27 °

max 27 ° / min 14 °

Petak

12.04.

27° / 14°

Subota

13.04.

26° / 15°

Nedjelja

14.04.

26° / 16°

Ponedjeljak

15.04.

24° / 16°

Utorak

16.04.

21° / 15°

Srijeda

17.04.

15° / 10°

Četvrtak

18.04.

11° / 5°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Da glasaš za Jakova Milatovića ne moraš biti četnik ili izdajnik Crne Gore: dovoljno je da si glup

Stav

Comments 23

Da glasaš za Jakova Milatovića ne moraš biti četnik ili izdajnik Crne Gore: dovoljno je da si glup

Autor: Antena M

  • Viber

Za Antenu M piše: Senad Pećanin

Istorija jeste učiteljica života, ali samo za racionalne i pametne ljude, ne i za ponavljače. Podsjetio bih na ne tako davni, ali svakako jedan od ključnih događaja iz istorije Crne Gore, koji je bio sudbonosan i za čitav region Jugoslavije. U Briselu je 18. oktobra 1991. godine, pod predsjedavanjem Lorda Pitera Karingtona, usvojena Deklaracija o mirnom razrješenju jugoslovenske krize.

Ovaj dokument je predviđao međunarodno priznanje suverenosti i nezavisnosti jugoslovenskim republikama, koje bi dobile mogućnost da slobodno nakon toga odluče da li će i kako formirati asocijaciju nezavisnih i suverenih država. Na konferenciji su učestvovali predsjednici republika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te predstavnici Predsjedništva Jugoslavije i njene vlade, čiji je dio, oličen u Branku Kostiću, od ranije kontrolisao ondašnji neprikosnoveni lider Srbije Slobodan Milošević.

Na pomenutom zasijedanju u Haagu mirovni plan je prihvatio i predsjednik Predsjedništva Republike Crne Gore Momir Bulatović, sa prethodno pribavljenom saglasnošću i ovlaštenjima Skupštine Republike Crne Gore da to učini. Mirovni plan su prihvatili i predsjednici svih republika - članica već tada bivše SFRJ, izuzev Srbije i njenog predsjednika Slobodana Miloševića, koji je taj mirovni plan odbio. Međutim, pod pritiskom, hajkom i satanizacijom iz Beograda po povratku iz Haaga, Momir Bulatović je pristanak Crne Gore na mirovni plan povukao. Učinio je to, po Miloševićevom nalogu, 31. oktobra 1991. godine, podnošenjem amandmana kojim je mirovni plan, u ime Crne Gore, odbio.

Time je Momir Bulatović, ne odlučujuće, ali svakako značajno, otvorio - što bi rekao osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić - "auto-stradu pakla" za milione građana Jugoslavije. Epilog te i takve politike, u kojoj je Crna Gora bila sluškinja zločinačkog velikosrpskog projekta, je poznat: stotine hiljada mrtvih u ratovima koji će uslijediti, milioni prognanih ljudi, genocid, etničko čišćenje, zločini protiv čovječnosti i ratni zločini nezabilježeni u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. I istorija Crne Gore je iz tih ratova izišla sa "odlikovanjem": bila je saučesnik groznih zločina, ispisujući neke od najsramnijih stranica svoje slavne i duge povijesti, kakve su deportacija Bošnjaka, zločini u Bukovici, teror nad njenim građanima pripadnicima manjinskih naroda.

U međuvremenu, zahvaljujući radikalnom otklonu od politike kojoj je i sam pripadao, Milo Đukanović je demonstrirao državničko umijeće i vizionarstvo jedinstveno u regionu: distancirao se od zločinačke, velikorpske politike Beograda, zemlju je sačuvao od razaranja prilikom rata Srbije sa NATO savezom, obnovio je mirnim putem državnu nezavisnost Crne Gore unatoč nerazumijevanju Zapada i nedemokratskom uslovu od 55% neophodnih glasača za obnovu državnosti, zemlju je uveo u NATO - najmoćniji savez najrazvijenih država u istoriji čovječanstva; Crna Gora je postala svjetlo nade u mraku Zapadnog Balkana, uzor građanske države koja ne teroriše manjinske narode i konstruktivno sarađuje sa susjedima, te je zemlju doveo na korak od ulaska u Evropsku uniju.

Zahvaljujući ogromnom pritisku velikosrpske politike, oličene u kleronacionalizmu Crkve Srbije i Aleksandra Vučića, uticaju i akcijama Rusije, koja je organizovala i neuspješan pokušaj državnog udara i ubistva Đukanovića, nerazumijevanju Zapada i mentalitetskim slabostima Crnogoraca, na izborima 2020. godine Crna Gora je vraćena u 1991. godinu: vlast je uspostavila brutalni progon Crnogoraca i manjinskih naroda, ekonomski je razorila Crnu Goru, stavivši zemlju u položaj alata za ostvarivanje ruskih interesa destabilizacije Balkana, sa Aleksandrom Vučićem kao glavnim izvođačem radova "na terenu".

2. aprila 2023. godine izborom između Mila Đukanovića i Jakova Milatovića Crna Gora bira između dvije ponuđene mogućnosti vlastite budućnosti: prva je razvijena, moderna, demokratska, građanska država članica Evropske unije i NATO saveza; druga je pretvaranje Crne Gore u drugu Republiku Srpsku na Balkanu.

Šta bi to značilo za Crnu Goru treba jasno kazati. Ilustrativnom se čini činjenica o karakteru manjeg bh. entiteta: u Rudom, u Republici Srpskoj, u glavnoj ulici, još uvijek postoji spomen-soba partizanske Prve proleterske brigade - do kada - neizvjesno je. Međutim, već godinama se ta glavna ulica zove Ulicom Draže Mihajlovića, ratnog zločinca, vođe četničkog pokreta i saradnika nacističkih i fašističkih okupatora Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu.

U svojoj prvoj fazi, u slučaju pobjede Jakova Milatovića, biće popločan put da čitava Crna Gora postane jedno veliko Rudo. Građanima Crne Gore će se valjati navići da će, recimo u Nikšiću, pored spomenika narodnom heroju Ljubu Čupiću stajati i spomenik Draži Mihajloviću; u svečanim prilikama, recimo, u Podgorici 19. decembra, valjaće gledati filmove kakvi se već godinama u prigodnim svečanostima emituju u Srbiji - onima u kojima se, istina, pojavljuje i Josip Broz Tito, ali i slave Milan Nedić, pa čak i Dimitrije Ljotić; velika raskrsnica puteva na sjeveru zemlje - ona na Ribarevinama - čini se pogodnim mjestom za velelepni spomenik četničkom zlikovcu Pavlu Đurišiću; mitropolit Joanikije, koji Crnu Goru opisuje kao "malu Ukrajinu", i javno će praviti molebane za rusku vojsku u Donbasu, slaveći kanoniziranog sveca svoje crkve popa Macu Vukojičića, koji je u Pljevljima u Drugom svjetskom ratu ubio devet crnogorskih partizanskih žena, među kojima i majku pokojnog glumca Miša Janketića; po uzoru na bh. entitet Republiku Srpsku, biće uveden vjeronauk Crkve Srbije, a policija, škole, bolnice, obdaništa, vatrogasci... imatće svoju krsnu slavu; na Raonikijevom Javnom radio-televizijskom servisu valjaće danima slušati dosadnu ozbiljnu muziku u danima žalosti u Crnoj Gori kada u Haagu premine osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić, dok četnički vojvoda Andrija Mandić drži prigodni govor na komemoraciji "srpskom heroju"...  

Vrlo brzo će oni koji su na referendumu za nezavisnost bili protiv, dokazivati da su bili u pravu kada su tvrdili da Crna Gora ne može ekonomski preživjeti. Ako vlast uspostavljenu na izborima 2020. godine nisu mogli preživjeti Montenegro Airlines, Aluminijski kombinat, trajekti u Boki, najveći svjetski investitori u turizam... - onda ne može ni samostalna Crna Gora.

