Golgota tzv. srpske Crne Gore i njene nebrojene nevine žrtve

Za Antenu M piše: Čedomir Drašković 

Kralj Nikola je dugo „živio“ svoju patološki „iščašenu“ političku igru. Potpuno obneviđelo, fatalno je i naivno forsirao nesebične odnose sa Srbijom – na štetu Crne Gore. Apsurdno priželjkivanje balkanskog ujedinjenja – sa Crnom Gorom kao Pijemontom (gđe će on ukoračiti kao „car Balkana“) – bilo ga je toliko zaokupilo i zaslijepilo, pa je donosio mnoge očigledno pogrešne, čak i neshvatljive odluke.

Da u toj utakmici osvaja po bližoj i daljoj okolini, i stvara tzv. veliku Crnu Goru (do Neretve, Mostara i Sarajeva, Romanije, Prijepolja, i Prizrena, Skadra). Da se Crna Gora prva razmahuje (od balkanskih država, saveznica) i zvanično objavljuje ratove: Prvi balkanski i Prvi svjetski! Da šalje vojsku na Bregalnicu – zbog poznatih hegemonalnih pregonjenja Srbije i Bugarske.

Što je najapsurdnije i najnerazgovjetnije: Vrhovnu komandu nad crnogorskom vojskom u oslobodilačkim ratovima 1912 – 1916. godine, blanko je davao Srbijanskoj vojnoj komandi!? Mnogo puta sam slušao ogorčene riječi upućene kralju Nikoli (od učesnika ili autentičnih savremenika toga zloga vremena – najgorega u istoriji Crne Gore: „Grob mu se propao: davao je Crnogorce da izmećare Beogradu, i ostavljaju kosti po bijelom svijetu, a Cetinje i Lovćen je ostavio nebranjene“.

Suše i nerodne godine, i pakleni teror „ujedinitelja“ poslije 1918. godine, stvarali su ogromno ogorčenje, nemaštinu i oskudicu. Narod je masovno nestajao u kazamatima i umirao od iznemoglosti i gladi. I „živo“ (stoka. „blago“) im je plijenjeno, a usjevi namjerno paljeni! Bivalo je i takvih slučajeva – u nedostatku brašna za prvaljenje hljeba, kačamaka i slično – da bi se lažno uvećala količina „brašna“ – dodavana je šegotina od „kunovine“ (jer ona ima bjelinu najsličniju brašnu). To je izazivalo komplikacije u crijevnom traktu, i nasilnu smrt.

Ko bi to danas mogao da shvati i kako je (tada) knjaz Nikola zvanično ćutke prešao preko nasilne smrti „svoje prve sreće“, najstarije kćerke Zorke, supruge dugogodišnjeg cetinjskog dodiga Petra Karađorđevića (budućeg kralja Srbije). Na Dvorskom savjetu, kad je udaja Zorkina bila predmet razgovora, vojvoda Stanko Radonjić, član Savjeta, otvoreno je rekao: „Ja im je ne bih dao. Za mene su obje njihove dinastije tanke i labave“. Ubrzo poslije porođaja (mlađeg sina Aleksandara, narednog kralja i „velikog oslobodioca“) zet, tj. Zorkin suprug Petar Karađorđević htio je da uzme (otme) i zadnji dio nakita svoje supruge. Da joj sa ruke skine veliki prsten, poklon od roditelja za dan vjenčanja! Zorka se žestoko protivila; došlo je do otimanja, i guranja. Buduće srpsko „kraljevsko visočanstvo“ udarilo je suprugu nogom, i odgurnulo je niz stepenice! Od toga je nesrećna crnogorska princeza smrtno stradala!

To je kasnije i štampa zabilježila, a svu tragiku slučaja donosi poznata narodna pjesma: „Razbolje se zorna Zorka“. Lažna nada, i prijevarna ambicija kralja Nikole da će postati „car Balkana“ bili su jači od očigledno ružnih mu beskonačnosti sa zvaničnim Beogradom.

Zvanična Srbija naročito od tada nije mogla da ima normalan politički (i ljudski) odnos ni sa glavnim prijateljima na Cetinju, niti sa uvijek pouzdanim saveznikom Crnom Gorom. Zbog toga – jer im je „nadošlo“, snažilo instiktivno nadahnuće za srpsko „teranje“ (kasnije populističko „ćeranje“ po regionu). Nametnuli su morbidnu političku klero-nacionalnu, nacističku sumanutost – za okruženje: „Ćeraćemo se još!“ „Ćeraćemo se …, dok bude slova „Ć“ svetoga Ćirila…“. Odavno, i sve bučnije – samo rzanje ergela ratoborno razuzdanih „trojanskih konja“ srpskih.

Obrazovni sistem, i kritična vaspitna i obrazovna „harizma“ Crne Gore, iskrijumčarena je davnim prevarama podmuklog „brackog“ kalemarenja. Odavno je zlokobno nameračenoj „braći“ tragično prepušten etički i etnički, istorijski rasadnik crnogorski. Uvijek su svakom narodu svojstveni dobri, humani, odgovorni ljudi, ali paralelno i ništarobe i hohštapleri. Zbog toga je toliko utemeljena priča o anđelu i sotoni. Dakle, ne smije se generalizovati. Crna Gora je hronično satanizovana, od kada je počela da se prepušta „bratskoj“ ljubavi Srbije. Identično sebi, sve više su „Slovenskoj Sparti“ nametali – moralnu nedođiju.

Obesmišljavanjem stvarnosti, čestim kulturnim i naučnim zevzečenjem sa razumom i birokratsko-popovskim surogatom života, Srbiji i Srbima se uliva „uvjerenje“ da su u svemu regionalna sila i istorijska zasluga. Počev od Karadžićevog nekontrolisanog „prigrebuljavanja“ ukupne kulturne baštine po Balkanu! Kojom će se kasnija Srbija, „glumica majka“ zaogrtati kompletnom „brigom“ za sve pravoslavce, kao nemanjićki „osvještane“ svetosavce…

Napadno infektivno, i panoramski na „angro“: non-stop tulumare sa mitovima i legendama, vješto „njegujući“ izdašne magline prošlosti. Patetično „napred“: grabeći tuđe, tj. lažno „oslobađajući“ Balkan (poslije propasti, i brzog povlačenja Turske i Austro Ugarske u I sv. ratu). Nakon toga, isključivi i nasrtljivi Karađorđevići „politički“, tj. nacionalno ovjeravaju prostor Balkana. Sve pravoslavce prevode u Srbe, identično kao što su u novoformiranu državnu Srpsku pravoslavnu crkvu kooptirali, odnosno prisajedinili 21 pravoslavnu eparhiju sa područja novostvorene Kraljevine Karađorđevića. Kojih je, van prostora Srbije – bilo više od polovine.

Od tada se Srbija ponaša kao da nad svim kooptiranim eparhijama ima stečena istorijska, gotovo – prirodna prava. U međuvremenu su adekvatno „smekšavali“ i ostale vjeroispovijesti. Muslimani (i sadašnji Bošnjaci) su bivši Srbi, a i Hrvati su „Srbi rimskog zakona“… Kad su im se Hrvati konačno istrgli, sada svađalaćki žaluju, i vrebaju: „Nekad su i Hrvati bili Srbi“! Takvo i sadašnje, hegemonalno i Vučićevsko gusarenje Srbije po ukupnom zapadno balkanskom „srpskom svetu“, sve izazovnije podražava delirijum emocija srpskog i srpsko-slavjanskog „roda“.

Toliko plansko raspamećivanje naroda podstiče njegovu kritičnu autističnost, i mnoge gura u patološku opsesiju klero-nacionalističku. Ozbiljno ugrožavajući mentalno zdravlje. „Kakav pop, takva leturđija“. Ali i: „Čija je zemlja, toga je i vjera“, brane se srpski ideolozi ovom latinskom izrekom. I eto sreće za pravoslavnu šikaru balkansku! Uzaludno su pojedinci odavno upozoravali: - Pojedinačno ludilo se može liječiti. Kad kolektivno ludilo postane profesija, postaće neizdrživo, i teško je naći terapiju.

Kako pomoći onima koji uzimaju „pravo“ Crnoj Gori i Crnogorcima da postoje? O domaćim „skitnjama“ je, prije svega, riječ! Ta primitivna i bahata sluganjerija, premijerno važno glumi svoje zasluge – klasičnom izdajom izvorne domovine Crne Gore. - Crnogorci su dobijali izbore od 1997. godine "uz pomoć Turaka i Šiptara", koji su donijeli državu Crnu Goru. Ta Crna Gora je izdala "staru Crnu Goru". Odnosno, Šiptari i Muslimani Bošnjaci su okupirali Crnu Goru – sa nepostojećim Crnogorcima „Milogorcima“, šenlučio je ovakve budalaštine beogradski slavista dr R. Marojević u Srpskoj kući, na sred Podgorice 23.X 2021. godine.

Zahvaljujući naravno i onoj tro-decenijskoj Đukanovićevoj vlasti. Koja je – tek sada se vidi koliko tragično – i poslije preuzimanja odgovornosti za nacionalnu i državnu revalorizaciju Crne Gore (poslije Referenduma o crnogorskoj samostalnosti): razvratno kolaborirala sa Crkvom Srbije? Zbog toga je definitivno kolabirala u uličnom obračunu sa zvaničnim Beogradom. „Što god šteta, sve nesreća kriva“, bila je ironična samokritika u Crnoj Gori: kad neodgovorne „iznenada“ zaskoči nevolja.

Evo i sada, po navici od ranije, šešeljevskog trubadura dr Marojevića. Na primjer, primitivno „testeriše“ o srpskom patrijarhu Vasiliju Brkiću. Koji je poslije zabrane rada, i ukidanja Pećke patrijaršije (sultanovim fermanom, zbog podaničkog neposluha) „došao na Cetinje, u svoju autokefaliju“(!?). Da bi ubrzo (i dalje, „cijedi“ Marojević svoje čaršijske budalaštine) njegovim odlaskom u Rusiju, definitivno prestala srpska autokefalija na Cetinju“(!?). Što bi se reklo „vijesti iz nesvijesti“ R. Marojevića i Srpske kuće.

Sve same, još uvijek rajetinski nemoćne i gnusne laži! Tačno je da se Brkić iznenada kao dodig obreo na Cetinju. I da je bio lijepo primljen, kao ucvijeljena izbjeglica. Ali nedugo: kad se malo „osokolio“ i „odomaćio“, tj. sve bahatije obezobrazio (kao nepristojan i umišljen gost): poćeran je sa Cetinja, i iz Crne Gore. I kud će beskućnik – obestrvio se u Rusiju („za vjeki vjekov“).

A Crna Gora i autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva – nastavili kao da ove srpske izbjeglice iz (bivše) Pećke patrijaršije nikad nije ni bilo. Ne mogu farsičke i lakrdijaški vulgarne podmetačine da mijenjaju tok istorije i civilizacije. Takve (kao prethodna) „fišečina“ za svaku srpsku puščerinu – ne mogu da umanje istorijsku dimenziju Crne Gore, i prateći značaj Crnogorke pravoslavne crkve. Koja je i u vrijeme Balšića – bila samostalna! Od 1700. do 1920. i „de facto“ i „de jure“ – autokefalna. Od 1766. do 1878. godine jedina autokefalna crkva na Balkanu! (A Srpsku crkvu su, zajedno sa državom, Turci ukinuli 1459. godine, pa je sa nešto spontane empatije prema narodnim potrebama obnovili „beratom“ sultana Sulejmana 1557. godine. Opet su „Srblji vitezovi“ bili lukavci ne kooperativni, te je Porta ponovo ukida 1766. godine. Da bi svoju istorijsku „zoru“ dočekala tek 1920. godine, kao državna, pravoslavno nadređena Srpska pravoslavna crkva kraljevstva Karađorđevića. Uporedo, znači, sa srbijanskim ešalonima vojske i žandarmerije – osovinski i državotvorno, politički je upriličena ova duhovna velikodržavna konstrukcija kralja Aleksandra.)

