Šmitovo ograničavanje manevarskog prostora za sukobe ugrožava brojne političke karijere

Piše: Davor Đenero

Vrlo je lako javno zagovarati tezu da 27 godina nakon okončanja agresije na BiH i nakon uspostave ustavnoga modela nema opravdanja za postojanje Ureda Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, a nije teško niti debatirati o nelegitimnosti pozicije aktualnoga Visokog predstavnika. Njegov prethodnik Valentin Inzko bio je vidno „stegnut” skrupulama u obavljanju svoje dužnosti, a dio te velike obazrivosti vjerojatno je proizlazio iz vlastitog iskustva čovjeka koji je, kao pripadnik manjinske zajednice, koruški Slovenac, služio u diplomatskoj službi svoje domovine, a istovremeno bio i na čelu manjinske nevladine organizacije. Iz svog iskustva Inzko je znao koliko je važno striktno poštivati Ustav i probleme rješavati unutar njega. U njegovu mandatu napravljen je najveći iskorak u zaštiti prava koruških Slovenaca, i to zahvaljujući Inzkovoj vjeri u institucije pravne države, zahvaljujući borbi za pravo na dvojezičnost, reguliranu Austrijskim državnim ugovorom, pred Ustavnim sudom.

Inzko, koji se u BiH sustezao upotrebljavati Bonske ovlasti, svoj je mandat završio furiozno nametanjem zakonskih odredbi o zabrani relativiziranja ratnih zločina i negiranja genocida u BiH. Svom je nasljedniku, s jedne strane, ostavio težak zadatak da utječe na provođenje njegova sjajnog prijateljskog pozdrava na odlasku i postavio ozbiljne kriterije za vrednovanje mandata Christiana Schmidta.

Inzko nije bio političar, bio je diplomat, i bio je uvjeren da pristojnošću, koncilijantnošću i pozivanjem na poštivanje ustavnosti i zakonitosti može gotovo neprimjetno moderirati procese u BiH, utjecati na demokratizaciju i jačanje načela vladavine prava, dakle, načela na kojem se zasniva zgrada europske integracije, a to što je morao ostaviti snažan naglasak na svom odlasku svojevrsno je priznanje da se diplomatskim sredstvima nije dalo postići ono čemu se Inzko nadao.

Bavarski umjereni konzervativac

Ni Christian Schmidt nije tipičan političar. On je solidno obrazovani pravnik koji je više javni službenik, upravljački ekspert, nego li političar. U svojoj je karijeri bio i državni tajnik i ministar, utjecajni je predstavnik bavarske Kršćansko socijalne unije, ali i svoje političke dužnosti više je obavljao kao efikasan javni službenik, nego li kao političar.

Kad govorimo o njegovu političkom identitetu, određuju ga dvije stvari: on je Bavarac, dakle, više je obilježen socijalnim iskustvom Srednje Europe nego što su to političari sa sjeverozapada Njemačke, a kao predstavnik Bavarske i CSU naučio je funkcionirati kao svojevrstan „mlađi partner”.

Njegov mandat u BiH u velikoj je mjeri posljedica donedavnog političkog utjecaja Angele Merkel, bivše njemačke kancelarke. U Njemačkoj je u međuvremenu na dužnost stupila nova administracija, koja u dobroj mjeri nastavlja politike administracije Angele Merkel, kad je riječ o proširenju i prvom europskom susjedstvu, ali odnos današnje „semafor koalicije” prema uređenju BiH nije identičan odnosu prethodne administracije. Iako je došao kao predstavnik države – motora europske integracije, njegov utjecaj na današnju njemačku administraciju, pa i na politiku Europske unije nije tako snažan.

Kao bavarski umjereni konzervativac, Schmidt je snažno euroatlantski profiliran, a taj se njegov identitet vidi i snažnije od prethodno opisanih. Utjecaj Bidenove administracije na procese u BiH željno su očekivali gotovo svi kojima je na srcu jedinstvena, suverena, održiva i funkcionalna Bosna  i Hercegovina. Bio je očito da je Bidenovoj administraciji zaustavljanje disolucijskih procesa i potiskivanje patogenog ruskog interesa u BiH čak i važnije od stanja u Srbiji, koja se rado proglašava ključnom državom Balkana.

Bidenova je administracija mnogo polagala na očekivane pozitivne pomake u BiH, a nedavni opći izbori odavno su u fokusu američkog interesa. Bidenova je administracija čak i imenovala posebnog izaslanika za pregovore o izbornom zakonodavstvu u Federaciji BiH, Mathewa Palmera, a njegova uloga u razgovoru bosanskohercegovačkih političkih elita nije bila tek medijatorska. Svakome tko razumije američku politiku bilo je jasno da Palmer u razgovorima pokušava stvoriti atmosferu za povratak na „ishodišne pozicije”, a kad je riječ o Federaciji i političkim odnosima Hrvata i Bošnjaka, ishodišne su pozicije one iz washingtonskog sporazuma iz proljeća 1994. Taj je sporazum nastao u najgorim okolnostima i doveo do preokreta. Njime je zaustavljeno ono što je poslije jasno i precizno definirano kao zločinački poduhvat tadašnjih hrvatskih vlasti u BiH i uspostavljeno je savezništvo koje je dovelo do vojne pobjede i zajedničkog oslobađanja obaju država – i Hrvatske i BiH. Konceptu „vraćanja na washingtonski sporazum” moguće je štošta zamjeriti, moguće je tvrditi da se time de facto priznaju rezultati ratne agresije i iz nje proizašle podjele BiH na dva entiteta, ali američka politika je pragmatična i insistira na kompromisima i usklađivanju, a kompromisi nikad ne mogu biti „principijelni”.

