O genocidu Krimskih Tatara

Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko

Ruska invazija na Ukrajinu počela je krajem februara 2014. na Krimu i već za mjesec dana ukrajinsko poluostrvo bilo je nezakonito pripojeno Ruskoj Federaciji, sa namjerom ilegalne aneksije. Sadašnji ruski rat, koji je u stvari postao evropski, neće završiti dokle Krim ne bude vraćen zakonitom vlasniku – Ukrajinskoj državi.

Tačno prije 78 godina, 18 maja 1944. staljinski Kremlj počeo je deportaciju glavnog domicilnog naroda, Krimskih Tatara sa poluostrva. Za tri dana sa Krima su bili deportovani svi do jednog predstavnici Krimskih Tatara. Za realizaciju tog neljudskog čina Moskva je poslala 32 hiljade vojnika zloglasnog NKVD (ministarstvo unutrašnjih poslova i bezbjednosti).

Vojnici NKVD uvijek su bili smješteni na trećoj liniji ratnih borbi, i ako je neko od sovjetskih vojnika bježao natrag, ubijali su ga NKVD-ovci. U to doba, na ratištu sa hitlerovskim Vermahtom falilo je vojnika, ali je Moskva odlučila koristiti vojsku NKVD za svoj skovani kriminalni plan uništenja cijelog tog naroda. Kremlj je pripremio za deportaciju 70 vozova, svaki sa 50 vagona za stoku.

Svakoj deportovanoj porodici Krimskih Tatara dali su samo sat vremena da uzme najvažnije stvari. Oni su bili nasilno premješteni u Uzbekistan i Ural. Puno ljudi poginulo je u toku neljudskog transportovanja u mjesta koja nisu bila pripremljena za dolazak velike mase ljudi. Za prvih pet godina poslije deportacije poginulo je 40% Krimskih Tatara. I to je svjesni akt genocida protiv ovog naroda, smišljen u Moskvi. Ukrajinski parlament to je oficijelno priznao u 2015.

Rusija je ratno osvojila Krim i anektirala ga 1783. Tada su Krimski Tatari činili 97% žitelja poluostrva. Do maja 1944. ostalo ih je 19,4% u stanovništvu Krima. Rusija je smišljeno vodila politiku uništenja tog naroda sve ovo vrijeme. Moskva nikako nije mogla zaboraviti da je dugo plaćala danak Krimskom Hanatu.

1571. Krimski Han potpuno je spalio Moskvu. To je bila odmazda za barbarsko uništenje Kazanskog Hanata i lokalnih Tatara, koje je počinila Moskva. Tom je prilikom ruska vojska ubijala stare, mlade, silovala žene, djecu i izgleda da je ova istorijska tradicija došla je do sadašnjih vremena, što mi smo vidjeli u Ukrajini u Buči i Irpenju.

Za krvavi pokolj čitavog tatarskog stanovništva u Kazani Rusi dobili nadimak “kasapi“ (kacapi), koji svi narodi bivšeg SSSR upotrebljavaju i do danas. Krimski Han isto je bio uzrujan da Moskovski veliki knez Ivan IV Grozni proglasio sebe za ruskog cara, a nije imao na to nikakvo pravo.

Tako vojska Krimskog Hanata došla je do Moskve i potpuno uništila grad. Ivan IV Grozni pobjegao je i molio za poštedu odrekavši nezakonito proglašenog čina cara, platio je Krimu ogromni novce moralne odštete i morao je vratiti niz pokorenih Moskvom teritorija, pri tome plaćao je svako godišnji danak do 1700. 

Pošto je poluostrvo od Njemaca oslobodila Četvrta Ukrajinska armija, koja se poslije završetka ove oslobodilačke operacije ujedinila sa Trećom Ukrajinskom armijom. 32 hiljade vojnika NKVD ušli su na Krim poslije deportacije Krimskih Tatara i ostali zauvijek na poluostrvu. Nijesu otišli na ratište da se bore protiv Hitlerove vojske.

Nakon Krimskih Tatara oni su deportovali sa poluostrva i lokalne Grke, koje su se doselili na Krim još u 5. vijeku naše ere, zatim Jermene, koji su doselili u 8. vijeku, Talijane, koje su došli iz Đenove i Venecije 1250 g. Za Z-lobni čin deportacije vojnici NKVD dobili su ratna odličja iz Kremlja, kakva su dobijali borci sovjetske armije u teškim borbama sa Vermahtom. Tako je Moskva domicilne narode deportovala sa Krima, a na njihovo mjesto doseljavala stotine hiljada Rusa iz dalekih regija. Sve ostavljene kuće, zemljište, životinje, lične stvari Krimskih Tatara besplatno su preuzeli ruski doseljenici.

Kad sam radio na Krimu kao dožupan u doba ukrajinskog predsjednika Viktora Juščenka, moj stariji kolega dožupan iz redova Krimskih Tatara spominjao je da je kao dijete od četiri godine morao hitno napustiti rodnu kuću i nasilno otputovati sa porodicom u Uzbekistan. On je 48 godina čekao da se opet vrati na Krim. To je postalo pravno moguće kad je Ukrajina opet postala samostalna država i organizovala povratak deportovanih naroda, naravno ko je to želio, na Krim. Poslije povratka na poluostrvo dožupan je htio da opet vidi svoju rodnu kuću, koju morao napustiti 18. maja 1944. Zato je zamolio nove ruske vlasnike da mu dozvole samo da baci pogled makar na minut, ali su ga odbili.

Ruski doseljenici bez griže savjesti u duši uvijek su se baškarili u tuđoj kući. Mi to u Ukrajini dobro znamo. Ali to moraju znati i rusofili u drugim zemljama. Poslije nepozvanog dolaska ruske vojske uvijek dolazi ruski doseljenik. Ta je šema rađena vjekovima, tako da se ne divite zašto Rusija ima najviše u svijetu zaplijenjenih teritorija i traži nove. Ali sada svi mi moramo biti pripremljeni i zaustaviti rusko agresivno Z-ločinačko proširivanje u Evropi. Inače i sada postoji mogućnost da budemo nasilno deportiran na Ural iz svoje rodne kuće, koju će preuzeti neki doseljenik iz ruskog svijeta.