27 °

max 32 ° / min 19 °

Četvrtak

11.08.

32° / 19°

Petak

12.08.

31° / 18°

Subota

13.08.

30° / 17°

Nedjelja

14.08.

26° / 17°

Ponedjeljak

15.08.

32° / 17°

Utorak

16.08.

34° / 20°

Srijeda

17.08.

36° / 22°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Lukašenko - želio je biti ruski mačak, a postao Putinov miš

Stav

Comments 1

Lukašenko - želio je biti ruski mačak, a postao Putinov miš

Autor: Antena M

  • Viber

Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko

Malo ko obraća pažnju kakvu je ulogu odigrala Bjelorusija u izvršenju ruske agresije na Ukrajinu. Tačnije, na ulogu predsjednika Aleksandra Lukašenka, koji je omogućio ulazak na svoju teritoriju ogromnoj oličine ruskoj vojsci, koja je, navodno, došla na zajedničke vojne vježbe da bi kasnije žustro prešla ukrajinsko -bjelorusku granicu 24. februara i bila glavni promotor vojnog udarca na glavni grad Ukrajine.

Kijev je stalno komunicirao sa službenim Minskom povodom opasnosti od ruskog upada preko bjeloruske teritorije na prostor Ukrajine, nezavisne države, članice i osnivača UN i drugih međunarodnih organizacija. Minsk je stalno uvjeravao kako nema šanse da bi ruska vojska mogla izvršiti invaziju na Ukrajinu preko bjeloruske teritorije. Ipak, Lukašenko i njegovo okruženje podlo su lagali, da bi 24. februara zabili nož u leđa Ukrajine.

Ruska vojska krenula je u napad na Ukrajinu sa najbliže granične tačke prema Kijevu, udaljene samo 150 kilometara. Tako su se za dva-tri sata ruski vojnici našli u okolini Kijeva, što je jako otežalo opštu vojnu situaciju u Ukrajini. Ruska vojska koja je napadala od bjeloruske granice potpuno je uništila gradić Borodjanku i gotovo sasvim srušila gradove Irpinj i Gostomelj. U Buči bili su počinjeni masovni zločini nad civilima i zločine genocida. U teškim mukama samo je u Buči bilo ubijeno više od 420 ukrajinskih civila. Najviše ratnih zločina napravila je 64. motorizovana brigada ruske vojske koja ranije bila dislocirana u šumama Dalekog Istoka RF. Za masovna uništenja Ukrajinaca Vladimir  Putin dao je toj jedinici odličje gardijske.  

Službeno, bjeloruska vojska nije sudjelovala u vojnom napadu na Ukrajinu, ali ima podataka o vojnicima dobrovoljcima, koji su se priključili ruskoj vojsci. Sa bjeloruskih aerodroma ruska avijacija polijetala je i bombardovala Kijev, sa bjeloruskog prostora vojska RF gađala je ukrajinske ciljeve krstarećim i balističkima raketama. Ukrajinska strana jako je ljuta zbog takvog ponašanja službenog Minska. Ipak, svoj najvažniji zadatak zauzimanja prestonice Ukrajine Kremlj nije uspio ostvariti, iako je u pravcu Kijeva nadirala ogromna sila ruskih elitnih padobranaca i snaga posebne namjene. Ali oni nijesu ostvarili postavljene ciljeve. Zato je Kremlj odlučio da ih povući na bjelorusku teritoriju kako bi ih kasnije prebacio na front na Donbasu gdje u prvih mjesec i po dana rata nije imao nikakvog vojnog uspjeha.  

Bjeloruski lider Aleksandar Lukašenko vodi zemlju od daleke 1994. kad je na prvim sveopštim predsjedničkim izborima dobio mandat šefa države. Samo su ti izbori od EU, Savjeta Evrope i OESC priznati kao demokratski. Poslije je Lukašenko još pet puta proglašavan za predsjednika zemlje, ali zapadni svijet to nije prihvatao. Od samog početka svoje političke karijere on je bio za jačanje odnosa sa Ruskom Federacijom. Ali njegovi ciljevi u periodu 1994-2000. bili su jedni, a kasnije, do 2020. sasvim drugi. Sada su, opet, treći.