Poslije bezobrazluka od Marojevićeve „naučne“ elaboracije u Srpskoj kući, i onakve istodobno kvislinške inauguracije u Cetinjskom manastiru, novopečeni srpski mitropolit u Crnoj Gori Joanikije II, odmah se licemjerno raspričao „o slobodi vjere“, i o njegovom lažnom hrišćanskom promišljenju: „Trebaće nam mnogo vremena, da se podjele prevaziđu“. Što je „duhovnik“ htio da kaže? Što bi rekli stari Crnogorci: „Sa ovim Srbima se otoič ne može“. Stvarno, neumorno nadodavanje ovakvih, i dodatnih nepristojnih izazova srpskih popova i kulturnih „popadija“, svodi se na bestijalno provociranje i ruganje. Na groteskno demagoško klero-nacističko „filozofunjanje“.

Prvi svjetski rat isprovociran je Sarajevskim atentatom (zavjereničkim zločinom u režiji srpskog generalštabnog pukovnika, agenta D. Dimitrijevića Apisa). U toj tragičnoj ratnoj buktinji (pakleno smišljenoj u srpskom političkom podzemlju) – Prvom svjetskom ratu – nestala su četiri velika evropska i svjetska carstva: Hoencolerna, Romanovih, Habzburga, i Osmanlija! Iako je Crna Gora (naivno) prva na Balkanu objavila rat – u interesu pobjedničke koalicije iz I sv. rata, i izgubila oko 50% svoje vojske – zbrisana je sa istorijske pozornice! Versajskom „balkanskom laži, koja je prošla kao istina“ 1918. godine, dodatno je gurnuta u ambis još većih tragičnih posljedica. Dušmanske velikosrpske okupacije, nemaštine, i mnogobrojnih okupacionih pogibija i poniženja svake vrste.

Versajskom prevarom pokazano je da su kapital i novac – često zaloga pravde, i najpouzdanija emocija. Čak i ključna diplomatska suština, i prevaga. (Tokom vijećanja o stvaranju kraljevine Karađorđevića, u ogromnoj „Dvorani ogledala“ Versajskog dvorca bio je onemogućen pristup ratnom savezniku – predstavniku Crne Gore?! Što je isto tako bizarno, tada su i brojni labilni Crnogorci prevagnuli: Beograd „daje više“…

Crnogorski „13. julski ustanak“ protiv fašizma 1941. godine – prvi opštenarodni otpor u porobljenoj Evropi“ – još jednom je nadmoćno pokazao neprikosnoveni slobodarski i mentalni kapacitet Crnogoraca i Crne Gore. Poslije onakve dvije teške okupacije (1916-1918., odnosno 1918-1941.), bilo je normalno očekivati da se snažno pokrene Crna Gora. I „probudi“, čak! sa pjesmom: „Padaj silo i nepravdo / Narod će ti sudit, znaj“…

I tu je Srbija uobičajeno pokušala da prekroji istoriju: da je prvi opštenarodni ustanak u Evropi njihov; 07. jula, kada je u Beloj Crkvi Žikica (Jovanović) pucao u žandarma, zbog svoje sestre. Inače, kako je ostavio zapisano Ivan Bulatović, crnogorski oficir, ustanik i jedan od vođa čuvene Rovačke rebublike u borbi protiv srpske okupacije (koji je sa bratom Božom komitovao sve do 1929. godine): „Ropstvo pod Austro-Ugarskom spram onoga pod Srbijom je prijatna uspomena“.

(Nastavlja se)