Kome smeta poklič "Slava Ukrajini"

Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko

Čudne stvari se dešavaju s dvije strane poznatog autoputa. Jedan poznati političar s jedne strane autoputa rekao je da je "bolje biti balkanski Putin nego Pavelić", a drugi, ne manje poznati političar s druge strane autoputa, rekao je da nikad nije prihvatao poklič fašističke naravi „Za dom spremni“, te da ne može prihvatiti isti poklič „Slava Ukrajini“. Jer on, veli osuđuje nacizam, a to su za njega navodno dva ista izraza.

Tako izgleda da nema ništa čudnog u tome da dva poznata političara ne prihvataju Anta Pavelića i njegovu fašističku ideologiju. Samo jedan ne prihvata sa tačke gledišta partizanske spomenice, a drugi više sa strane drugih boraca protiv NDH, i to četnika. Ali,  ima tu jedna mala kvaka. Taj ko govori da je Putin bolji od Pavelića zaboravlja da veliki broj  poznatih političara i medija smatraju da su Putin i Hitler praktično isti u svojim djelovanjima. A mnogi drugi su već rekli da je Hitler, naravno, puno gori od Pavelića. 

S druge strane, poklič „Slava Ukrajini“ ima direktan prevod - to je kao „Živjela Hrvatska“ ili „Živjela Crna Gora“ ili „Živjela Bosna i Hercegovina“. A poznato je da su gotovo svi savremeni političari, kao i mnogi poznati od ranije, uvijek tako završavali svoje strastvene govore.

Ovaj drugi poznati političar nije istoričar po struci, ali  je ipak samouvjereno rekao da neće dozvoliti u svojoj zemlji „fašistički“ izraz „Slava Ukrajini“.  A kako je izraz „Slava Ukrajini“ jednostavno patriotske, a ne fašističke naravi, onda onaj ko krivi Ukrajince za širenje nacizma zapravo sam igra na polju Kremlja, koji je okrivio naciju koja dala najveći doprinos u borbi sa fašizmom, izgubivši deset miliona svojih ljudi, da je ona navodno nacistička. 

Osim toga, podsjetimo da je  izraz „Slava Ukrajini“ prvi koristio najveći  pjesnik u ukrajinskoj istoriji Taras Ševčenko još sredinom 19. vijeka, kad još nije bilo ni nacista ni nacionalista. U Zagrebu u ulici Ukrajinskoj stoji njegov spomenik kod kojeg dolaze sve ukrajinske delegacije i predstavnici ukrajinske nacionalne manjine u Hrvatskoj. I svaki govor kod ovog spomenika završava se pokličem „Slava Ukrajini“, koji je patriotske i građanske naravi, ne nacističke.

Da ne bi dolazilo i dalje do takvih nepromišljenih izjava na visokom nivou neko u uredu ovog poznatog političara mora dobiti otkaz za širenje ruske propagande. Recimo, u Poljskoj je dobio otkaz press-sekretar Ministarstva vanjskih poslova koji tražio na socijalnim mrežama da se predsjednik Ukrajine izvini  Varšavi za navodno ubistva Poljaka od strane ukrajinskih nacionalista. Stara tema koja još do kraja nije razriješena, ali oficijelna Varšava razumije da je otvaranje ovog pitanja u javnom prostoru u ovo vrijeme jednostavno  provokacija koja odgovara Kremlju. Takav provokator je izgubio posao. Takvu odgovornost mora snositi i taj koji je prenio kremaljsku nebulozu visokom političaru kao istinu. 

Poslije vojnog napada Ruske Federacije na Ukrajinu neka njena područja bila su privremeno okupirana ruskom vojskom. Tako, recimo, u regiji Černigov, iz koje potiče moja familija, puno ljudi uključujući moje bliske rođake koji su preživjeli fašističku okupaciju tokom Drugog svjetskog rata, uvidjeli su da je ruska okupacija bila možda i puno gora od nacističke. To da je  Putin savremeni ruski Hitler - kod njih nema nikakve dileme. 

Na kraju, imamo to što dva poznata političara mrze Pavelića, što je dobro i normalno. Međutim, obojica nekako favorizuju Vladimira Putina koji za njih možda i nije tako loš momak. A, ustvari, on je savremeni ruski firer i vrlo je tužno što dobija s dvije strane autoputa skrivenu podršku na tako visokom nivou. To je zabrinjavajuće i svi Evropljani moraju znati ne samo za kremaljske aktere Viktora Orbana i Milorada Dodika, nego i za ove s druge strane autoputa koji ranije nosio tako ponosan naziv „Bratstvo i jedinstvo“. Ta poklič iz Titovog vremena na žalost koristi se u sredini dobrih prijatelja kremaljskog poglavnika.