U devedesetim godinama na čelu RF bio je Boris Jelcin. Lukašenko je sebe smatrao mlađim i sposobnijem političarem, koji bi u zajedničkoj državi Rusije i Bjelorusije imao više šanse da dobije glasove čak i ruskog biračkog tijela. On je stvarno mogao pobijediti na eventualnim zajedničkim izborima bilo koga od moskovskih konkurenta. Situacija se kardinalno se mijenja 2000. kad predsjednik RF postaje Vladimir Putin. U prvim godinama svog vladanja Putin još nije bio tako politički moćan, ali i tada je bio preambiciozan. Putin se sa ruskom političkom elitom sporazumio da je on bolji kandidat za šefa zajedničke države nego Lukašenko. Zašto bi Bjelorus morao biti na čelu ogromne države sa ruskim udjelom od 90%?

Tako u prve dvije Putinove predsjedničke godine Moskva ne forsira temu ujedinjenja. Oficijelni Minsk shvatio je promjenu razmišljanja u Kremlju. Zato je Aleksandar Lukašenko predložio kompromisnu varijantu da se predstavnik Moskve i Minska mijenjaju na čelu zajedničke države, na što je Putin odgovorio da treba uvažiti ogromnu razliku u veličini i ekonomskoj snazi Rusije i Bjelorusije. Putin je jednostavno rekao da ne treba komplikovati situaciju i da Bjelorusija treba da postane regija RF. Takvo nešto nije bilo u planovima Aleksandra Lukašenka i on se polako počinje distancirati od željeznog zagrljaja Kremlja. Minsk pokušava voditi u odnosu na Rusiju izbalansiranu politiku smisao koje je: deklarativno potpuna saradnja i integracija, a realno očuvanje samostalnosti i vlastitih nacionalnih interesa.

Tada je počela velika igra mačke i miša, u kojoj je svima jasno ko je ko. Povremeno, to je Putina previše živciralo i tada je on u okruženju Lukašenka probao formirati Moskvi odan politički lobi. No, čim bi Lukašenko saznao da neko od bliskih mu saradnika počinje igrati na kartu ruskih interesa, odmah ga je izbacivao sa dužnosti i postavljao novie, sebi lojalne ljude. Kremlj bi opet pokušavao muljati sa novima ljudima, potkupljivati ih, a Lukašenko je odgovarao smjenama.  

Situacije se kardinalno promijenila prije dvije godine kad je Lukašenko šesti put za redom krenuo na predsjednički mandat, eliminisao iz trke niz lidera opozicije i proglasio sebe za pobjednika. U Minsku i većim gradovima opozicija je organizovala val snažnih protesta. Sve je politički zadrhtalo u prijestonici. Moskva je u zadnji čas pružila ruku pomoći Lukašenku, ali uz uslov potpune zavisnosti Minska od službene politike Kremlja. Budući usamljen pred opasnošću od pobjede opozicije, Lukašenko je pristao na ugovor sa moskovskim đavolom.

Putin sada želi da Bjelorusija otvoreno stupi u rat sa Ukrajinom, a Lukašenko razumije da je to put u potpunu pogibiju. Zato manevriše koliko može i ne ulazi u otvoreni rat. Kremlj nastavlja da ga pritiska i ne zna se šta će biti finala svega ovog. Ako Lukašenko ne izdrži pritisak i krene u vojnu avanturu to će biti za njega tragičan kraj.  

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR

Lukasenko

Zvuci veoma poznato...Nesto slicno se desavalo u CG krajem 80 ih i pocetkom 90ih.Kada su Crnogorci lojalni Balkanskom Kasapinu Milosevicu mucki bombardovali Dubrovnik i okolinu,ubijajuci neduzne civile i pljackajuci sve sto se moglo opljackati.