Škripi Putinova fotelja

Za Antenu M piše. Oleksandr Levčenko

Moskva je, napokon, priznala da je izgubila ogromne privremeno okupirane prostore u regiji Harkiv. Istina je, međutim, i da se Kremlj nije usudio potvrditi kako je ruska vojska bježala i ostavljala puno vojne tehnike, koja se nije mogla ponijeti u paničnom povlačenju. Od nje ukrajinska strana može kompletirati gotovo pola motorizovane brigade.

Moskovska propaganda pokušava da sačuva Putina, tvrdeći da su, navodno, krivci za vojni poraz na terenu. No, već je poznato da je niz ruskih generala upozoravao šefa Kremlja da je okupatorska vojska je na granici izdržljivosti, ne samo napada nego i odbrane. Možda bih ovi generali i šutjeli dalije kako su to oduvijek i radili, ali su i oni osjetili kako Z-loglasni FSB planira baš njih da označi kao glavne krivce za vojne poraze na ukrajinskom ratištu.

U Peterburgu, rodnom mjestu ruskog predsjednika već je niz  zastupnika na lokalnom nivou uputio zahtjeve prema parlamentu RF da Vladimira Putina proglase za državnog izdajnika zbog rata u Ukrajini. Tako nešto u istoriji Rusije 21. vijeka još nije zabilježeno. Očito, vojni ruski debakl oko Harkiva počeo je da se odražava i na ruski unutrašnji politički život. Prvi put fotelja u kojoj sjedi Putin počinje da škripi.

Ukrajinski napad u regiji Harkiva spada u jedan od najtalentovanijih vojnih poduhvata u strateškom smislu u posljednjih 75 godina. Kao odgovor na ovaj napad Putin je dao Z-ločinačku naredbu za raketiranje elektrane na istoku Ukrajine, što je ostavilo bez svjetla milione Ukrajinaca. Ukrajinska vlada uspjela je dosta brzo sanirati ogromne štete. Ali ostaje fakat da je ono što je Putinova vojska zauzela u regiji Harkiva tokom tri mjeseca teških borbi, izgubila bez ijedne ozbiljne bitke za tri dana.

Putin je tražio od svoje okupatorske vojske da do 15. septemba zauzme čitavu Donjecku regiju, a ispalo je da je ukrajinska vojska osim teritorije regije Harkiv, takođe počela oslobađati još i sjever Donjecke regije. Je li čudo da je ruska vojska pobjegla, ako znamo da je posljednjih mjeseci bila kompletirana od ljudi koji su odlučili da služe u vojsci umjesto izdržavanja kazne za kriminalne radnje. Ruska vojska polako se pretvara u čopor pljačkaša koji od ukrajinskih stanovnika na privremeno okupiranim teritorijama oduzima sve što spazi, da bi kasnije sa ukradenima stvarima bježala u pravcu ruske granice.

Počeo je proces predaje vojnika koji ne žele voditi ovaj samoubilački rat. Ruski vojnik osjetio je ledeni pogled ukrajinskog branitelja, koji pokazao da ne traži samo smrt za agresora, nego i spremnost da se bori do kraja, do potpune propasti ruske invazije. Za leđima ukrajinskog vojnika je njegova porodica, rodna kuća i državnost stara više od 1500 godina. Ruski osvajač ima samo kremaljsku uputnicu da zauzme tuđu teritoriju, na kojoj ga mrze i čekaju da pogine u teškim mukama.

Razmetanje ruskom hrabrošću završeno je u borbama kod Kijiva, Harkiva, Černihiva, Mikolajiva. Žestoki ukrajinski otpor pokolebao je rusku samouvjerenost. Kijevu ne treba tuđa teritorija, ali sve svoje moramo vratiti ukrajinskom narodu. S agresorom linija kompromisa je linija državne granice koja je međunarodno priznata. Nije Rusija najmanja na svijetu zemlja po površini, zašto bi bilo za nju bitno da dobije nešto tuđe, kad ionako ima previše teritorije. Ukrajina mora ostati kost u grlu ruskog osvajača, kako bi se zagrcnuo od Zla koje sije oko sebe.

Ukrajinski vojnik kreće u bitku sa ruskim agresorom sjećajući se Velikih knezova Kijevskih: Svjatoslava, koji pokorio Moskovsku regiju 964. i Volodimira koji je 988. pokrstio stanovništvo šuma i močvara oko rijeke Moskva i gornjeg dijela rijeke Volge. Tada su Kijevski knezovi morali voditi 200 godina borbe da ovo stanovništvo napokon prihvati učenje Hrista.

Ukrajinski borci sjećaju se velikih pobjeda kijevske vojske, zajedno sa Litvancima i Poljacima, sa kojima je tada bila u jednoj državi, i koju je predvodio ukrajinski veliki knez Konstjantin Ostrožski, koja je razbila i uništila moskovsku vojsku oko grada Orša (sada teritorija Bjelorusije) 1514. Mi Ukrajinci sjećamo se 1608.-1610. godine kad ukrajinski kozaci pomogli poljskoj vojsci da zauzme Moskvu i tri godine vlada cijelom ovom zemljom. Nismo zaboravili 1618. kad su zaporoški kozaci, sa hetmanom Petrom Sagajdačnim na čelu, zajedno sa poljskima formacijama razbili moskovsku vojsku i zauzeli pola grada Moskve, napustivši grad tek kad su Moskovljani platili ogromnu otkupninu. Nijesmo zaboravili ni velike pobjede ukrajinskih kozaka, predvođenih hetmanom Ivanom Vigovskim 1659. kada je potpuno bila je uništena moskovska vojska kod ukrajinskog grada Konotop.

Sada, 363 godine poslije Konotopske bitke, ukrajinska vojska opet uzima na zapovijed naredbu – „moramo ponoviti“!