Srbijanski zli 'zeloti' ili: Crnogorci su izmišljena nacija

Za Antenu M piše: Čedomir Drašković

           Evo ih opet, i svakodnevno: raritetne spodobe, koje ugrožavaju društveno-političku stvarnost i međunacionalni suživot. Izmišljaju, prekrajaju, propisuju… Oni nepopravljivo „dobri“ – u licemjerno demagoškoj parodiji: „Ja i narod“!. Dežurni krivac: „Milo i DPS“…  

          U sadašnjoj fazi velikog balkanskog haosa, predśednik Crne Gore M. Đukanović je nedavno  mirno zaključio: „Prošlo je vrijeme podjela na suvereniste i unioniste“. Samo što nije nanovo krenuo (u „tehničko“) političko „mirbožanje“ sa anarhoidnim raskolnicima beogradske crkve. Od Crne Gore su za godinu i nešto dana napravili „banana državu“. Kojoj (odnosno Crnoj Gori), Crkva Srbije (kako „prosvijetli“ patrijarh Porfirije) – „spašava  dušu“. Po njemu istom: „Joanikijevo rukopoloženje (u Cetinjskom Manastiru) je veliki dan, najveći posle uspešne borbe za svetinje“. Do kraja razbojnički i razvratno – o crnogorskoj suštini i crnogorskim svetinjama. Ne ostaju dužni ni „frontovci“ vojvode Mandića: „Bila bi veleizdaja da nije održano ustoličenje na Cetinju“ (P. Bulatović u Parlamentu CG 13.XII 21.). Povodom istog briselski „žrec“ Bilčik „reformski“ pripomaže: „Za Crnu Goru najvažnija je vladavina prava“. Na to i slično, gotovo frontalni, provincijski  kukavičluk crnogorskih institucija, kulturnih, naučnih i obrazovnih. Kao da su panoramski urolani, po scenografiji velikog srbijanskog realitija za Crnu Goru. Zgučila ih duševna jalovina, „moć“ kukolja, i mizerni strah za svoja životarenja. Vječite noćobdije… No, vratiće im „dobri bogo“; svakoga će otpremiti kako je i došao na ovaj svijet: niti je ko što donio, niti može ponijeti (osim bezobraštinu).

           Kao da je Zapadni Balkan žrtvovana zona? Dok zvanični Brisel, i zapadni saveznici uopšteno mešetare o „vladavini prava“, o „ljudskim pravima i slobodama“ i slično, u jeku je crnogorska golgota: Srpsko satiranje Crne Gore. Kao i Bosne i Hercegovine. „Građanski“ Abazovićevci i tamo, i ovamo: ni tamo, ni ovamo… Na medijima dominira identičan haos. Ipak, uvijek  poneko izvorno iznenadi, moralnošću. Kao nekad: jednostavno, odgovorno, razumno. To daje nadu. Nije se u ovom „građanskom“ arlauku izgubilo śeme naroda, nije sve preuzeo politički kukolj:  „Ušla u narod neka guba. Ranije: nemaština, ali – dosta sloge, dobre namjere, sve se pomagalo. Bilo normalnog naroda, bilo razumijevanja. Danas ni pravoga zdravlja, ni zdravoga životnoga veselja. Najgore je, ne daj Gospode Bože, izgubiti pamet“ , kazao je sa svoga kućnoga praga starac iz Banjana, 89 godina. Pošteno i staloženo, miran kao svetac. Imun na ovo gomilanje tragičnih narodnih štetočina: „Volja naaaroda!“, „Sud naaaroda!“, „Mi i naaarod!“, Ja i naaarod… Pod okriljem, a mnogi i pod apsolutnim vođstvom katastrofalnih uzurpatora iz …90-tih. Koji su dokazanog kapaciteta da „sa svijećom od jedne kopejke – mogu zapaliti Moskvu“…

           Zagojatili „šubaraši“, i njihovi „rokeri“. Interesom i sujetom lidera, masovno nadodaju „građanske“ stranke i političke partije. Pa brojni „civilni“ koječegovići, takođe. Mnogo je suprotstavljenih i opasnih društvenih jazbina! Čaršijom – buljuci plakatskih „analitičara“ i „marketinških stručnjaka“; i emotivno nadrndanih i „dekoncentrisanih“ građana. Mnogi osvježeni nedavnom „slobodom“, koju im je donio civilizacijski „zabran“ litija. Litijaška „sloboda“ je patriotski  funkcionalizovala „srpsku listu“ biračkog im tijela u Crnoj Gori. Frontalno: kritično odsustvo savjesti!  

