Hod po žici posljednjeg apostola

Na Istoku Putin nastavlja sa razaranjem Ukrajine, ostavljajući za sobom pustoš, i upućujući opasne prijetnje Evropi ako nastavi sa podrškom Kijevu. Na Zapadu, Makron predstavlja novi projekat Evropske političke zajednice, kao kišobran pod kojim će stati sve demokratske države kontinenta. U susret ovim tektonskim promjenama, na Balkanu se stvari komplikuju. Crna Gora ima šansu da prođe kroz odškrinuta vrata EU. Međutim, novi premijer želi da joj navuče „pomirenje“ kojim bi izgubila sve, pa i evropsku budućnost.

Za Antenu M piše: Boško Crnojević

Na Istoku Evrope ječi i dalje strašni rat. Zaglavljena Rusija gubi vojnike, oružje i novac. Hrabra Ukrajina vraća po koji pedalj okupirane teritorije. Otkriva grozne zločine koje su ruski vojnici počinili. Posmatrajući taj smrtonosni zagrljaj, međutim, i dalje nije jasno da li Kijev može potpuno izgurati Rusiju iz svog dvorišta. Zelenski traži još oružja i kaže da Ukrajinci to mogu. Od ishoda njihove bitke mnogo toga zavisi.  

Rat već utiče na snadbijevanje hranom i energijom. Ukoliko to potraje nastupajuća zima bila bi teška. EU bi se opet bavila isključivo svojim egzistencijalnim potrebama. Sve ostalo bilo bi skrajnuto sa dnevnog reda. Najlakša žrtva, naravno, bila bi politika proširenja.  

Zatečena zahtjevom Kijeva za ubrzanim prijemom u članstvo, EU će pokušati da skine sa procesa proširenja geopolitički značaj: nije važno šta se u svijetu dešava, bitno je da kandidati ispune sve male i velike uslove.

Makron je zbog toga objavio predlog: stvorimo zajednicu koja će obuhvatiti članice EU i države koje „dijele njene vrijednosti“.

Evropska politička zajednica osmišljena je da Ukrajini i zemljama sa sličnim izazovima pruži dio onog što traže – sigurnost i ubrzani razvoj kroz intenzivnu saradnju - bez ublažavanja brojnih uslova za buduće članstvo u EU.

Pitanje je koje bi se zemlje sa Zapadnog Balkana uopšte kvalifikovale za Makronovu zajednicu. Zasigurno je da Srbija, sa fašističkom vlašću koja i dalje radi na postizanju Miloševićevih ciljeva, ne može biti njena članica.

Ovaj predlog, međutim, može staviti proces proširenja u zapećak. Glavni argument, da je članstvo potrebno radi stabilnosti kontinenta, bio bi znatno oslabljen. Vrata EU bi svakako ostala otvorena, ali bi u decenijama koje slijede jedino Crna Gora mogla kroz njih stvarno i proći. I to zavisi, naravno, umnogome od onih koji njome vladaju.

Crna Gora se oslobodila većine „apostola“. Jedan je ostao, preuzeo prijesto i deklarisao da će nas uvesti u EU. Abazović je, međutim, odmah počeo da radi na „pomirenju“ na štetu Crne Gore. Kako? Od prvog dana zagovara potpisivanje Temeljnog ugovora sa Crkvom Srbije i ulazak u Otvoreni Balkan. Sa jedne strane želi da bude vodeći evropejac, sa druge da usliši želje Crkve Srbije i Vučića.

Abazović pravda ove ciljeve potrebom za „pomirenjem“. Šta, zapravo, ono znači? Sve osim pravog značenja te riječi. Crkva Srbije želi trajno da otme crnogorske crkve. Prekrajanjem istorije, lažno se predstavlja za osnivača Crne Gore i vlasnika trona Sv. Petra Cetinjskog. Preslikavanjem fresaka i prilagođavanjem autentičnog stila crnogorskih crkava, briše tragove crnogorskog kulturnog bića. Za nju i njene popove Crnogorci ne postoje već u crkve mogu ući samo kao Srbi.

