Univerzitet u Peterburgu morao bi oduzeti doktorat prava neznalici Medvedevu

Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko

Kad je ukrajinski Kaluš orkestar pobijedio na Eurosongu, članovi benda, uz riječi zahvale publici za podršku, zamolili su da se ne zaboravi na Mariupolj i Azovstal. Opkoljeni Ukrajinci posljednjim snagama drže odbranu Azovstala, ali poslije apela Kaluš orkestra za podršku ukrajinskim borcima, ruska vojska odmah je zasula Azovstal zabranjenim fosfornim bombama. Naši borci imaju u  dijelu Mariupolja koji drže pod kontrolom 800 ranjenih boraca od kojih 40 teško.

Već duže vrijeme Kijev vodi pregovore o zelenom koridoru za teško ranjene i razmjenu branitelja Azovstala za zarobljene ruske vojnike, no Kremlj sve prijedloge odbija. Moskvu ne interesuju vlastiti građani u zarobljeništvu zbog toga šta cijena života ruskog vojnika ne košta oficijelnu Moskvu ništa. Hiljade tijela ruskih vojnika danima čekaju u specijalno opremljenim vagonima da ih preuzme ruska strana, ali to Moskvu ne zanima.

Za svakog ubijenog vojnika Kremlj mora dati porodicama poginulih odštetu od 5 miliona rubalja, a ako nema posmrtnih ostataka, onda nema isplate novca i nema porasta broja poginulih u statistici, koja već stigla do broja 27 hiljada! Pri tome, zvanična Moskva službeno prikazuje brojke poginulih svojih vojnika deset puta manjim.

Žene ukrajinskih boraca iz Azovstala obraćale su se Vatikanu, molbom da Papa pripomogne u ovom humanitarnom pitanju, ali uzalud, Kremlj ni to nije prihvatio.

Pokušao je nešto uraditi oficijelni Pariz, Atina... ali opet ništa. Sada pregovara i turski predsjednik Erdogan da bi Rusi pustili makar ranjenike. Turska bi ih mogla prebaciti na sigurno preko mora. Opet Moskva ne želi pregovarati.

Porodice ranjenika još su se obratili kineskom predsjedniku. On bi mogao nagovoriti Putina na izvršenje humanitarne akcije. Samo što nije jasno da li Kina želi makar nečim pomoći Ukrajincima?

Peking izbjegava da izvrši svoje obaveze prema tačkama Budimpeštanskog memoranduma, gdje je stavio svoj potpis na garancije teritorijalne cjelovitosti Ukrajine, kada je Kijev besplatno vratio Rusiji treći u svijetu nuklearni potencijal u obliku strateškog nuklearnog naoružanja, a takođe i taktičkih nuklearnih bombi.

Kina se pravi da nikom ništa nije dužna, iako bi prema međunarodnom pravu morala osuditi rusku agresiju na Ukrajinu. Nadamo se da bi pomoć ranjenicima u Azovstalu mogla biti konkretan humanitarni  doprinos Kine u ratu u Ukrajini.

Ruska ratna avantura skupo je koštala Moskvu na međunarodnoj sceni. Moskovska agresija postavila je pitanje pred Helsinki i Stokholm kako da osiguraju bezbjednost svojih granica u susjedstvu nepredvidljivog Kremlja.

Finska i  Švedska rekle su odlučno “da“ učlanjenju u NATO. Prijetnje Moskve mogućim posljedicama ne pomažu. Bahatost i drskost ruske vanjske politike samo su podstaknuli ove dvije zemlje sjeverne Evrope da što prije stanu ispod odbrambenog kišobrana NATO. U teška vremena to je jedina prava odluka.

Kremlj je postao ljutit, ali može se ljutiti samo na sebe. Zamjenik ministra inostranih poslova RF Rjabkov i portparolka ministarstva Zaharova govore o opasnim posljedicama takve odluke. Neko od zastupnika u Dumi čak je spomenuo da Rusija može potpuno uništiti Finsku za deset sekundi, ali opet ne pomaže. Moskva je jednostavno zaboravila da svaka prijetnja korištenjem nuklearnog oružja je krivično djelo.

Ima već dosta moskovskih propagandista i kremaljskih funkcionera koji će samo za ove prijetnje završiti na međunarodnom sudu. Prvi ko će tamo otići je bivši predsjednik RF, a sadašnji zamjenik Putina u Savjetu nacionalne bezbjednosti i odbrane Medvedev.

Njegove prijetnje nizu zemalja predstavljaju i opasne pravne nebuloze da sada nikoga ne interesuje princip nepovredivosti granica. Navodno, najbitnije je šta će odlučiti lokalno stanovništvo.

Medvedev je prije svega mislio na Krim, na koji je ušla okupatorska vojska, koja za deset dana organizovala referendum o odcjepljenju, a već sljedećeg dana ruski parlament prihvatio je ulazak ukrajinskog poluotoka u sastav Rusije, uz brojke pseudo glasanja, koje je kreirala ruska vojska.

Kad je Medvedev studirao na Pravnom fakultetu Peterburškog univerziteta i kad je tamo doktorirao, tada nijesu učili studente nečem tako glupom, niti su naučno dokazivali pravnu utemeljemnost takvih radnji. To je know how ruskog fašizma, koji za sebe stvara nove osnove pravnih rješenja, kojima bi pravdali okupaciju tuđih teritorija.

Međunarodna javnost mora dati kvalifikaciju takvih izjava Medvedeva kao vrlo opasne za međunarodni poredak, a naučno vijeće Peterburškog univerziteta trebalo bi oduzeti doktorat neznalici osnovnih pravnih principa postojanja granica i teritorijalne cjelovitosti zemalja članica UN, OEBS i drugih međunarodnih institucija.