciju, makar bio i od potencijalnog formata i afiniteta, brzo bi postajali đeca svojih prethodnika.
O današnjem, aktuelnom, ministrovanju, odnosno, zloslutnom nacionalističkom ždanovizmu, da i ne govorim. Da ne govorim o litijaškoj eliti koja postaje Ivan Grozni kada samo čuje riječ Montenegristika. Da ne govorimo o kulturonoscima koji smatraju da bi i Cetinje trebalo da dobije svog Herostrata zbog Fakulteta za crnogorski jezik i književnost .Ali da uvijek govorimo o onima koji znaju da je ubijanje kulture, pogotovo, nacionalne, najbolji inženjering za ukidanje nepodobnih nacija.
Podjele koje postoje u Crnoj Gori repriziraju, koje se modifikuju, podstiču, su podjele čije razloge bi trebalo tražiti na jednom sasvim drugom polju. Elementarna podjela Crne Gore je, u stvari na pismenu i nepismenu Crnu Goru, na intelektualnu i antiintelektualnu, na obrazovanu i neobrazovanu, znavenu i neznavenu, profeudalnu i transevropsku.
Na one koji u skladu sa svojim retrogradnim svjetonazorima insistiraju na konzerviranju njene zaostalosti kao njenoj prednosti i na one koji su odmakli od tog mitomanskog narodnjaštva i antiprosvjetiteljskih deklamacija, na one koji hoće samo inferiornu Crnu Goru kao što su oni, i na one koji su u stalnom bjekstvu od takvog, kako oni kažu, tradicionalističkog shvatanja crnogorska sudbine.
Zašto, konačno, ministar crnogorska kulture ne bila bio nestranačka, nečeinovnička, ličnost. I zašto ne bi imali ministra kulture kojemu bi bila najvažnija karijera kulture a ne sopstvena. I koji bi, u krajnjem slučaju podnio ostavku ako se lično ne bi slagao sa dodjelom državne nagrade za koju bi uz svo procedura smatrao da je kontrakulturni čin. Isto tako, kada će političari biti tako hitri da podnesu ostavke zbog svojih neuspjeha, a biti veoma ažurni da targetiraju one koji su ih makar za koju klasu nadvisili.
Na kraju, a moglo bi biti i napočetku, Noam Čomski, današnji najuglednijih intelektualac u svijetu, dao je možda najrecentniju definiciju intelektualca: Ljudsko biće ne dostiže svoju punu visinu dok nije obrazovano.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR