Otvoreni Balkan – Hvala lijepo, ali ne!

Za Antenu M piše: Dragiša Burzan

Već su “naučnici”, diplomate, političari i “državnici”iz regiona, kao i dobro plaćeni lobisti iz EU i SAD, pružili čvrste garancije Uniji i šire da će proces stvaranja nove (političke) zajednice na Balkanu biti dobro kontrolisan i mekan. Unutar nje će se s ljubavlju vježbati vještine otvorenog tržišta i EU vrijednosti – ljudi, robe i kapital preko (nepostojećih) granica. Na poklon će biti sagrađeni evropski putevi, modernizovane luke, zelene elektrane i fabrike. Ekonomija će da cvijeta. Denafikacija je zagarantovana. EU će promptno obezbjediti članstvo za sve koji ga žele. Jedino je nebo granica.

Killing me softly with this song. Tra – la-la…

Onima koji nijesu naivni brutalno je jasno da Rama i Vučić imaju čvrst dogovor i međusobno povjerenje demonstrirano neizglasavanjem rezolucije o genocidu u Srebrenici u Parlamentu Albanije. Dogovor podrazumijeva „otvaranje“ drugih država zapadnog Balkana da bi se zatvorio prostor za njegovu realizaciju.

Ovaj dvojac lidera vjerovatno nema jedinstvenu agendu iza dogovora. Vučić u OB vidi šansu za etničko razgraničenje i zaokruživanje etničkog prostora, dok Rama  nema nacionalistički naboj, već ispravno razumije da otvorenost pogoduje razvoju Albanije – sa izuzetkom priče o Kosovu. Vučić hoće zajednicu koja će se u pogodnom trenutku raspasti na nacionalne komponente, a Rama se možda nada da bi iz ograničene kvote EU mogla izdvojiti jedno mjesto za članstvo ZB. Stoga se indukovano urušavanje CG pristupnog procesa kod kreatora nove političke zajednice na Balkanu doživljelo pozitivnim. Posebno u Beogradu, čija platforma podrazumjeva da dogovor nema vrijednost ako ostale države ZB ne učine teritorijalne žrtve ili u cijelosti budu žrtvovane na kraju procesa.

Zajev se svojevremeno isturio nakon tapšanja po ramenu od strane nekog visokog činovnika sa zapada u uvjerenju da bi OB donio ekonomske i EU integracijske koristi njegovoj državi, bez uvida u drugu stranu medalje.

Ali, otkud Eskobar u toj priči? Zašto je prigrlio četvrti pilar? Etničko razgraničenje nije američka politika. Sasvim suprotno. Kako Amerikanci mogu biti tako naivni da ne vide što se krije iz zavjese?

Pa, nijesu naivni. Svaka politika pored ostalog  podrazumijeva prioritete, pragmatizam i dobar tajming. Putin je sa obije noge u Srbiji i samo bi ga Beograd mogao pomjeriti – ako to Beograd uopšte hoće. Ovo je najveći Vučićev kapital na međunarodnom planu. To ga čini mnogo moćnijim nego što ga na Balkanu doživljavaju. Što hipersonični Putin bude lakši na nuklearnom obaraču, to će Vučić biti sve više uvažavan i sve više poželjan za priklanjanje zapadu. A on je dobar trgovac.

Takođe, Beograd je garant stabinosti na ZB - jedino on može obuzdati sebe. Moć destrukcije je oduvjek bio adut u vanjskoj politici. Uz to, dvodecenijska priča o priznanju Kosova mogla bi se kroz Otvoreni Balkan sretno i implicitno okončati od zapadnih sila nenearučenom razmjenom teritorija sa “humanim licem”, što bi sve učinilo pobjednicima. Možda i BiH profunkcioniše.

Uostalom, vrijeme i viši interesi razgrađuju sve, pa i jednom date garancije. Real politka prije svega! Sve upakovano u omot sa veselim motivima. A kada na duži rok stvari neumitno budu krenule loše, odgovor će biti u kontekstu bezočne priče: “to je ipak Balkan”. Tako je bilo i onomad kada su cijepali Tadićevu stranku uz obrazloženje da “demokrata ne može isporučiti ono što će nacionalista uraditi”. Vrijeme je pokazalo ko je bio u pravu, ali “mudrost” ide sa snagom a ne sa pameću.

U propagandnoj pjesmi posebno pjevljiv je refren o mrkvi u obliku “Evropa sad”. A možda joj se pridoda i nekakav finansijski štap. Što god obećali, umjesto priključenja Uniji, ZB će ostati rupa unutar EU u koju će Sebastijan Kurc moći do mile volje neometano trpati sve one koji su za njega nepoželjni.

I vrapci znaju, o proširenju EU nema ni govora dok ga građani velikih EU država većinski ponovo ne prigrle. Daleko od toga da je to sad slučaj – dvotrećinski su protiv. A da li bi oni mislili drugačije u slučaju “političke zajednice” koja u sebi nosi svu dosadašnju konfliktnost, uz onu novu koju će njeno stvaranje donijeti? Sigurno da neće.

