Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko
Rusija je napala Ukrajinu zbog toga što je namirisala neodlučnost Vašingtona i Brisela da čvrsto, uključujući vojnu opciju, brane vrijednosti Zapadne civilizacije. Kao triger iskorišćen je američki debakl u Avganistanu. Ruska propaganda s agresivnom ideologijom rusizma kao ruskog fašizma odmah je krenula da ruši postojeći sistem međunarodne bezbjednosti. Na moskovskoj televiziji različiti govornici propagirali su da rat nije loša stvar i da je, čak, neizbježan u savremenim uslovima. To su iste riječi koje je Hitler koristio sredinom tridesetih godina prošlog vijeka.
Stoga se svi mi, koji pripadamo civilizovanom svijetu moramo puno potruditi ne bi li zaustavili ludost primkitivne politike Moskve.
No, šta realno imamo kao odgovor na rusku agresiju? Ukrajina se prve dvije sedmice borila sama sa nadmoćnim protivnikom i srušila plan Kremlja. Uplašeni NATO samo je brbljao kako je jedino bitno da se rat ne proširi preko granice zemalja-članica. Poslije zaustavljanja prodora ruske vojske i propadanja moskovskog plana brze okupacije Ukrajine osjetili su se procesi unutrašnje konsolidacije Alijanse i sistemskog reagovanja EU na agresiju u formi novih paketa sankcija Moskvi. Došli su jaki signali spremnosti za učlanjenje Ukrajine u EU, kao zemlje koja može realno doprinijeti razvoju Evropske Unije kao institucije evropskog političkog i ekonomskog napredaka.
Poslije kratke pauze ruska vojska opet je krenula u ofanzivu, direktno na Kijev, i tu je odmah iz niza evropskih prijestonica krenula priča da procedura ubrzanog ulaska u EU nije rješenje, te da ne bi bilo fer prema niz Balkanskih zemalja, koje dugo čekaju na red. Pri tome, ti su političare šutjeli na jasne namjere Moskve da poslije Ukrajine napadne Baltičke zemlje, koje su već članice NATO i EU.
Samo je čvrsta odbrana granica evropske civilizacije na bojištima u Ukrajini spriječila realizaciju tog, po NATo i EU vrlo opasnog scenarija. Sada Ukrajina pomno čeka odluke da postane zemlja kandidat za članstvo u EU. Pri tome, Kijev ostaje pri stavu da bi ulazak Ukrajine u NATO vrlo bih osnažio ovu organizaciju i njenu odbrambenu moć pred ruskim prijetnjama postojećem međunarodnom poretku.
Jačanju NATO doprinijelo bi članstvo Finske i Švedske. Svi su grozničavo očekivali oficijelne reakcije Putina, koje su, na kraju, bile dosta blage! Zašto? Naravno - zbog teškog stanja ruske vojske u Ukrajini. Ali ne samo zbog toga. Putin ima na Zapadu svoje potajne agente i političare na koje ima uticaj, koj igraju kobajagi nezavisnu igru, a u stvari prikriveno odrađuju posao za Moskvu.
Najeksponiranija među takvim figurama je mađarski premijer Viktor Orban. On je blokirao uvođenje naftnog embarga Moskvi. Napominjem da Kremlj svakodnevno dobija od zapadnih zemalja oko 900 miliona dolara za naftu i plin. To je više nego što su ruski izdaci za jedan dan rata u Ukrajini. Shvatate? Svih ovih teških dana borbe Ukrajine sa ruskom okupatorskom vojskom Moskvu finansira Zapad svojim novcem!
Mađarska je ispočetka tražila od EU 750 miliona eura odštete, šta je bilo u Briselu prihvaćeno, a odmah potom zatražila je novih 15-18 milijardi evropskih novaca da ne bi imala problema zbog svoje samoubilačke ekonomske politike koja je učinila ovisnom od ruske naftne i plinske igle. Evo rezultata -naftni embargo je propao, Evropa produžava financirati ruski rat u Ukrajini, Budimpešta je ispunila zadatak Kremlja i potopila šesti paket evropskih sankcija.
Pri tome Mađarska ne želi ispasti otvoreni prijatelj Kremlja, pa je službeno izjavila da podržava ulazak Ukrajine u EU i NATO. U čemu je, onda, kvaka? Sa takvim neograničenim finansiranjem ruske vojne mašinerije zapadnim novcem, Ukrajini je nemoguće završiti ovaj teški rat pod uslovima koji su prihvatljivi za Kijev. A ako nije završen rat, onda razgovori o članstvu Ukrajine u NATO postaju nemoguć zadatak. Jednako to važi za šanse Ukrajine da postane kandidat za članstvo u EU.
Da ne pominjem kako u Evropi ima političara koji uopšte ne bi bili presretni da Ukrajina dobije ovaj rat, iako se, u suštini, on vodi za odbranu evropskih interesa. Ti se političari boje jako oslabljene Rusije! Možete zamisliti? A ne boje se prejake Moskve? Konačno, zašto bi Putin lomio koplja zbog mogućeg ulaska Finske i Švedske u NATO, ako postoje predsjednici Turske i Hrvatske? U prvom slučaju nije jasno kako kurdsko pitanje utiče na Sjevernoatlantske interese, a u drugom, čelnik Republike Srpske Milorad Dodik rekao je da smješno čuti kao on i Zoran Milanović štite moskovske interese. Najsmješnije je, međutim, što svi znamo da Milorad Dodik jeste oficijelni eksponent Kremlja na Balkanu.
Vrlo je bolno saznanje da atlantsku solidarnost možeš kupiti ili prodati kao na pijaci. A takva politika je put u nikud!
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR