A što je sa čašću? Ko će tome podučavati đecu?

 Za Antenu M piše: Milena B. Martinović

Maj je prošao. Školu je završila još jedna generacija polumaturanata i maturanata. Minule su svečane večeri, balske haljine, prve štikle i kravate. Na redu su upisi u srednje škole i fakultete. A da bi se tamo upisali, đaci moraju položiti polumaturske i maturske ispite.

Oko toga se zahuktalo ovih dana. Vrhunac se dogodio u petak kada je velika grupa nezadovoljnih roditelja i maturanata burno protestovala ispred i u zgradi u kojoj se nalazi Ispitni centar, Zavod za školstvo i Ministarstvo prosvjete. Očevici kažu da nije bilo nimalo prijatno niti bezazleno. Bijes inezadovoljstvo.

Na maturskom ispitu iz ključnog predmeta Crnogorski – srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost palo je više od petstotina učenika jer su prepisivali tako što su preuzeli odgovore i rješenja određenog internet sadržaja. Dakle, koristili su telefone. I digla se velika graja i rasprava o tome ko je odgovoran i kriv. 

Besmisleno se pitati jesu li krivi đaci koji prepisuju, nastavnici koji to dozvoljavaju, sistem koji je loš. Jednako besmisleni su i prijedlozi da se ukine matura, da se uvedu prijemni ispiti, da se mijenja obrazovni sistem tako što će se promijeniti nastavni programi i slično. Očigledno je da se ne vidi suštinski problem, a on je etičke prirode.

Obrazovni sistem u ovom trenutku nespreman je za realizaciju maturskog ispita. Očigledno je da ključni ljudi u prosvjeti nijesu u stanju da istinski razumiju problem niti da preuzmu odgovornost. Tri protekle godine uzdrmale su prosvjetu na najgori mogući način i govorili smo o tome - ukazivali smo da će posljedice biti dugoročne za sve pogrešno što je činjeno. Dijeljena su đeca u školama po vjerskoj pripadnosti, branjeno im je da se služe latinicom i jezik nazivaju crnogorskim, unijete su ikone u učionice umjesto savremenih nastavnih sredstava, pjevale su se vjerske pjesme umjesto državne himne, mahalo tuđim zastavama, ispisivala imena ratnih zločinaca. Primljen je ogroman broj nastavnika kojima su ključne reference litijaško iskustvo, a direktori Vesne Bratić birani su kao najekstremniji među njima. Uzalud je vlast ove pojave htjela da marginalizuje i predstavi kao slučajne i sporadične. Otvaranjem vjerskih škola i davanjem ogromnog novca iz budžeta države za njihovo osnivanje pokazana je nova, dekadentna orijentacija našeg obrazovnog sistema. Mlade ljude svezati u crkvene dogme. Ima li veće diverzije na obrazovanje, sekularnost i budućnost jednoga društva?! Tako kod nas država ruši državu.

Sad se svi navodno čude nad realnošću da đeca prepisuju i da nastavnici to dozvoljavaju. A čuju se i glasovi kako je toga vazda bilo. Moguće, ali tumorno tkivo svih negativnosti obrazovnog sistema naraslo je jer su njegovi temelji namjerno uzdrmani i urušeni.

No bojimo se da ovđe nije kraj. Zato što se u promišljanjima i stavovima o prepisivanju i „nula bodova“ iz ključnog nastavnog predmeta u stručnoj javnosti, a bogami ni u javnom mnjenju, ne vidi bit problema. 

A ona je u sljedećem: đecu treba naučiti da je nemoralno prepisivati, da je nečasno varati. To treba da je dio porodičnog vaspitanja i vaspitanja u obrazovnom sistemu. Učimo đecu tome od vrtića, neka to postane dio njihovog moralnog kodeksa. Moraju da nauče što je akademska čast. I da to nije nešto manje važno. Naprotiv. 

Tome treba i te kako podučiti i neke nastavnike, direktore, kreatore politika, ministre...  Sva je prilika.