          „I cvrči, cvrči cvrčak“… Prije godinu i po su nas ponoćni Kavajići, na čelu sa  tumor oslobodiocem Z. K.) podučavali i „kako se kalio čelik“… Kad je jedan od tih ideoloških oriđinala  – iznenada curiknuo, i počeo priču o Manjinskoj vladi, nominalne demokrate su se žestoko uskopištile: „Izdaja, izdaja, izdaja… epskih razmjera“! preneraženo je zavapio A. Bečić. Odnosno, „ako narod stane, desiće se velika izdaja kakvu narod ne pamti!“, brektao je M. Koprivica. Drugim riječima, njihovo nacionalno biračko tijelo – treba da ustane i odbrani „volju naroda“ sa prošlogodišnjih parlamentarnih izbora. Inače „desiće se velika izdaja kakvu narod ne pamti“. Izgubiće vlast, ode sanak pusti… 

           „Gluvi ide kud je naumio“. Najviši zvaničnici vlasti, crkve, kulture, nauke… ponašaju se kao đeca sa klikerima. Ma kakva đeca, kakvi klikeri: Rasipaju biser istorije, Crnu Goru. Zabacuju kao rešetom, pred krmad… Da skrenu pažnju,  da odobrovolje i posokole narod svečano obećavaju: „Evropa sad“, „Crna Gora sad“, „Crna Gora radi“, „Crna Gora odmah“…

          „Zebe“ nešto dio naroda; iz iskustva znaju da „koza zelje ne čuva“? Na djelu je drama apsurda, u diletantskom prikazaniju: „Instant Srbi“ i „sveta lampa“ – Crna Gora. Blefiraju, kao na pokeru. Nerazumno zakrčen prostor: političko ludilo u nacionalističkom „sjaju“. Mešetarenje sa bogom, i mečkarenje sa narodom! Gazapluk  srpske neuljudnosti po Crnoj Gori, a „Crna Gora radi“? Valja se ponekad śetiti nekadašnjeg slavljenog „oca nacije“ i nesuđenog „srpskog Tolstoja“, D. Ćosića: „Laganje je izvorna srpska mudrost… Lažemo da bismo obmanjivali sebe“. Nije naravno Ćosić Tolstoj (ovu mu misao najčešće citiraju), ali ima (na sreću) autoriteta koji upozoravaju zvrndove: „Politička elita u Srbiji, i Srpska pravoslavna crkva – mnogo su gori od rulje“ (M. Kovač).

          Na djelu je arogantno i nečasno političko pospremanje: ulične nadribande, i primitivno etno-filetističko taborenje srbijanskog i prosrpskog, pravoslavnog svijeta. Daleko u stranu su odgurnuli Slobodana Jovanovića, Dositeja Obradovića, Svetozara Miletića, Dimitrija Tucovića, Svetozara Markovića…. Takođe, „nema“ ni Radomira Konstantinovića, Filipa Davida, Dušana Kovačevića, Svetislava Basare…  Što će tekućim političkim čorbadžijama Srbije ove intelektualne i istorijske ličnosti Srbije, kad imaju tako spretne i uslužne eksperte za hiromantiju: Čubriloviće, Tadiće, Bećkoviće, Čavoške, Ristiće, Jevtiće, Dragiće, Negrišorce, Malagurske, Rakoviće… Koji nadilaze glavne „arhitekte“ ideološke papazjanije od želja i maštanija: Garašanina, Đorđevića, Pašića, Protića, Moljevića…