Da li u Evropi koja se naginje udesno ima državnika koji će krenuti protiv populistički oblikovane dvotrećinske volje javnog mnjenja?  I to radi rupe na Balkanu. Možda i ima, ali zasad ćute.

Makron je u Strazburu bio jasan: Unija od 32-33 članice ne dolazi u obzir. U govoru je izdvojio Crnu Goru i Srbiju “koje su pred vratima Unije”. Za ostale je namijenio evropsku političku zajednicu. Kao i članstvo u Uniji, ali na višedecenijski rok.  Dakle, Makron daje šansu CG, a ne nekakvoj uniji na ZB. Barem retorički. A ako on podržava OB, onda nije konzistentan.

Uostalom, ko je primio garancije da će OB uskoro biti u EU? Mislim na garancije koje su tvrđe od onih u Solunu 2003. Niko.

Time argument da se ovom političkom zajednicom ubrzava integracija regiona u EU postaje samo krilatica u populističkoj propagandi. Suprotno ovom neodgovornom guslanju, ona će stopirati procese pridruživanja svih šest država, kako Makron kaže, na duži rok – mjereno decenijama. A Makron je još i blagonaklon među liderima starih članica.

Ekonomska strana predloga ostaje neosvjetljena. Interoperabilnost, skraćenje administrativnih postupaka i ostale (postojeće) magle podižu se efikasno metodama prepoznatim u Berlinskom procesu. OB na planu ekonomske saradnje ne pruža ništa više od Berlinskog procesa. A Berlinski proces neće oni koji zagovaraju OB. Ovim je jasno što oni skrivaju iza predloga o OB.

Lokalni “eksperti”, zagovornici OB,  do bola unisono ponavljaju kliše o slobodnom protoku roba, kapitala i radne snage. A većina među njima ni kokošinjac nije sagradila. Nema brojki - nema razrađene ekonomske agende. Ni “m” od minucioznog plana.

Što se tiče slobode kretanja kapitala, ljudi i roba preko CG granica, svakome pismenom je jasno da tamo međa nema. Možeš sa bilo koje tačke globusa doći u CG, zaposliti se ili ulagati. Pri tome koristeći domaću infrastrukturu besplatno. Možeš i nelegalno sagraditi kuću na Malom brdu, pa čak i na moru, a da te niko ne bremza. Jedino bi, ako CG optira OB,  kolone kamiona sa balvanima prolazile “granicu” bez stvaranja utiska da se ulazi u neku amazonsku zabit a ne NATO državu.

Konačno, što je to OB? Unija, konfederacija,…Kako će se birati i koga u njene institucije? A i koje su to? Pa, nikome se ne žuri. Priča će započeti oko nadnacionalnih institucija koje će regulisati ekonomski život, a druga kataliza će ići daljom kolonizacijom medija i preko Crkve – litije su se pokazale moćnijim od tenkova. „Provincijalne vlade“ će izgubiti kompetencije u važnim oblastima i biće manje uticajne u vanjskim poslovima. Slijed stvari je jasan.

Ipak, finalna faza procesa teško da može biti evropski kultivisana. Kada se ova grlom u jagode ekonomska strategija pokaže katastrofalnom, stvari mogu krenuti i drugim tokom. Računica da potrošačkom groznicom blanširana nova generacija neće imati voljnih kapaciteta za otpor pokazaće se pogrešnom.

Crnoj Gori ovo ne treba. Ona je davno postavila političke prioritete ispravno, kako vanjske tako i unutrašnje. Ona nema poljoprivredu ni industriju, čiji bi proizvodi parirali onim, visoko dotiranim, iz regiona. Nova pravila relaksacije poreza će prihod od turizma, koji se već velikim dijelom preliva ka ostatku regiona i drugdje, učiniti manje dostupnim njenim gradjanima. Prije nego što se položi jasan plan razvoja CG u tim okolnostima, nema mjesta motivacijskoj floskuli „bolje će se živjeti“.

Naizgled isto važi i učlanjenjem u EU. Ali tamo postoje fondovi za obezbjeđenje razvoja. A do njega se može doći samo organizovanim radom, privatnom i državnom inicijativnošću, a ne kroz stalnu zamjenu državno-političkog okruženja.

Na kraju, može li se Amerikancima kazati “ne”. Ne samo da može, već mora. Ljubazno, ali ovog puta bez diplomatske uvijenosti. Eksperimenti nam ne trebaju. Znamo da su vaši prioriteti drugdje i veći od obaveze prema nama, ali mi imamo svoje obaveze prema građanima i našoj državi. Mi nikome ne pravimo probleme i ne vidimo da će nam biti bolje ako uđemo u zajednicu bremenitu problemima. I konačno, dajte nam vrijeme i priliku da se uvjerimo kako će OB funkcionisati sa onima koji ga predlažu i hoće li i koje će evropske domete on doseći. Mi se ne kockamo, a i ulog je isuviše veliki.