Vrijedi li parče prolazne vlasti vječitog žiga izdajnika

Piše: Darko Šuković

Kad bi u Rimu gazda stavio „manus“ (ruku) na roba i izgovorio formulu; „hunc ego hominem... (koju morate znati da bi položili Rimsko pravo), postao bi njegov vlasnik. Vremena se mijenjaju (tempora mutantur...) pa više nije potreban fizički kontakt ruke gospodara i glave roba da bi njihov odnos postao jasan trećim licima. Mogu i da stoje jedan pored drugoga, iza mikrofona i pred kamerama, pa da i dalje sve bude bjelodano.

I Crnogorci se mijenjaju s vremenom (...et nos mutamur in illis) pa su od naroda koji „ne ljubi lance“ postali stanovništvo pod vlašću vazala.

Žalim slučaj, ali je tako.

Posjeta Dritana Abazovića Srbiji eliminisala je i minimalnu sumnju u osnovanost tvrdnji da je predsjednik Vlade CG rob Aleksandra Vučića. Kako je dospio u takav položaj, čitaćemo jednoga dana, u nekim memoarima ili u obrazloženju sudske presude. Danas je važno da se ta činjenica prepozna i da se razumiju njene posljedice po Crnu Goru. (Mada ih je, bolje od Vulina na Pinku, već dočarao bivši profesor beogradske Bogoslovije Rodoljub Kubat na Al Džaziri: idealno je za Beograd da Albanac potpiše Temeljni ugovor, Crna Gora je srpska zemlja pa i crkve treba da budu srpske, kome se ne sviđa nek ide da živi neđe drugo, poručilo je ovo bogobojažljivo čeljade!)

Da bi se postigla kubatovska jasnoća i rafinman, treba pisati maksimalno jednostavno, gotovo crtati.

Najvažnije je da države EU i NATO, koje mi prozapadno orijentisani građani i dalje od milošte zovemo „naši partneri“, preko svojih ambasada i drugih sredstava informisanja dobiju tačnu informaciju i suvislo objašnjenje paradaoksalnog političkog fenomena – da premijer ljulja iz temelja vladu koju predvodi!? E, ako u diplomatskoj depeši ne piše: Dritan Abazović, po direktivi Aleksandra Vučića forsira tri pitanja koja ugrožavaju ne samo stabilnost Vlade, nego i društva i države; to čini s ciljem da Crna Gora ne ispuni zadatke koje joj je Brisel postavio radi deblokiranja pa ubrzavanja puta ka EU; sve se dešava kao dio projekta stavljanja pod kontrolu Rusije, posredstvom Srbije, jedne članice NATO – ako, dakle ne piše tako, onda je nešto trulo u ovdašnjim ambasadama, a bogami i na višim nivoima.

Jer, uz dužno poštovanje „naših partnera“, niko nije u stanju da ne vidi gore navedeno, osim ako je plaćen da žmuri.

Navodno, Abazoviću je sa važnih zapadnih adresa već rečeno, a i danas i narednih dana (nezvanično, premijer planira da u petak stavi na glasanje prijedlog tzv. Temeljnog ugovora) biće mu ponovljena poruka da je evropska agenda preča od regulisanja odnosa sa Crkvom Srbije. Ostaje da tokom ove sedmice vidimo je li Dritan nepovratno Vučićev? 

Ima tu, međutim, važnih činilaca koji se opiru standardnoj političkoj analizi. Karakter čovjeka je jedan od njih. A karakter Dritana Abazovića je ono što ga je, iz ugla Moskve i Beograda, preporučilo za radove koje izvodi. Lider GP URA je osoba neopterećena moralom, dostojanstvom i principima. On nezamislivom lakoćom pomjera granice sramoćenja imena Crne Gore, ali i svoga albanskoga naroda. Kakav to crnogorski premijer ode u Srbiju, a ne svrati do Lovćenca? Kakav to Albanac ne pomene, a kamo li da ode do Batajnice i pokloni se na mjestu odakle su ekshumirane stotine Albanaca ubijenih na Kosovu – i dvije cucle?

