U Ukrajinu je prebjegao jadan od potpredsjednika ruske Gasprombanke, koji je obznanio kako Moskva već dva desetljeća radi na lobiranju za kupovinu ruskog gasa i plina u evropskim vladama. Milijarde dolara otišle su u privatni džepove evropskih lobista i političara. Tu su prednjačile Njemačka i Mađarska, a blizu su bili Francuska i Italija.
Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko
Ruska propaganda želi da napravi pomutnju u Evropi plasiranjem neistina da, navodno, susjedne zemlje, članice NATO hoće da otmu dio teritorije Ukrajine. Naravno da je ruska televizija pripremila fejk za domaću upotrebu kako bi prikazala da nije Moskva ta koja planira da prigrabi tuđu zemlju. Svima je jasno da Kremlj želi svoj način razmišljanjada podmetne drugim evropskim državama, kao i odgovornost za neisprovocirani napad na Ukrajinu, zemlju članicu i utemeljiteljicu UN.
O čemu se radi?
Moskovska televizija pripremila je mapu na kojoj je bacila zapadni dio ukrajinske teritorije u naručje Poljske. U prošlosti dio zapadnih ukrajinskih regija bio je u sastavu Poljske, u 16.-18. vijeku i od 1921.-1939. g. Ali poslije završetka Drugog svjetskog rata Poljskoj je kao kompenzacija ponuđeno niz susjednih, nekad istorijski poljskih teritorija sa poljskim stanovništvom, koje su pripadale Trećem Rajhu.
Tada je Ruska Federacija u sastavu SSSR pripojila sebi, na inzistiranje Kremlja, regiju istočne Prusije sa centrom u Kenigsbergu – sada to je Kalinjingradska oblast. Ova regija prije dolaska germanskih Tevtona istorijski je uvijek pripadala Litvancima, ali je Moskva lukavo odlučila da je pripoji baš Ruskoj Federaciji. O tome sada ćuti. Osim toga Kremlj dobro zna da je Staljin dio teritorije s etničkim Ukrajincima vratio je Poljskoj 1945. g. kada je vidio da oni bili su u stalnim partizanskim borbama protiv boljševizma i pridošle sovjetske administracije.
Moram napomenuti da su od trenutka obnavljanja ukrajinske državnosti 1991. bilateralni odnosi između Kijeva i Varšave bili uvijek odlični. Stoga nije iznenađenje da baš Poljska snažno podržava Ukrajinu u borbi protiv ruske invazije.
Ruska propaganda, takođe, cinično je napisala da je Rumunija navodno željna da vrati regiju Černivci, gdje na jugu te županiji žive etnički Rumuni. Treba reći da je devedesetih godina prošlog vijeka ponekad, tim povodom, bilo napetosti. Ali kad je Rumunija snažno krenula putem ulaska u NATO i EU, Kijev i Bukurešt sva teritorijalne pitanja civilizovano su riješili,koristeći i međunarodnu arbitražu. To bi mogla zatražiti i Rusija u odnosu na Krim.
To rade napredne zemlje. Moskva je do posljednjeg trenutka govorila o bratskim odnosima prema Rusima, po mišljenju Kremlja, najbližem narodu, kao i da Krim bez sumnje pripada Ukrajini. Prvi put Putin je zvanično izjavio da poluostrvo mora biti vraćeno Rusiji nakon brze okupacije Krima i nezakonitog pripajanja Ruskoj federaciji odlukom ruskog parlamenta 18. marta 2014. Ispalo je da je Kremlj desetljećima pričao bajku o dva bratskih naroda i u jednom trenutku izigrao Ukrajince. Istorijski, Moskva uvijek vara drugu stranu da bi joj kasnije zabila nož u leđa.
Za to moraju posebno znati u Beogradu i Banja Luci. Za mene nije iznenađenje što je Putin koristio slučaj Kosova da bi opravdao rusku okupaciju Krima, Donjecke i Luganske oblasti. Odsustvo oštre reakcije NATO, EU, UN na pokušaj ruske aneksije Krima rezultirao je velikim ratom Rusije protiv Ukrajine i cijelog zapadnog svijeta. Pruski kancelar Oto fon Bizmark u drugoj polovini 19. vijeka svojim je službenicima uvijek govorio da svaki ugovor sa Rusijom ne vrijedi papira na kojem je potpisan. Izgleda da je ovu lekciju "čeličnog" kancelara zaboravio i oficijelni Berlin.
Proruska (ne propruska) politika Gerharda Šredera, Angele Merkel i donedavno Valtera Štajnmajera skupo sada košta Ukrajinu i cijelu Evropu. Dobro je da su, napokon, Berlin, Brisel i Vašington kardinalno promijenili stav pa sada svi imamo realnu šansu da zaustavimo u Ukrajini rusku agresiju na Evropu.
Posebno treba razmotriti malverzacije Kremlja, odnosno želju Mađarske da vrati sebi dio ukrajinske teritorije na Zakarpatju. Zvanična Budimpešta, nako što je Kijev objelodanio ta saznanja, sve negira, kao što to uvijek radi i Moskva. Mađarska krije svoje stvarne namjere, ali definitivno vodi politiku u interesu Kremlja, govoreći saveznicima da je to mađarski nacionalni interes.
Ali Kijev ne "kupuje" takve objašnjenja. U Ukrajinu je prebjegao jadan od potpredsjednika ruske Gasprombanke, koji je obznanio kako Moskva već dva desetljeća radi na lobiranju za kupovinu ruskog gasa i plina u evropskim vladama. Milijarde dolara otišle su u privatni džepove evropskih lobista i političara. Tu su prednjačile Njemačka i Mađarska, a blizu su bili Francuska i Italija, kao i druge zemlje. Nije tajna da je Rusija uložila u Mađarsku i političare u Budimpešti veliki novac.
Ukrajina zna za ovu šemu, zbog toga što je sama nastradala 2014. kad je proruski lobi u zemlji blokirao sve pokušaje zaustavljanja ruske agresije na Krim. Znamo da su i prije ruske invazije, proruske političke stranke u Ukrajini dobijale ogroman novci iz Kremlja. Hvala Bogu što su oni većinu toga novca primitivno pokrali, a Moskvu dezinformisali da su pripremili unutar ukrajinskog društva teren za dolazak ruske vojske. Ove obmane dezorijentisale su Putina i on je sada naručio internu provjeru kako je potrošeno pet milijardi dolara na potkupljivanje ukrajinskih političara i medija.
Tako slučaj Mađarska ostaje još otvoren. Putin je željan stvoriti veliku Rusiju i u Budimpešti je pronašao srodne duše koje žele sagraditi veliku Mađarsku. Ako još pogledate na Beograd gdje ima političara koje sanjaju o velikoj Srbiji, onda vam postane jasna relacija Moskva-Budimpešta-Beograd.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR