Tridesti avgust – tragedija u dva čina (2)

Za Antenu M piše: Mirjana Kostić

U srijedu su se navršile tri tužne godine od 30. avgusta 2020. i pobjede tzv. „narodne volje“ u Crnoj Gori. Skicom za portert  42. Vlade, s nekoliko simboličnih detalja koji ilustruju njen poražavajući četrnaestomjesečni učinak, juče smo podsjetili na prvi dio tragedije u dva čina, u kojoj su glavne uloge odigrale dvije vlade na čelu sa Zdravkom Krivokapićem i Dritanom Abazovićem.

Danas objavljujemo osvrt na drugi čin drame, u kojem je glavnu rolu odigrao Abazović dr Dritan, nekadašnji poslanik Pozitivne Crne Gore, nezavisni poslanik, besposličar koji je godinama primao pristojnu zaradu bojkotujući parlament, lider i zastupnik GP URA, egzaltirani gejm čejndžer na izborima 2020, potpredsjednik i jedini političar u „ekspertskoj“ Vladi Zdravka Krivokapića izabranoj 4. decembra iste godine.

Kao važan igrač u u teokratskoj vlasti skrojenoj po mjeri Srpske crkve u Crnoj Gori nije dugo čekao da iz potpredsjedničke fotelje iza kulisa počne pripreme za obaranje premijera koji mu je povjerio funkciju čuvara nacionalne bezbjednosti. Plan je finalizovan 4. februara 2022. godine, kada je glasovima GP URA i njenih političkih protivnika iz opozicionih klupa izglasano nepovjerenje 42. Vladi Zdravka Krivokapića, koji će zadugo ostati najčudnija pojava u recentnoj političkoj istoriji Crne Gore. Nakon 14 mjeseci vladavine sa scene je sišao premijer koji je imao uvid u zagrobni život i njegovih 12  nezavisnih apostola, a na pozornicu je krajem aprila slavodobitno stupio Makijaveli iz ulcinjskog sokaka.

Premijerski mandat koji mu je povjerio tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović i ovjerio opozicioni DPS, Abazović je potrošio, narodski rečeno, šegajući granu na kojoj je sjedio. Iz čudnih pobuda ili zbog unosnih ponuda, dao je sve od sebe da državu koja mu ništa nažao nije učinila ugura u projekat Otvoreni Balkan i prizna starateljstvo srpskog i albanskog predsjednika.

Najbezočniji udarac zadao je Crnoj Gori i Crnogorcima potpisujući Temeljni ugovor s patrijarhom Srpske crkve Porfirijem, kojim je 3. avgusta 2022. pravo svojine nad crnogorskim crkvama i manastirima, odnosno cjelokupno sakralno nasljeđe koje je naša država stvarala i čuvala vjekovima poklonio crkvi tuđe države. Za ovaj veleizdajnički čin Dritan Abazović i njegov kabinet kažnjeni su izglasavanjem nepovjerenja u Skupštini Crne Gore 20. avgusta prošle godine.  

Nepuna četiri mjeseca legitimnog mandata bila su više nego dovoljna da razotkriju pogubnu strategiju 43. Vlade, koja se u potpunosti kosila sa javno proklamovanim ciljevima. Dodatnih 376 dana vladavine bez podrške Parlamenta samo su potvrdili da bi odlazeći premijer i njegova najuža svita za šaku vlasti stavili na doboš vascijelu Crnu Goru. Samo kad bi im moglo biti.

Za razliku od Zdravka Krivokapića koji se nije razumio u posao premjera, pa je ministrima i ministarkama kao svojoj đeci podijelio ključna zaduženja, Abazović, koji je krivo shvatio premijersku ulogu, preuzeo je na sebe najveći dio slatkog tereta vlasti. Formirajući svoj tim,  iz 42. Vlade nije zadržao nikog, osim sebe, iako mu je dio tadašnjih ministara nesebično pomogao u Zdravkovom svrgavanju.

Dritanova manjinska aprilska Vlada, najglomaznija u istoriji nezavisne Crne Gore, brojala je 16 ministarstava, četiri potpredsjednička mjesta i, naravno, premijera koji se dičio njenom inkluzivnošću. Činjenica je da je najinkluzivnija bila za SNP i GP URA, čiji je stručni kadar zaposjeo više od pola Vlade.

Ministri su uglavnom viđani na razglednicama iz svjetskih metropola i na sjednicama Vlade, kada im je predsjedavajući, demonstrirajući demokratski kapacitet,  dozvoljavao da izreknu jednu do dvije proste ili složene rečenice, u zavisnosti od problematike i ministarskih kapaciteta. Izuzetak su činili potpredsjednik  za politički sistem i ministar odbrane Raško Konjević i šef diplomatije Ranko Krivokapić koje nije bilo lako ućutkati. Za vrijeme kratkotrajnog bivstvovanja u  Vladi redovno su dizali graju, potezali argumente, podrivali harmoniju vidljivu u transparentnim direktnim prenosima i tako išli na živce premijeru. Zbog toga ih je već uveliko smijenjeni premijer smijenio u oktobru prošle godine, uz obrazloženje da je djelovanje ministara iz redova SDP-a odstupalo od zvaničnog kursa i otežavalo rad Vlade.

