Ko je izgubio rat?

Za Antenu M piše: Boško Crnojević 

Nakon izgubljenog rata, Njemačka se pokajala i od neprijatelja napravila saveznike, koji su joj pomogli da se digne iz pepela. Srbija nikada nije prihvatila činjenicu da je izgubila sve ratove koje je vodila za ostvarenje cilja Velike Srbije. Zbog toga ispašta njen narod, koji je ubijeđen u laž da su Srbi svuda i uvijek bili žrtve. Ispaštaju, međutim, svi oko Srbije. Proces demokratizacije, koji je preskočio ključnu stepenicu - priznanje krivice – danas se nalazi u ćorsokaku. To je korijen svih problema Balkana.

 „Ko je izgubio rat?“ pitao je njemački kancelar Konrad Adenauer poslanike u Bundestagu u novembru 1949. Odgovor je bio jasan. Razrušena Njemačka ga je davala svakog dana, svima koji bi se isto pitali ili čak pomislili da Njemačka nije izgubila. Kao agresor, ona je kažnjena. Mudrom politikom poniznosti prema onima koji su pobijedili, preporodila se, ujedinila i postala ekonomski motor Evrope.

 Da li je Srbija našla odgovor na isto pitanje? Nije. Pogled prema svijetu koji je Milošević usadio u srpski narod i danas je dominantan. Srbija je „branila“ Srbe koji su se zatekli u samostalnoj Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. Imali su pravo da im se takav ishod jugoslovenske tragedije ne sviđa. Nisu, međutim, imali pravo na oružane pobune, niti je Srbija imala pravo da im to oružje stavlja u ruke.

 Pitanje „ko je izgubio rat?“ ima mnogo veći značaj kada ga je postavio Konrad Adenauer. Taj značaj je dat brojkama mrtvih ljudi, razrušenih gradova i implikacija tog rata po svjetski poredak. Zato je svijetu bilo stalo da Njemačka shvati odgovor.

 Nije tako u slučaju Srbije. Odgovornost njenih čelnih ljudi i onih koji su u njeno ime komandovali utvrđena je u međunarodnim presudama. Njeni državnici, međutim, nisu pokazali poniznost. Nisu prihvatili da je u Srebrenici počinjen genocid. Prkose činjenicama.

 Stvaraju narativ da za svaki zločin počinjen od strane Srba postoji isti ili veći zločin nad Srbima. One koji se drznu da ukažu na zločine počinjene u ime Velike Srbije proglašavaju neprijateljima Srba. Progone ih kroz medije koje kontroliše vlast.

 Uprkos tome, takva Srbija je kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. Zapad promoviše pomirenje Srbije sa susjedima narativom da ekonomska saradnja i dobrosusjedski odnosi održavaju mir i donose bolju budućnost. Međutim, problemi ne nestaju, već su se ukorijenili.

 Zašto? Danas, više od dvadeset godina nakon ratova devedesetih, na čelu Srbije su ljudi dio Miloševićeve krvave kampanje. Promovišu „denacifikaciju“ Balkana, po receptu koji Putin koristi u Ukrajini. Podrivaju suverenitet država susjeda promovišući Srpski svet. Pozivaju na ujedinjenje i prijete da će, opet, braniti prava Srba i oružjem ako zatreba.

 Šta je, međutim, drugačije danas u odnosu na vrijeme kada je Adenauer postavio ključno pitanje? Adeanuer možda jeste lično zaslužan za politiku poniznosti koja je Njemačkoj dala šansu da se opet rodi. Međutim, Njemci su znali šta su počinili. Oni to znaju i danas i buduće generacije će znati. Adenauer nije hranio otpor priznanju krivice, već ga je gušio.

 Znaju li Srbi za odgovornost svoje države? Beograd zvanično smatra sebe žrtvom, naoružava se i prijeti, škripeći zubima kada god se pomenu prava Srba.

 Srpski ministri bljuju vatru. Izjave koje se mogu kategorisati zajedno sa izjavama njemačkih nacističkih ministara ne dižu alarm za uzbunu, već izazivaju poneku reakciju.

 Takva Srbija predvodi navodnu ekonomsku integraciju regiona pod imenom Otvoreni Balkan, sa otvorenom podrškom Vašingtona i prećutnom saglasnošću Brisela.

 Oni ne traže da Srbija odgovori na pitanje ko je izgubio rat. Međutim, zašto je važno znati odgovor? Nije li to pitanje za istoričare? Nije samo za njih.

 Na priznanju krivice se gradi demokratsko društvo. Suprotno od toga, fašističko društvo, koje veliča svoju naciju na ušrtb drugih, te poziva na odbranu istorijskih prava svoje države čak i nakon izgubljenog rata, počiva na negiranju krivice.

 Srbija se guši u svom fašizmu. Krivicu i odgovornost ne osjeća niko od ključnih ljudi u državi, političkih lidera i vjerskih poglavara, samo manjina intelektualaca.

 Krivicu i odgovornost ne osjećaju ni političke vođe Srba u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Baš oni prate diktate koje Vučić i njegovi „saborci“ daju da bi isto promovisali u svojim državama.

 Dodik želi da rasparča Bosnu i pripoji Republiku Srpsku Srbiji, ono isto što su htjeli Karadžić i Mladić. U Crnoj Gori, Mandić želi gašenje crnogorske nacije i pripajanje Srbiji. Sa tim planom, drsko, kaže da bi mu bila čast da bude premijer Crne Gore.

 Šta to znači za Crnu Goru? Da smo žrtva tuđih grešaka. Naše unutrašnje podjele nisu etničke, već ideološke. Jedni znaju ko je izgubio rat i zagovaraju evropske vrijednosti. Drugi poriču odgovornost i bore se da odbrane Srbe i njihova „ugrožena“ prava gaženjem prava drugih.

 Negacija crnogorske nacije, pa i prava na ime, istoriju i kulturu, proizvod je istog fašističkog mentaliteta koji je ratom htio da napravi Veliku Srbiju. Crkva Srbije, oni koji su sebe proglasili vođama Srba u Crnoj Gori, prigrlili su taj mentalitet i sprovode ga u djelo, na podmukliji način od idejnih tvoraca iz devedesetih godina.

 Šta bi Adenauer rekao Srbiji? Zasigurno bi joj odštampao na čelu da je izgubila rat i da kao agresor mora pokazati poniznost. To nije politika niti vizionarski duh jednog trenutka. To je recept za spas nacije kojoj je neko navukao krvavu košulju agresora. Onu koju joj je Milošević navukao davno i koju još nije makla sa sebe.

 Zato, postavimo opet pitanje, ko je izgubio rat?