Odlaskom dva puta pod skute srpskom patrijarhu, sa pozicija potpredsjednika Vlade i sada premijera, Abazović je srozao ugled države. Povrh svega želi da, u ime svih nas, srpskoj crkvi i zvanično potpiše sve što je otela. Ne postoji jednačina u kojoj bi nacionalni interes Crne Gore ostao zaštićen. Dovršio bi posao koji njegovi „apostoli“ nisu mogli. 

Drugi cilj je ništa manje štetan. Ulazak u Otvoreni Balkan, koliko god otvoreno zvučao, zatvorio bi budućnost Crne Gore u tamnicu velikosrpskih interesa. Zašto?

Crna Gora mora da usvaja pravila Evropske unije, posebno ona koja regulišu trgovinu i unutrašnje tržište. Zbog toga je ona dio Berlinskog procesa. Ovaj proces stvara zajedinčko tržište Zapadnog Balkana, da bi brže i lakše sve zemlje usvojile pravila EU.

U Otvorenom Balkanu se čuje da treba olakšati uslove za uvoz i izvoz, bez pomena usvajanja pravila EU. Treba olakšati kamionima da ne čekaju na granicama. Ako njima olakšamo, sve će biti lakše i brže ćemo se pomiriti, kaže Vučić. Jesu li kamiondžije nosioci naše sreće? Nisu.

Za tu sreću potrebno je što prije usvojiti pravila EU. Za pomirenje nužno je priznati da je Srebrenica genocid i zatražiti oprost za zločine koje je srpska vojska počinila devedesetih, u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Poslije toga, kamionima će biti lako da prolaze svuda. Od ovakvih poteza korist bi imali svi u regionu.

Od Otvorenog Balkana, kakav je danas, korist bi imala Srbija i Albanija. Crna Gora, koja pati od trgovinskog deficita, jer više uveze nego što izveze u odnosu na sve države, udavila bi se u nekontrolisanom prilivu robe i jeftine radne snage.

Dok bi po pravilima EU konkurencija na tržištu zavisila od jasnih pravila i strogog nadzora, u Otvorenom Balkanu ne zna se ko bi vršio nadzor. Korumpirane uprave i inspektori, kakve imaju države učesnice, sigurno ne ulivaju osjećaj sigurnosti.

Uprkos ovim činjenicama, da li iz neznanja ili malicioznosti, premijer Abazović i njegovi „stručnjaci“ zalažu se za ova dva cilja. Oni žele „pomirenje“ kojim bi bila zvanično abolirana Crkva Srbije za zločine koje je učinila prema crnogorskoj kulturnoj baštini, a Crna Gora trajno predala kao plijen regionalnim nacionalističkim pirovima.

Crna Gora, dakle, ne može prema EU sa onima koji rade protiv nje i koji ne osjećaju njen nacionalni interes. U narednih nekoliko godina potezi koje vlast u Crnoj Gori bude vukla biće ključni po njenu evropsku budućnost. Samo na evropskim pravilima i standardima možemo se miriti, trgovati i sarađivati.

Čemu se, onda, nadati? Da će Crna Gora otjerati sa pozicije vlasti one koji ne zaslužuju da je predstavljaju. One koji ne osjećaju njene nacionalne interese i koji rade protiv njih.

Crna Gora ima tu snagu. Pokazala je na Belvederu. On će i dalje biti svijetla tačka otpora koja se oduprla pokušaju „apostola“ da je ugase. Ovaj, kako Abazović kaže „ružni događaj“, pokazao je da postoji ona snaga koja beskompromisno želi da sačuva samosvjesnost i svoje biće.

Do tada, ta naša svijetla tačka ostaće da gori dok ne obasja čitavu Crnu Goru i ne zatvori zauvijek vrata svima koji bi da je zamrače.