          Od utreniranih sadržaja za zatiranje crnogorskih vrijednosti, srpskom političkom buvljaku u Crnoj Gori trenutno jedino fali još jedno (bivše) morbidno svetogrđe – nošenje moštiju svetaca. Izgleda da im ne treba jer – negativna selekcija za mediokritetsko obesmišljavanje i razvaljivanje crnogorskih institucija uspješno funkcioniše, dinamično i sistemski. Nekad su se pojedine „srpske varalice izdavale za dobre Crnogorce“, da bi (u Rusiji, naročito) „na taj način dobijali često i dostojanstvo“. Treba poraditi „da ne bi ružili čast crnogorskog naroda“, pisao je prije oko 270 godina vladika Vasilije Petrović. Tada je Crna Gora bila zavidni centar, pogotovo u vrijeme kasnijih Njegoša, Petra I i Petra II, da bi je ovi današnji turobni monoumci, mentalno potpuno devijantni  „opuč Srbi“   – pokušavali da je zatru kao zadnju neprijateljsku  kasabu.

          „NATO je novi Treći rajh“, govorio je mitropolit Amfilohije Radović. On je imao odvažnosti da kaže što misli, i nije se lako povlačio u defanzivu. Što se danas čini sa njegovom „pastvom“, koja je smjerno tašulala za njim – i navodno se oduševljavala sa svakom njegovom riječi. Danas i crkveni velikodostojnici, i od njega (bukvalno!) posađeni zvanični „eksperi“ vlasti, i obični „vjerni narod“ po Crnoj Gori – koji  su pred njim padali ničice, i ljubili mu i skute i ruke – nastavljaju „štafetu“ sa drugima i mnogo drukčijima. Da li je i dalje  –  „NATO novi Treći rajh“?  Misle isto, a nema ko da zucne. Ne zna se što je gore: aktivno neznanje, inat i provociranje; ili licemjerje i kukavičluk pritalaušenih „elita“.

           Poslije Abazovićevog  političkog „buđenja“, trka po Beogradu. Kažu, čekalo se gomilom – za kanabe, kod Vučića i Porfirija. Banula osmorica lidera „srpske liste“ iz Crne Gore – po  instrukcije! I po blagoslov! Ovi to nesebično otpremaju…

          Litijaši i njihovi operativci u aktuelnoj vlasti u Crnoj Gori jedino još nijesu zakonski nametnuli pravilo – da majku  moramo zvati „keva“, a oca „ćaća“ i „ćale“. Kako su bili frontalno krenuli resori „počasne građanke“ četvoro brodne Bratićke, i to se brzo moglo očekivati. Da se podśetimo: vaspitanje i obrazovanje utiču na formiranje ličnosti, bolje reći ponašanje jedinke od 70 do 80%. Slijedi socijalno okruženje, pa tek onda genetika (gotovo neznatno). Dobro je što nema više vremena za vaspitno anticipiranje strmoglave Bilećanke. Koja je jedinstveno cijuknula i na bivšeg, (za nju nobelovski) uspješnog ministra prosvjete i obrazovanja: „Damir Šehović je više upropastio crnogorsku prosvjetu – nego najveći ratni zločinac“.

          Śedoci smo najgoreg tro decenijskog mizantropskog mrcvarenja crnogorskog prostora, i pratećeg ugrožavanja građanskog miljea Crne Gore. Dugo mi je bilo nepoznato i zagonetno što znači – po podgoričkim fasadama – vidno i dosta često ispisivanje grafita: „1987.“ Nova farba,  a staro  datiranje? Ko bi mogao da pretpostavi da smo „demokratski“ okruženi takvim društvenim čudovištima, koja ne odustaju! Odnosno, tada je javno i glasno prvi put plasirana aktuelna velikosrpska programska opcija: „Pravoslavlje ili smrt“! Sada  „podśećaju“ na inicijativni zavjet, dok se kobajagi sekularne države Crna Gora i Srbija (stalno) „bezazeknuto“ odmiču.

           To je, dakle, kapija kroz koju se u Crnu Goru litijaški ušunjala klero-nacistička „sloboda“ (opasnih pervertita, na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori u avgustu 2020.). Znači, sa te strane je banuo „Zdravko slobodar“, i ostale „fabričke greške“ savremene civilizacije. Po zadatku – da što ubjedljivije ostvaruju raskol i poraz – moderne građanske Crne Gore. Dosljedni u zamajavanju šire javnosti, a naciljani po poznatom programu „a iz Bosne“: „Razvaljuj!“,  i  „Raspameti!“. Čak i ova novija „o tom – potom“ neizvjesna koalicija između SNP, URE, CIVIS-a i partija manjinskih naroda, mogla bi biti još jedno badavadžijsko trošenje, tj. upropaštavanje  vremena. I zamajavanje mahom zblanute i lako potpaljive publike. Sa ciljem „demokratskog“ manipulisanja o manjinskoj, tehničkoj, privremenoj… vladi, njenim prioritetima i rokovima, vanrednim izborima, i slično. Najvažnije im prepredeno „varakanje“ sa međunarodnom zajednicom. Koja bi već itekako imala zbog čega veoma konkretno da se osvrne – na sirovo „gonetanje“ aktera „srpskog sveta“ sa adolescentski neizvjesnim D. Abazovićem… Da „građanima“ ne bude dosadno:  u međuvremenu, stalna orkestracija – bukačka hajka, i hohštaplersko-politikanska halabuka na M. Đukanovića i DPS, kao biblijske državne neprijatelje Crne Gore. Ubjedljivo najveća partija po biračkom iskazu, izvjesno građanska i proevropska, suverenistička – koja je zaslužna za vraćanje nacionalnog i državnog digniteta – ne smije ni da priviri „demokratskoj“ i političkoj sudbini Crne Gore!? Toliko su srpske „siračiće male“ slavjano-serpski jadi otrovali… Ili im je ta „zla vještica“ toliko straha zadala, i onespokojila ih za sva vremena? Svakako, „mirnodopska“, savremena srpska logika u Crnoj Gori postaje još jedno  čudo istorije: patriotsko vodanje, na tuđinskim „uzicama“. Naizmjenično vodaju, popo i „popadija“… One koje je vjekovima oblikovao moral i etika, uličarski rasturaju oni – bez morala i etike.

          U svakom civilizovanom sistemu, država (odnosno njena parlamentarna, izvršna i sudska vlast) primarno treba da budu garant osnovnih moralnih principa, etičkog sistema vrijednosti. U odgovornom, civilizovanom i istinski demokratskom društvu, narod bi trebalo svakog ko je radio nepošteno i nezakonito (generalno: mimo moralnih principa): da „luštra“. Tako se to u narodu našem nekad govorilo. Prije nego su „seljačke narodne mase“ varoški, tj. „građanski“ industrijski okupljene. U tim velikim, novim „mravinjacima“ svašta biva, pa često i dosta lažnih i iznevjerenih  obećanja i jalovih radovanja. I velikih zloupotreba „nadležnih“. Samo nema „luštranja“ onih koji su se ogriješili o narod, koji su ignorisali zakon. Svi su redom vlastodršsi spretno umjeli da „procijede“ značaj primjene Zakona o lustraciji, i na tome je ostajalo. „Nova“ vlast hitno bi ga izglasala – da nemilosrdno „sankcioniše“  prethodnu. Ali znaju „vitezovi“ – da će i oni brzo doći na red! Za vlast je najbolje po ovdašnjem dometu demokratije: stranačko „pametovanje“, govorničko čakaranje, i licemjerno demokratsko prenemaganje. Dozirajući povremenu graje iz gomile, čak i nalet „čopora“. Da čuvaju i obezbijede sebe, lažno brinući o „volji građana“…

           Kao da je (povodom aktuelne „bundžijske“ situacije u Crnoj Gori) sve šašavo, i ne može da skonta. Narod je glasao, a gospodin Dritan je izabrao pobjedničku grupaciju za vršenje vlasti. Da nije on dao blagoslov, ne bi mogao biti ustoličen ni gospodin i slobodar Zdravko,  ni njegova vjerska koalicija. Na čelu sa vojvodom Mandićem i mlađanim srpskim „rokerom“ Bečićem. Džaba bi im bio i mitropolit Amfilofije! Sada se „neumorni“ Abazović (sa blaženstvom „potonje pameti“) vraća izvornoj volji URI-nih birača: za novu demokratsku utakmicu? Svakako za još jedno nemilosrdno „luštranje“  naroda, mahom rasturenog po obezličenom i sirotinjskom horizontu. Ne crkni magarče: samo što nije sklepana „manjinska vlada“, od listom dokazane manjinske čeljadi… (Liše eventualnih predstavnika „manjinskih“, bolje reći manje brojnih naroda).

