Buđenje ljubavi

Piše: Boro Kontić

Ne raspolažem znanjem o svim poljupcima u crnogorskoj politici. Ali, kada sam u smiraj dana inauguracije novog crnogorskog predsjednika na jednom crnogorskom portalu pročitao naslov: “Najvažniji poljubac u istoriji crnogorske politike”, primio sam ovo kao neku vrsta izazova. Kao malu društvenu igru. Kviz. Hajde da pretpostavim, makar nagađam, prije nego pročitam tekst. Koji li je to poljubac?

Iz prve mi je naumpao ovaj. Zdravko Krivokapić i Amfilofije Radović. Fotografija ih bilježi u zagrljaju kojem je prethodio poljubac (tri li su?). Zagrljaj je od onih za kojeg posmatrač pomisli: ove ni pijuk rastaviti ne može.

U internetskoj vječnosti fotku nalazim aranžiranu uredničkim potpisom: Amfilohije embraces Krivokapić. Amfilohije grli Krivokapića. Kisses (ljubi) bi, pretpostavljam, imalo nezgodne konotacije. Odveć hot. Fotka je ilustracija tekstu podugačkog naslova, ispisanog pogolemim slovima: MONTENEGRIN OPPOSITION LEADER IMMEDIATELY WENT TO ASK MET. AMFILOHIJE’S BLESSING AFTER ELECTION RESULTS

Datum i mjesto gdje su Zdravko Krivokapić i Amfilohije Radović ovako ovjekovječeni: Podgorica, 1. septembar, 2020. Dakle, dan kada su podgorički đaci-prvaci smjerno, a s uzbuđenjem, krenuli da saznaju da postoji još jedan autoritet mimo roditeljskog – učitelj. Lijepa podudarnost. Što bi se reklo: sekularna.

Kada je Krivokapić u noći (2. aprila 2023.) proglašenja pobjede, Jakova Milatovića poljubio sočno, a bočno, u obraz, oživjela je ranija scena. To Krivokapić, 2. aprila 2023. vrši (Amfilohije je mrtav, dakle opravdano odsutan) transmisiju energije pobožno primljene 1. septembra 2020?

Toliko iz mog skromnog znanja o “poljupcima u istoriji crnogorske politike“. Da li je na njih mislio autor naslova “Najvažniji poljubac u istoriji crnogorske politike” objavljenog nedugo po završetku zvanične inauguracije novog crnogorskog predsjednika? Jesam li ublizu ako već nisam pogodio?

Ni približno!

Najvažniji poljubac u istoriji crnogorske politike, saznajem iz teksta, je onaj koji se još ni osušio-ohladio nije. Poljubac, zapravo dva, koji su razmijenili građanin Jakov Milatović i njegova supruga Milena nakon što je on postao crnogorski predsjednik, a ona crnogorska prva dama. Prvo poljubac nakon polaganja zakletve, potom na stepenicama gdje je supruga čekala dok suprug protokolarno prođe kroz crnogorski gardijski špalir.

Nema mu (im) se, poljupcu (poljupcima) šta zamjeriti. Naprotiv. Ako ništa, primjeren su pomak u konvenciji koja Crnu Goru približava civilizaciji koju, šta je-tu je, reprezentuju i Zoran Milanović, i Gabriel Escobar i ambasador ovaj i onaj. I da ne zaboravim: Stuart Peach. Za kojeg je još uvijek maglovito čime doprinosi ili odmaže “našoj stvari”. Te makar u očekivanju odgovora odgonetaš u kojem je horoskopskom znaku rođen i šta mu na engleskom znači prezime. Breskva. Eto i to je, u pomanjkanju informacija, makar kakvo-takvo saznanje.U horoskopu: Ribe.