U slučaju pobjede Jakova Milatovića valjaće se navići da će na čelo Crnogorskog narodnog pozorišta biti i dalje postavljani trećerazredni beogradski glumci; da će biti ugušene i preostale  institucije koje svjedoče o viševjekovnom crnogorskom državnom i nacionalnom identitetu; valjaće slaviti trijumf politike koju slavi tajkun Miško Perović riječima da su "poraženi i četnici i partizani", valjaće biti sretan da je Milka Tadić konačno postala ambasadorka, a Jovana Jeremić, Željko Ivanović i Balša Brković dostojna zamjena za Emila Labudovića, Milorada Vučelića i Branu Crnčevića; da će predsjednici svih, a ne samo pojedinih crnogorskih opština ići u centar "Srpskog sveta" i u tamošnjoj skupštini polagati račune o svom radu; da će košarkaši Budućnosti u Morači igrati na gostujućem terenu u utakmicama protiv beogradskih klubova; da će samo najhrabriji smjeti nositi crnogorsku zastavu kada idu na stadion pod Goricom da bodre fudbalsku reprezentaciju Crne Gore; umjesto Betovenove "Ode radosti" u prigodnim prilikama Crnogorci će morati slušati hitove Svetlane Arkan Ražnatović, kao što su to činili u štabu Jakova Milatovića prije nekoliko večeri, proslavljajući ulazak u drugi krug predsjedničkih izbora.   

Nikada u svojoj istoriji Crna Gora nije bila bliža civilizacijskom iskoraku u društvo najrazvijenih i najdemokratskijih država Evrope kao prije nešto manje od godinu dana. Evropska unija je, probuđena ruskom agresijom na Ukrajinu, bila spremna odrediti i datum ulaska Crne Gore u njeno članstvo - ostalo je da se odredi da li će to biti 2025. ili čak 2024. godine. Protokolarne pripreme za objavljivanje te odluke bile su već daleko odmakle - valjalo je organizovati dolazak u Podgoricu ministara spoljnih poslova svih 27 članica, čime bi datum bio i zvanično objavljen. Uslov Brisela za taj istorijski iskorak bio je donošenje samo tri odluke u Skupštini Crne Gore: popunjavanje Ustavnog suda, izbor Vrhovnog državnog tužioca i izbor članova Sudskog savjeta. Tada je na scenu stupio partner Jakova Milatovića Dritan Abazović: njegova poslanica Suada Zoronjić je čak 17 puta bila suzdržana u glasanju za kandidate za sudije Ustavnog suda. Umjesto ulaska u Evropsku uniju, Dritan - čije ime je postalo zajednička imenica za izdajnika u čitavom regionu, nešto poput balkanskog Vidkuna Kvislinga - odlučio se za organizaciju tajnog potpisivanja temeljnog ugovora sa Crkvom Srbije - nečega toliko ponižavajućeg i toliko nezakonitog da to nije pristao uraditi čak ni njegov prethodnik, jurodivi premijer Zdravko Krivokapić.    

Sve u svemu, pred svim građanima Crne Gore je izbor 2. aprila: ili glas za evropsku Crnu Goru ili glas za kandidata kojeg podržavaju Aleksandar Vučić, Milorad Dodik, Matija Bećković i njegov "Driton" Abazović, Vojislav Šešelj, Boško Obradović, Ivica Dačić, Dragoslav Bokan...

Posljednjeg jugoslovenskog premijera Antu Markovića onomad nije imao ko u Srbiji i Crnoj Gori da čuje kada je proročanski upozoravao na posljedice opredjeljenja za velikodržavnu, nacionalističku politiku Slobodana Miloševića: i tada je Milošević odbio ponudu da Jugoslavija odmah postane punopravna članica tadašnje Evropske zajednice, o čemu su tek mogle sanjati Češka, Slovačka, Poljska, Rumunija, Bugarska... Tada je Ante Marković izrekao ono na šta bi glasače u Crnoj Gori valjalo podsjetiti:" Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije Evrope". Ako vam ovo liči istovremeno i na opis današnje Srbije, u pravu ste: i zato Crna Gora odlučuje da li će se priključiti njoj, njenom "Srpskom svetu" i "Otvorenom Balkanu" ili Evropskoj uniji.

I zato, velim, da glasaš za Jakova Milatovića ne moraš biti četnik ili izdajnik Crne Gore: dovoljno je da si glup.

A poslije glasanja, kao što znamo iz jedne druge poslovice, nema kajanja.

 

 

 

Komentari (23)

POŠALJI KOMENTAR

Branko

DPS polako postaje nacionalna stranka Bošnjačke manjine :)

Samir

Svaka čast samo ako može sto vise ovakvih tekstova da javnost shvati o kome se radi

Seka Rastoder

Cestitke za divan tekst...sve objasnjeno