I ministar bez portfelja Adrijan Vuksanović brzo je shvatio da mu nije mjesto u Vladi Crne Gore koja radi protiv Crne Gore, pa je podnio ostavku prije nego se čestito i smjestio u kabinet. 

Mjesec kasnije razriješenu Vladu samovoljno je napustila i potpredsjednica i ministarka evropskih poslova Jovana Marović, uz obrazloženje da ubrzanje evropskog puta nije moguće u aktuelnim uslovima, što je potvrđeno i sa evropskih adresa konstatacijom da je nekadašnji lider u procesu integracija postao rak rana. Ministarka Marović ostavila je i amanet da se Crna Gora drži podalje od projekta Otvoreni Balkan.

Da će, ipak,  „to biti završeno, jer smo ljudi od riječi“, obećao je istog dana drugi potpredsjednik Vlade zadužen za ekonomski sistem i ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Vladimir Joković, sa završenom Elektrotehničkom školom.

Jokovićevo neiskustvo u izvršnoj vlasti pokrivao je njegov mlađi partijski kolega iz SNP-a, magistar ekonomije i ministar finansija Aleksandar Damjanović, koji se svojevremeno proslavio inicijativom za donošenje diskriminatorskog i kontroverznog "zakona o majkama".  Na početku mandata najavio je brzu i žestoku dubinsku analizu finansijskog sektora, koja po svoj prilici još nije završena. Na kraju mandata pohvalio se da ostavlja punu državnu kasu, što brojni ekonomski stručnjaci snažno osporavaju.

Kumulativni doprinos ostalih članova Vlade iz redova SNP-a - ministra pravde, prosvjete, zdravlja, sporta i omladine: Marka Kovača, Miomira Vojinovića, Dragoslava Šćekića i Vasilija Laloševića – lako je predstaviti, jer korisnog učinka praktično nije ni bilo.   

Slične ocjene zavrijedile su i nestranačke ministarke kulture i medija, nauke i tehnološkog razvoja Maša Vlahović i Biljana Šćepanović, ministar ljudskih i manjinskih prava iz Albanske koalicije Fatmir Đeka, ministar javne uprave iz Albanske alternative Maraš Dukaj, ministri bez portfelja iz Civisa Zoran Miljanić i ministar rada i socijalnog staranja iz Bošnjačke stranke Admir Adrović.

U premijerskoj sjenci ostao je i potpredsjednik Vlade iz Bošnjačke stranke Ervin Ibrahimović zadužen za regionalni razvoj i kapitalne investicije, za koje i pored pune kase uglavnom nije bilo para. Ironijom sudbine neimarski projekat vijeka, auto-put „Princeza Ksenija“ koji je u nasljeđe ostavila DPS vlast, svečano je otvorio zlobni kritičar "megalomanskog projekta koji  vodi od nigdje do nikuda“. I ostala svečana otvaranja Abazović je požrtvovano preuzeo na sebe, čak i kada su u pitanju bili nezavršeni bulevari koji se i danas grade, ili proširenje magistralnog puta, koje je odmah nakon prvog krampa obustavljeno. Zanimljivo, jedini kapitalni infrastrukturni projekat, započet i završen za vrijeme Abazovićevog mandata, žičaru Lovćen – Kotor  premijer nije svečano otvorio, niti je bilo kome drugom tu obavezu prepustio.

Svojim rastom premijer je zasjenio i svoje najmilije - članove Vlade iz GP URA - ministra ekonomskog razvoja i turizma Gorana Đurovića, ministarku ekologije, prostornog planiranja i urbanizma Anu Novaković Đurović, kao i ministra unutrašnjih poslova Filipa Adžića. Naročito je impresivnu vještinu zavlačenja u premijerovu omanju sjenku pokazao korpulentni Cetinjanin, potvrdivši kako za sve ima načina kad postoji volja. A Filipu je fotelja ministra do te mjere ušla u volju da je zbog nje, bez vidljivih znakova nelagode, dao i glas i logističke usluge srpskim popovima da dojašu u Crnu Goru i potpišu dokument kojim se Srbiji daje sve ono što je ovaj "stari liberal" branio kao makanja. Potvrđujući još jednom da ništa nije tako daleko od pravog liberala kao "stari liberal".

Iako su odigrali sporedne uloge u drugom činu tragedije započete 30. avgusta 2020. godine, svi članovi 43. Vlade koji su s predsjednikom bili grlo i duša zaslužuju da im se barem ime po zlu pomene. A o zaslugama  premijera, kojem neki krugovi iz milosti tepaju „brat Abaz“, možda će suditi neka druga grana vlasti i podrobnije govoriti neka nova vlada, kad jednog dana iz zgrade u Karađorđevoj ulici iseli relaksiranog stanara koji će se za svoj kabinet boriti do posljednjeg atoma vlasti.