Poruka Ukrajinaca za Dan grada Moskve: Vraćamo svoje do posljednjeg milimetra!

Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko

Ukrajinska vojska već je oslobodila tri hiljade kvadratnih kilometara svoje privremeno okupirane teritorije i to uglavnom u istočnoj regiji Harkiva. Ostalo je, u trenutku pisanja teksta, u nedjelju popodne, još samo 50 kilometara do granice sa RF da bi čitava ova regija bila oslobođena od ruskih osvajača.

Inače, 11. septembar je Dan grada Moskve, koju je osnovao 1147.  sin Velikog Kijevskog kneza Jurija, koji dobio nadimak Dolgoruki. To znači da sa dugima rukama prigrabi za sebe što veću teritoriju. Grad Moskva je dobio naziv po rijeci na kojoj se nalazi i gdje su oduvijek živjela finsko-ugarska plemena pod imenom Merja, a pored su bila plemena takođe finsko-ugarskog porijekla: Meščera, Mokša i Jerzja.

Sredinom 8. vijeka na teritoriju sadašnjeg evropskog dijela Ruske Federacije počela su masovno dolaziti slovenska plemena sa teritorije sadašnje Poljske, koja je, kao i Ukrajina, pradomovina mnogih slovenskih naroda. Tako u regiju rijeke Moskve i južnije dolaze iz istočne Poljske slovenske plemena Vjatiča, sa njima su iz ove regije Poljske došla slovenska plemena Radimiči, koji su sebi za život izabrali teritoriju sadašnje istočne Bjelorusije i djelove sadašnjih ruskih regija Brjansk i Smoljensk. Radimiči su došli na prostore gdje su oduvijek živjeli plemena Balta – predaka sadašnjih Litvanaca i Letonaca.

Druga velika slovenska migracija iz sadašnjeg prostora sjeverne Poljske u sadašnju sjevero-zapadnu Rusiju krenula je sjevernom rutom na istok isto sredinom 8. vijeka. Tako je bio koloniziran široki prostor oko sadašnjeg Novgoroda, koji tada još i nije postojao, a tamo su došla poljska plemena pod nazivom Sloveni. Oni su se miješali sa domaćima finsko-ugarskim plemenima Čuđ, Vođ, Ižora i Vesj. U sadašnje ruske regije Pskov i Smoljensk, u kojima je polovina domaćeg stanovništva billa finsko-ugarska, a polovina baltska, dolaze iz sjeverne Poljske slovenska plemena Kriviči. Zato i dan dans u Litvaniji i Letoniji Ruse nazivaju isključivo- Kriviči.

Sadašnja ruska država vuče svoje korene od Moskovske kneževine koja bila formirana kao posebna tvorevina 1299. u doba mongolske okupacije. Sam Jurij Dolgoruki nikako nije prihvatio kulturu domaćih finsko-ugara Merja i pridošlih iz Poljske Slovena Vjatiča. On je odrastao u Kijevu, koji je bio najstariji i najveći slovenski grad, po veličini treći u Europi. Život u šumama i močvarama regije Moskva njega apsolutno nije oduševljavao i on je želio postati poput velikog knez Kijeva. Za to je koristio potporu od Merja i  lokalnih Slovena porijeklom iz Poljske (Vjatiči). Na kraju života vratio se u rodni Kijev, gdje je i umro.

Stanovnici velegrada nijesu mu mogli oprostiti izdaju interesa Kijeva u korist Merja i Vjatiča, zato su ga otrovali. A njegov sin Andrej, koji se rodio u regiji Moskve, potpuno je prihvatio lokalni mentalitet i opet pokušao na nagovor Merja i Vjatiča da uništi snagu grada Kijeva. On je prvi od potomaka Kijevskog kneza koji se usudio napasti Kijev i spaliti dosta kvartova. Zbog toga ga je prokleo Kijevski mitropolit, koji bio glavni duhovni nastavnik za čitavu državu Rus. Ipak, nakon nekoliko stoljeća nekanonski stvoreni Moskovski patrijarhat proglasio je kneza Andreja za sveca! Tako je od prvih koraka finsko-ugarsko stanovništvo regije Moskva nagovaralo lokalne knezove, koji vukli svoje porijeklo iz Kijevske dinastije da unište uticaj glavnog grada Kijeva.

Nije im to uspjelo, pa je Kijev ostao prijestonica do 1240. kad su ga spalile horde Mongola i Tatara. Ali iskonski slovensko stanovništvo Kijeva nikad nije smatralo regiju Moskve za svoju eventualnu podršku u upravljanju državom Rus. To je bila samo pokorena teritorija koja je plaćala poreze, ali nikad nije bila potpora za Velikog Kijevskog kneza. Zato je vrlo čudno kad su sredinom 18. vijeka u Peterburgu lokalni istoričari i kolege im iz Njemačke smislili priču da je Moskovska kneževina produžila državnu tradiciju Kijeva. Od 1240. istorija Moskve bila je vezana za mongolske okupatore i državu Zlatna Horda, dok Kijev ide na blisku saradnju sa novom državom u usponu - Litvanijom. Tako se još od sredine 13. vijeka Kijev orijentiše na Evropu, a Moskva na nomadsku Aziju, što je i sada vidljivo u oficijelnoj politici Ukrajine i Rusije.

Stoga Moskva nikako ne može biti nastavljač tradicije oduvijek slovenskog Kijeva i druge Kijevske države Rus, koja nikako nije Kijevska Rusija. Moskovska država se tek 1718. preimenuje u - Rosija (Rusija). A Moskovljani su postali Rosijane (Ruskije), ali nikako ne Rusi, što je velika i namjerna greška u prijevodu.

Za Kijev, koji je osnovan 482. dan osnivanja Moskve ne znači gotovo ništa. To je regija koja je od samih početaka mrzila i gajila zavist prema poznatom gradu smatrajući ga osvajačem tuđih teritorija. Ona je od samih početka bila neprijateljski raspoložena prema autohtonim Slovenima Kijeva i Černigova, koji su pokorili ovu regiju u drugoj polovini 10. vijeka. Moskva ostaje takva i poslije hiljadu godina. Ali mržnja nije preduslov za razvoj, nego za propast. Moskva je sada postala otadžbina Z-la, koje želi da širi na susjedne narode. A to je opasnost evropskih razmjera, kojoj moraju svi slobodarski narodi stati na put. Zato su tu, prije svih, Kijev i Ukrajinci.

Na svoj dan Moskva je dobila „pozdrav“ i poruku iz toliko porušenog ruskim bombardovanjem Harkiva i tek oslobođene od ruskih agresora Harkivske regije. Ova poruka jednostavna - sve svoje vraćamo do posljednjeg milimetra!