Izdaja, laži i prevare

Piše: Savić Jovanović

Suštinu  ugovora između države  i SPC efektno je objasnio Aleksandar Raković, ideolog “srpskog sveta”, koji šalje  čestitku premijeru  Crne Gore u kojoj, između ostalog, kaže: “Bravo Abazoviću, potpisao si da je Srpska pravoslavna crkva osnovala Crnu Goru”.

Potpisivanjem ugovora između Vlade i Crkve Srbije, upaljen je fitilj građanskog rata u Crnoj Gori. Urađeno je to bez tačne najave, krijući i na prevaran način, kao što se, uostalom, na takav način donose svi izdajnički akti. Ovakvim sramnim dokumentom, po kojemu se sakralna i duhovna baština Crne Gore prepisuje na Crkvu Srbije, dakle na državu Srbiju, i još pride više od 50 kilometara kvadratnih državne teritorije, napravljena je, po svemu sudeći, najveća kriminalno-pljačkaška operacija i izdaja u istoriji Crne Gore.

 Ovo je veća izdaja od one iz 1918. godine, jer je tada iznad glava onih koji su, navodno odlučivali visio srpski bajonet, a sada je urađeno ovo kako je urađeno potezom pera, bez “ispaljenog metka”. I to od jednog Albanca koji hoće da uredi odnose među pravoslavnim življem u Crnoj Gori. Njegova slabašna leđa ne mogu ponijeti toliki teret. Mora da su na njega bačene neke čini i dobro bi bilo da se neko javi da to sa njega skine. Zbog njegovog zdravlja, ali i zdravlja svih građana. A da nije baš dobrog zdravlja, vidjelo se nakon potpisivanja ugovora, kada je izjavio da mu je čast i da je ponosan što je  ispred države Crne Gore, “da ne trepne”, stavio potpis. Patrijarh srpski Porfirije, kao drugi potpisnik ovog ugovora izjavio je da “nije bilo mnogo riječi da se razumijemo”. I nije, jer Dritan nije dao nikome u Crnoj Gori da dođe do riječi. Naime, brojne primjedbe i sugestije, pristigle od Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, NVO sektora, političara, istoričara i drugih, Abazović je odbacio sa izgovorom, da u svemu tome nije “vidio ništa novo”.

Ulizica i srednji prst

Ako je poslije izglasavanja ovog ugovora na vladi Crne Gore premijer od šake do lakta odmjerio Evropskoj Uniji, koja je upozorila da ugovor sa Crkvom Srbije ne treba da bude prioritet, onda je Abazović akademicima, struci, nevladinom sektoru i uglednim ličnostima iz oblasti nauke i kulture, pokazao srednji prst, omalovažio ih i ponizio. Do koje je mjere postao ulizica i ponizni sluga tuđih gospodara i tuđih interesa, govori i to da u tekstu koji je napisan u Beogradu i dostavljen Podgorici na potpisivanje, nije smio ni zarez promijeniti. Suštinu ovog ugovora efektno je objasnio Aleksandar Raković, ideolog “srpskog sveta”, koji šalje čestitku premijeru Crne Gore u kojoj, između ostalog, kaže: “Bravo Abazoviću, potpisao si da je Srpska pravoslavna crkva osnovala Crnu Goru”.

A do posljednjeg trenutka tinjala je nada, istina kod malobrojnih, da vlada ima bar minimum državnog, političkog i patriotskog integriteta, moralnog i ljudskog dostojanstva, da neće potpisati ovakav sraman ugovor, i da će to odložiti za neku drugu priliku, makar do trenutka dok se srpski popovi ne uozbilje, dok ne budu manje lagali i provocirali i dok ne budu raspirivali mržnju gotovo svakom svojom izjavom. “Obnovićemo kapelu na Lovćenu kada napravimo otklon od zle komunističke misli i kad se očistimo od ustašluka koji je zahvatio donekle Crnu Goru”. Tako mitropolit Joanikije, samo nekoliko dana prije potpisivanja ugovora potpaljuje vatru i ponavlja vokabular primitivnog srpskog nacionalizma. A taj nacionalizam čiji je promoter i Dritan Abazović, pribjegao je drugoj taktici djelovanja, mnogo lukavijoj, ali ipak providnoj. Naime, osim tradicionalne čvrste vezanosti za Crnu Goru, manjinski narodi su se još čvršće vezali za državu, posebno od  90-ih godina prošloga vijeka, upravo zbog straha od velikosrpskog nacionalizma. Sada taj nacionalizam pokušava da manjinske narode okrene protiv države i Crnogoraca. Tako je Suada Zoronić, pripadnica Bošnjačkog naroda i članica Abazovićeve URA-e izjavila da su prvi genocid u Evropi u 20. vijeku počinili Crnogorci tokom Balkanskih ratova, normalno, nad muslimanskim življem. Svakako, ova istorijska neistina nije mogla iskočiti iz, pošteno rečeno, ljepuškaste glave pomenute gospođe, ali se nije udostojila da se, makar, izvine za izrečenu glupost. Nije joj rečeno da to uradi.