Američka diplomatija i paket izbornih reformi

Američka je diplomacija obavila precizan posao definirajući paket izbornih reformi u Federaciji, ali, zbog patogenih utjecaja sa strane i kompromitirane uloge nekih od aktera, dobar sporazum je na samom kraju opstruiran. Do sporazuma je bilo važno doći, i zbog načela vladavine prava i načela da sudske odluke moraju biti poštovane, a postoji ozbiljna judikatura o izbornom procesu u BiH i u Federaciji, i ona Europskog suda za ljudska prava, i ona Ustavnog suda BiH, koja za neke političare kao da ne postoji, a za druge je važna samo segmentarno, i to onda kad zadovoljava njihove interese.

Jedna je od karakteristika svake ozbiljne američke politike da ne odustaje tek tako, a Visoki predstavnik ostao je ključna institucija reformi, nakon što je propao kompromis što ga je Palmer nastojao provesti u pregovaračkoj rundi koji je moderirao zajedno s predstavnicom Europske diplomacije (EAS) Angelinom Eichhorst.

Propast dogovora o izbornom zakonodavstvu Bosnu i Herecegovinu mogao je voditi u vrlo ozbiljnu krizu, koja bi se zasnivala na pokušaju delegitimiranja izbornih rezultata i blokadi političkih institucija, koja bi iz toga proizašla.

Schmidt se našao u neugodnoj situaciji, kad se od njega očekivalo da nešto učini nakon raspisivanja izbora. S jedne strane, obvezivalo ga je poštivanje načela zakonitosti, a Venecijanska komisija (Europska komisija za demokraciju kroz pravo) Vijeća Europe jasno definira da je nedopustivo svako posizanje u model kojim građani biraju javne vlasti, i to godinu dana prije provođenja redovitih izbora.

Schmidtov je manevarski prostor bio izrazito sužen, pogotovo nakon što aktere na sceni Federacije nije mogao privoliti na nove razgovore i kompromis, a bilo je jasno da barem nešto mora učiniti. Nije, naravno, više mogao provesti judikaturu Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH, ali je mogao ustavnim promjenama ograničiti prostor za političke blokade, a promjenom modela izbora delegacija u Dom naroda osigurati temeljni osjećaj političke zaštićenosti bosansko hercegovačkih Hrvata. Nametnuto rješenje, što ga je kreirao Schmidt, osim ovoga, osigurava i veći stupanj pluralizma kad je riječ o bošnjačkoj delegaciji u Domu naroda, što je, sasvim sigurno, demokratski iskorak. Drugim riječima, Schmidtovo rješenje sprečava blokadu institucija  i delegitimiranje sustava zasnovanoga na tvrdnji o majorizaciji.

To što je Schmidt uradio samo je korak i nije dovoljno niti da se osigura puna usklađenost bosanskohercegovačkog izbornog sustava s načelom vladavine prava, niti da sustav možemo smatrati neupitno demokratskim. Ostaje i problem provođenja izbora, jer se u ovom izbornom ciklusu snažno iskazala degradacija institucija, prije svega, Centralne izborne komisije, koja je pokazala kako nije dorasla svom poslu, ali i koliko je pala ispod razine onog saziva tog tijela koji je vodio Vehid Šehić, kad su domaće institucije izborni proces provodile kvalitetnije nego što ga je prije njih činila međunarodna zajednica.

Moguće je osporavati termin donošenja Schmidtovih odluka. Netko će reći da je domaćoj političkoj eliti ukrao show u izbornoj noći, ali izborna noć će više nego po rezultatima izbora ili po Schmidtovoj ustavnoj i zakonskoj intervenciji ostati upamćena po nekompetenciji tijela za provođenje izbora. Ni na koji način ovim promjenama Schmidt nije utjecao na provođenje volje birača ili na formiranje njihovih izbornih prioriteta.

Komšić je proizvod radikalizacije

Suprotno u svojoj Ustavnoj tužbi tvrdi član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Željko Komšić i dovodi u pitanje stabilizaciju institucija i procedura koje je upravo Schmidt osigurao. Dapače, tvrdi da je izigrao stranke, jer da bi one bi drukčije formirale kandidacijske liste, da se znao model izbora članova delegacija u Dom naroda. Ako je točno to što Komšić tvrdi, onda se radi samo o tome da su neke od stranaka htjele manipulirati izbornim procesom, a Komšić ih sada svojom intervencijom razotkriva.

Komšiću odgovara radikalizacija, jer je on proizvod te radikalizacije i političkog konflikta. Taj konflikt, naravno, nije on oblikovao, nego je samo jašio na njemu. Schmidt postupno smanjuje manevarski prostor za taj konflikt, a ako to smanjenje manevarskog prostora za nepotrebni i štetni sukob Hrvata i Bošnjaka u Federaciji rezultira uspješnom izgradnjom institucija i otklanjanjem blokade, polako će se isušiti močvara iz koje je bujao radikalizam.

Zato se njemački odmjerenog Schmidta, koji je ipak i dovoljno Srednjoeuropejac i dovoljno Nijemac, za ulogu koju obavlja, vjerojatno jednako pribojavaju svi oni koji su jedrili na radikalizmu. Neki ga, doduše, kroz zube podržavaju, ali su svjesni da dugoročno i njih dovodi u pitanje, a oni poput Komšića prostodušno ratuju protiv njegovog zagovora stabilnosti, ali nikako ne radi javnog interesa, nego zbog svoje političke budućnosti.