          Po „pravilu“ bi trebalo biti: politika bez etike – nema budućnosti. Dobar je primjer za to – (do)sadašnja vlast u Crnoj Gori. Koju je Crkva Srbije dovela na vlast. Prvo su popovi pozivali „vjerni narod“ na molebane, Tek onda su slijedile paradne političke pozorištarije – izvodili su  narod na ulice, u „šetnju“. U klero-nacionalističku promenadu bez ičega ličnog i pojedinačnog. Kao statiste projektovanog identiteta, direktno: Ja – nacija! Da odbrane vjekovne „srpske“ svetinje u Crnoj Gori! U koje su ti istorijski parkinsonovci prvi put ukoračili 1918. godine. Pošto su uspjeli još jednom u onome što najbolje rade: da manijakalno izvaraju, i izigraju Crnu Goru! „Ako me jednom prevariš – ti si kriv; ako me drugi put prevariš – ja sam kriv“ – važi za normalne, istorijski zrele pojedince i narode. Narodu  koji je tradicionalno u istom, ili još gorem mentalnom „guberu“ (koji se „relaksirano“ kao božje „krdo“ – prepušta „uzici“ vlasti, i „uzici“ crkve): Nema  dana bez čobana! Pa ma kakav da je taj čoban.  

          Kad političke elite nemaju validne, na istorijskoj i racionalnoj ravni konkretno zasnovane političke odgovore (sa ekonomskom i socijalnom pozadinom), neminovno dolazi do kraha te vlasti.  Ako je ukupna velikosrpska oligarhija godinama i nesmetano („demokratski“) vardala i zvocala po Crnoj Gori: Crnogorci su „izmišljena nacija“, „nova nacija“, „komunistička kopilad“, „milogorci“, a na drugoj strani: „Crna Gora je stara srpska država…, i deo / dio srpskog sveta“… Dok je Crnogorska pravoslavna crkva „sekta“, i „nevladina organizacija“ – po nadmenom ignorisanju i vulkanskoj mržnji iz Crkve Srbije… Ako je za tri decenije bivše vlasti bilo i previše neopravdanog, anahronog neo liberalnog razmetanja kapitalom (kao u XIX v.). I klijentelističkog divljanja podobnih – na štetu razložnih i neophodnih socijalnih programa: normalno je bilo očekivati akumuliranje nezadovoljstva, i smjenu vlasti. To bi se sigurno desilo i znatno ranije, ali su se mnogi pribojavili (toliko očiglednog) novog naleta velikosrpske stihije.  Međutim, kakvo je trenutno „suočavanje sa istinom“  u prosutoj vlasti dodolskih litijaša Krivokapića, Bečića, i (praktično)  Abazovića? Ko je od te političke elite, kao god i crkve naravno, na zdravom putu društvene katarze. Ko ima integritet – kulturni, društveni, civilizacijski? Ne samo ima li ko  državničkog integriteta, nego koliko – i ličnog? Mimo one njihove odurno sebične, sičijave i papagajske halabuke o „volje građana koji su njima dali povjerenje“!?

         (Do)sadašnje političke vođe „koalicije na vlasti“ u Crnoj Gori (i njihovi najbliži saradnici) ponašaju se kao Karađoz u „Prokletoj avliji“. Nažalost, ni (ukupno) opoziciono sadejstvo nije se dokazalo, na nivou aktivnog dostojanstva – za suprotstavljanje ovakvom političkom zlom vremenu. Političari i popovi su postali „ključari“, i tamničari. Obrazovanje i nauka im uglavnom argatuje, a mediji raspaljuju kao ciganski mijeh. Jezik popova je brutalniji od jezika političara: političari „čuvaju“ glasove, tj. brinu da ne izgube „birače“. Popovi ne odgovaraju bogu – oni su njegovi trajni i nepobitni namještenici. Rođeni po volji božjoj, i popovski opremljeni po volji božjoj, pa je došao red i na njih: i popovi imaju dušu… Važno je da su u dobrom odnosu sa demokratskom vlašću: „Blagosloven da je onaj, koji dolazi u ime gospodnje“…