Pomoć Beograda i Tirane                    

Na drugoj strani, pripadnik Albanskog naroda i predsjednik opštine Tuzi, Nik Đeljošaj, istog dana kada je na vladi izglasan ugovor o odnosima države i SPC, kaže da “što se tiče temeljnog  ugovora odluka je donijeta i to pitanje je danas zatvoreno”. Smatra da bi se rušenjem ove vlade “rušila i evropska budućnost Crne Gore”, pa nastavlja: “Želim da vjerujem da kod svih činilaca postoji državnička odgovornost i politička mudrost koje neće dozvoliti da se bilo kakve odluke donose naprečac, sa dalekosežnim negativnim posljedicama, već da će svaka odluka biti mudra za našu zajedničku Crnu Goru”. Bravo Nik, samo da si ovo rekao dan ranije, prije nego je ugovor naprečac izglasan na vladi. Ovako, ova izjava ne vrijedi ni boba, mada znamo na koga je adresirana. Nadalje, posljednjih dana ugledni predstavnici Bošnjačkog naroda u inostranstvu su izloženi napadima i provokacijama od strane ekstremističkih i četničkih grupa, koji se, inače, množe u Crnoj Gori u posljednje vrijeme, a sa kojima premijer Abazović proslavlja potpisivanje ugovora sa SPC. Dakle, sve se radi da se ubaci, klica razdora između manjinskih naroda i Crnogoraca, kako bi razjedinjena i međusobno posvađana Crna Gora bila lak plijen. Zato Abazović ima podršku, logističku i svaku drugu pomoć Beograda, pa i Tirane. Dva njihova zadatka već je ispunio: usporio je put Crne Gore ka Evropskoj uniji i potpisao ugovor sa SPC. Još samo da Crnu Goru “utovari” u Otvoreni Balkan i eto ti “cele” države u “srpskom svetu”. Možda baš ne “cele”, jer bi jedan njen dio pripao “albanskom svetu”.

Ljudi koji nemaju stida

Ostane li još koji mjesec na čelu vlade, Abazović će ispuniti i preostale zadatke koje je dobio od svojih gazda. Svi ostali su mu nebitni: slagao je i prevario predstavnike EU, svoje koalicione partnere i, na kraju, građane. “Abazović je lažov i prevarant. Nikad ne znaš sa njim na čemu si”, kaže jedan od lidera DF-a Nebojša Medojević. Jedna albanska poslovica kaže: “Bježi od čovjeka koji se ne zna zacrveniti”. Takvih, nažalost, danas u Crnoj Gori ima previše, tako da je nemoguće od njih pobjeći. Oni kad otvoreno lažu, kao da se time zore, podignu glave, a pogled im ide negdje visoko. Ima previše nemorala, javnog blaćenja i svaštočinstva. Popovi po Crnoj Gori drže parastose osuđenim ratnim zločincima i pišu da su četnici pripadali antifašističkom pokretu. Na drugoj strani, svi oni koji se ne slažu da se tuđoj crkvi i ovakvim popovima daje na raspolaganje sakralna i kulturna baština države, proglašavaju se nacionalistima i ekstremistima. U tome prednjače premijer i njegova URA, koji, kada su obavili poslove za drugoga, zapomažu da se sada treba okrenuti ubrzanom putu ka EU. Oni, dakle, čija je članica, već pomenuta Suada Zoronić, 18 puta bila uzdržana na sjednici Ustavnog odbora Skupštine, na kojoj je trebalo predložiti kandidate za sudije Ustavnog suda. Zar to nije vid opstrukcije i namjerno stopiranje izbora sudija, iako je to bila preporuka Brisela. Fasciniraju ljudi koji nemaju stida i kojih nije sramota, makar od svojih najbližih.

Svi na okup

Strah, mržnja i nepovjerenje, uvrede, prijetnje i četnička orgijanja ovladali su javnim prostorom Crne Gore. Narod je sluđen, gleda i sluša, a ne može da vjeruje što ga je snašlo. Nije čudo što je ovih dana postavljen kamen temeljac za novu mentalnu bolnicu u Podgorici. Ali, to je malo. Potrebne su bar još 5-6 takvih bolnica.

Šta činiti? Ništa se samo od sebe neće riješiti, već je potrebna nova energija i aktivizam svih kojima je stalo do države, do njene suverenosti i samostalnosti. Nešto slično kao što je bilo prije referenduma 2006. godine, kada su suverenističke stranke i partije, civilni sektor, manjinski narodi, razna udruženja i organizacije, istaknuti kulturni i javni radnici, zajedno sa građanima, stali pod jedan barjak i obnovili državnost i samostalnost svoje države. Sa istim elanom se i sada treba okupiti kako bi se država odbranila od “ala i vrana” koji su kidisali na nju sa svih strana. Ne bude li tako, piši propalo.