Dakle, ako ništa, poljubac novog crnogorskog predsjednika je bio lijep prizor-gesta. Ugodan i oku predstavnika civilizacije koja nas nadzire. Poen više je to na računaljci koja nas kao knjiži za kandidate. Napraviću ovdje zgodnu digresiju. Piše Gavro Vuković, ministar inostranih poslova kralja Nikole o anegdoti iz vremena knjaza Danila-Zeke. Stigao Danilo sa mladom iz Trsta i izveo je u pratnji perjanika pod slavni brijest na Cetinju. Dočekao ga brat, gospodin Mirko, sa glavarima. Prišao Mirko budućoj Knjaginji i poljubio joj ruku. “Zar ljudi da ljube ruke ženama? To nama ne dolikuje!”, revoltirani prizorom, oglasili se Crnogorci. Toliko iz daleke, prevaziđene, prošlosti. Ali mi smo u sadašnjosti, odnosno, ako se pita novi predsjednik Crne Gore, ili još više Dritan Abazović, bočno a moćno Milojko Spajić: u budućnosti smo! Samo što nismo. I mimo njihovog “futurizma”, nema se pohvali poljupca koji su razmijenili predsjednik i prva dama, šta zamjeriti. Ali, da je to poljubac “najvažniji u istoriji crnogorske politike”!? Uostalom, eto čitaocu neka sam presudi. Ali, neka ima u vidu makar onaj poljubac (tri li su?) što ga je Amfilohije Radović Zdravku Krivokapiću udijelio nakon ishoda izbora, augusta 2020. Makar taj!

Iste, 2020. godine, Amfilohije Radović je umro. I tim povodom ga eto nalazimo u naslovu gdje se pominje poljubac, ljubljenje. Ono je bio 1. septembar 2020, a ovo 1. novembar 2020. Novembarski naslov je:

“Upozorenje vlastima: Zatvorite Amfilohijev lijes, ljudi ga ljube!”

Naslov citira liječnicu Kliničkog centra Crne Gore . Tražila je tih dana od vlasti da izdaju nalog kako bi se zatvorio lijes mitropolita Amfilohija. Upozoravala je da je obred u kojem hiljade ljudi ljube njegovo tijelo “leglo zaraze”.

Izuzet iz primarnog konteksa, naslov funkcioniše kao živa, opominjuća metafora!

Vratiću se opet fotografiji gdje je Krivokapić u zagrljaju Amfilohijevom. Neodoljivo kompozicijski podsjeća na dva slavna artefakta za koje bi se baš moglo reći: najvažniji poljupci u istoriji svjetskog slikarstva. Obje slike su i naslovljene sa: Poljubac. Prva na norveškom, druga na njemačkom jeziku. Autori su: Edvard Munch (autor je slavnog “Krika”) i Gustav Klimt. Partnere na tim slikama spojenim u poljupcu, rečeno jezikom priprostog posmatrača: ni pijukom rastaviti!

Munchova je slika prvi put izložena u Minhenu prije tačno 120 godina. Usputna je i sporedna ovo opaska. Ali mi je ovdje važna opservacija američkog istoričara umjetnosti koji u eseju o Munchovom Poljupcu poentira, otprilike, ovako: Ovo je poljubac u kojem je gotovo nemoguće razdvojiti dvije figure. Njihovo jedinstvo je ujedno i prijetnja individualnosti, gubitak vlastitog identiteta.

A jedan nordijski pisac je o istoj slici izjavio da je poljubac na njoj predstavljen kao spoj dva bića gdje jedno proždre drugo.

Slika je dio zbirke čiji je naslov: Buđenje ljubavi. Sve ovo prebirem ne misleći (nipošto i nikako !) na poljubac što su ga razmijenili crnogorski predsjednik i crnogorska prva dama, a novinar-kolumnista to (brzopleto, pod dejstvom inauguracijskog adrenalina?) proglasio za “najvažniji poljubac u istoriji crnogorske politike”. Što bi se priprosto reklo: Ama, lako ćemo za taj poljubac. Nego, šta ćemo sa onim drugim? Prvim.