Uzmimo da je ćutanje o prošlosti za Abazovića uslov pomirenja, inkluzije, regionalne saradnje i svega što nadrobi kad god se uključe kamere. Ali, zaboga, zašto sve svoje komplekse mora da pokaže čim pomoli nos u svijet kao premijer Crne Gore? Kako je naivno bilo misliti da je Rukoljub zauvijek obilježio dno. On, barem nije brojao limuzine u pratnji... a broj čaša je držao za sebe.

Fundamentalno je, dakle, važno da EU i SAD razumiju: Vučić koristi Abazovića za izazivanje nestabilnosti u Crnoj Gori; to čini tako da im podvali zaključak kako suverenističke stranke ruše manjinsku vladu i miniraju evropski put Crne Gore.

Ne manje je, međutim, važno da građani kojima je nepodnošljiva Crna Gora kao ruska gubernija pod upravom Beograda, razumiju stupicu koju je predsjednik Srbije pripremio za suverenističku stranu. Ovo je partija pokera u kojoj je, u prvoj ruci, ulog evropska budućnost Crne Gore, a u drugoj goli opstanak naše države. Siniša Mali već se osjeća toliko velikim i sigurnim da otvoreno priča kako je Crna Gora ekonomski neodrživa, da je Abazović obećao Otvoreni Balkan, Luku Bar...

Dritan Abazović je, zapravo, taj koga u Beogradu, posprdno ali trljajući ruke zovu „naš Kadirov u Crnoj Gori“. On ima zadatak da isprovocira izbore prije nego suverenistički blok dobije išta ozbiljno „po dubini“. Zato je u Beogradu, u četvrtak, kazao da „nije žurba“ oko tzv. Temeljnog ugovora, a u petak naredio ministrima da ne mrdaju iz Crne Gore jer će Vlada već ove neđelje glasati o njemu. Dritan, lako ga je pročitati, ima obećanje da će ovaj kratak premijerski mandat zamijeniti četvorogodišnjim, nakon skorih izbora i u znak zahvalnosti za zasluge za srpsku stvar. Podrazumijeva se - uz podršku onih partija koje kontrolišu Beograd i Moskva.

Do tada, kao važan korak do ispunjenja još jednog dječačkog sna, Abazović je siguran da će imati barem dvotrećinsku većinu u Vladi.

Ali, ako razmišljaš kao čovjek, a ne kao premijer, moraš se zapitati: da li će, recimo, ministarka kulture Maša Vlaović glasati za predaju naše kulturne baštine Crkvi Srbije? Hoće li i Fatmir Đeka dići ruku za tekst u kojem se nalazi i ono što je na sjednici Radnog tima, na njegov zahtjev, izbačeno?

Sprema li nam Filip Adžić i za ovu priliku nekakav politički vic? Deklarisani podržavalac Crnogorske crkve utekao je iz Skupštine u Vladu uoči glasanja o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti. Đe će sad? Ima li Cetinjanin objašnjenje - šta ostaje njegovoj CPC kad izglasa Ugovor kojim crnogorsko sakralno blago, crnogorsku istoriju i sadašnjost, predaje Crkvi Srbije?

Hoće li dvije dame, ministarke iz redova GP URA još jednom posegnuti za čuvenom rečenicom: neće niko ponijeti crkve i manastire u Čačak? Može li ministarka nauke podržati onoliku gomilu falsifikata, pa otići pred studente i pričati im da znanost počiva na istini, a ne na legendama i predanjima?

Da li je zaista tako lako uspavati savjest... onome ko je ima? Ima li rok trajanja univerzalni alibi aktuelnih prodavaca Crne Gore – kriminal i korupcija bivše vlasti?

Konačno, da li je zaista tako lako sprovesti Vučićev plan, kako očekuje Dritan Abazović? Da li mu na putu stoji samo šačica nacionalista, kako voli da kaže? Da li je moguće da nije svjestan kakav bijes generiše kod Crnogoraca, ali i svih drugih kojima se zgadilo njegovo sluganstvo i podvođenje Crne Gore komšijama? I da ih tjera na novi, permanentni Belveder? Ovoga puta – u Podgorici, ispred Vlade!

Možda već od večeras?