Piše: Božo Kovačević
Sigurnosna konferencija u Minhenu prošla je u tipično hladnoratovskom ozračju. Europa ustrašena od ruske agresije panično moli Sjedinjene Države da je zaštite, da ne odustanu od svoje uloge jamca europske sigurnosti. Mirovna dividenda, koja je bila posljedica prestanka hladnog rata 1991. godine i koja je Zapadu omogućila gospodarski rast rasterećen prevelikih izdvajanja za obranu, u Europi je brzo potrošena i nema načina da se opet počne ubirati. S druge strane, Sjedinjene Države uspijevaju ostvarivati profit od rata koji za njihov račun drugi vode u Ukrajini. Osim same Ukrajine, koja je izravna žrtva ruske agresije, EU je najveća kolateralna žrtva američkog upornog ignoriranja vapaja ruske vlasti da se i nju nešto pita kad se razgovara o europskoj sigurnosti i Putinova inzistiranja na navodnom pravu Ruske Federacije da obnovi Ruski Imperij i da se današnju Rusiju tretira onako kako su SAD i UK tretirali SSSR neposredno poslije Drugog svjetskog rata.
Ako pokušamo sagledati globalne odnose, jasno je da je danas Pacifik glavna arena nadmetanja dviju supersila, Amerike i Kine, dok je to u vrijeme hladnog rata bio Atlantik. Amerika je uspjela privoljeti ili prisiliti NATO na angažman na Pacifiku, time znatno proširivši njegov djelokrug. Uz to, istisnula je Francusku kao isporučitelja tehnologije za gradnju dizelskih podmornica Australiji i dogovorila da će Australija u suradnji s SAD-om i UK-om ubuduće graditi nuklearne podmornice i time znatno ojačati antikineski obrambeni blok na Pacifiku. Donedavno labava asocijacija QUAD, koja obuhvaća SAD, Australiju, Japan i Indiju, polako se transformira u antikineski sigurnosni savez, u indo-pacifičku inačicu NATO saveza.
To je posljedica sazrijevanja svijesti među pripadnicima američkih političkih elita o tome da unipolarni moment, koji je nastao raspadom SSSR-a, ne može biti trajno stanje međunarodnih odnosa, da Amerika ne može održati apsolutnu globalnu hegemoniju i da se njezina vanjska politika mora prilagoditi novim okolnostima. Stoga je glavni napor Bidenove administracije usmjeren na uvjeravanje svih demokratskih država da se pod američkim vodstvom moraju ujediniti u sprječavanju širenja utjecaja autokratskih režima koje predvode Kina i Rusija. Bidenova administracija, dakle, budućnost međunarodnih odnosa vidi kao remake hladnoga rata, ali ovaj put s Kinom u ulozi glavnog negativca.
Kina, s druge strane, neprestano naglašava da njezina namjera nije nametati svoj politički sustav bilo kojoj drugoj državi, a osobito ne SAD-u. Kina polazi od postavke da su tijekom povijesti stvorene različite civilizacije koje ne mogu biti nadređene ili podređene jedne drugima. One su naprosto različite. Svaku od civilizacija određuju specifični društveni odnosi, tradicije i vrijednosti, a na temelju toga oblikuje se i politički sustav čija je svrha da - poštujući te odnose, tradicije i vrijednost - ljudima omogući pristojan život. Diplomacija treba biti medij putem kojega će se usklađivati interesi najjačih država kao predstavnica različitih civilizacija s ciljem ostvarivanja ravnomjernog ekonomskog razvoja i preuzimanja zajedničke odgovornosti za očuvanje okoliša i održanje mira. Ta odgovornost mora biti razmjerna veličini i ekonomskoj snazi svake države.
Dodatak toj kineskoj gotovo bajkovitoj priči o mogućim harmoničnim, idiličnim odnosima je zahtjev da Kina u sustavu međunarodnih odnosa preuzme ulogu koja odgovara veličini njezine ekonomije. Kako je kineska ekonomija desetljećima rasla dvoznamenkastim stopama svake godine, Amerika je kineski zahtjev za odgovarajućim mjestom Kine u sustavu međunarodnih odnosa shvatila kao kinesku najavu da će Ameriku istisnuti s mjesta neupitnog ekonomskog i vojnog predvodnika svijeta. Onemogućavanje daljnjeg rasta kineske ekonomije postavljen je kao strateški cilj američke politike. Zbog toga su uvedene brojne ekonomske sankcije protiv Kine, suprotne pravilima Svjetske trgovinske organizacije, i započet je proces decouplinga, razdvajanja duboko isprepletenih ekonomija Amerike i Kine. Takva ekonomska isprepletenost nije postojala između SSSR-a i SAD-a. To, kao i činjenica da je Amerika sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća nedvojbeno pomagala Kini nastojeći je izvući iz orbite sovjetskog utjecaja, otežava današnje pokušaje demonizacije Kine kao predestiniranog vječnog neprijatelja Amerike i kao neposredne opasnosti za sigurnost SAD-a.
Ruska vanjska politika i strategija nacionalne sigurnosti zasnovane su na postavci da relevantne i trajne međunarodnopravne posljedice stvaraju samo rezultati rata, vojne pobjede i porazi. Ruska Federacija, kao sljednica SSSR-a, baštini sva prava koja proizlaze iz sudjelovanja SSSR-a u Drugom svjetskom ratu na pobjedničkoj strani. Kako hladni rat nije sadržavao izravnu vojnu konfrontaciju tadašnjih velesila, raspad SSSR-a ne smatra se porazom. Službeni ruski predstavnici govore o takozvanoj pobjedi Zapada u hladnom ratu. Kako nije bilo ni pobjede ni poraza, ruska strana nije spremna prihvatiti međunarodne posljedice onoga što Zapad smatra svojom pobjedom u hladnom ratu. Zbog toga je ruski predsjednik, nezadovoljan širenjem NATO saveza na istok, predsjedniku Bidenu 2021. godine postavio ultimativni zahtjev: sigurnosna arhitektura Europe mora se vratiti na stanje u kojem je bila 1997. godine u trenutku potpisivanja Ugovora o suradnji RF-NATO. U to vrijeme istočnoeuropske zemlje, kao ni baltičke države, nisu bile članice NATO saveza. Ako je Ruska Federacija sljednica SSSR-a, onda joj - uz mjesto stalne članice Vijeća sigurnosti - pripada i sve ono što je pripadalo SSSR-u, a to znači neupitna dominacija nad baltičkim i istočnoeuropskim državama. Državnost nekadašnjih sovjetskih republika, od kojih su tek neke pristale biti članice Zajednice neovisnih država, samo je provizorna i, u osnovi, podložna volji Ruske Federacije da ih reintegrira u novi/stari Ruski Imperij. Prema shvaćanju ruskih vlastodržaca, Ukrajina, kao nekadašnja sastavnica SSSR-a i u još davnijoj povijesti kao teritorij integriran u sastav Ruskog Imperija, nema pravo donositi autonomne vanjskopolitičke odluke. Stoga je odluka ukrajinskih vlasti da zatraže članstvo u NATO-u za Putina legitimni povod za rat protiv te zemlje.
Dakle Amerika, Kina i Rusija imaju jasne vanjskopolitičke ciljeve i razvijaju strategije za njihovo ostvarivanje. Možemo o svakoj od tih strategija imati povoljno ili nepovoljno mišljenje, ali ne možemo ne uvidjeti da se te države na međunarodnoj sceni ponašaju u skladu s tim strategijama. Opravdano je postaviti pitanje kakvi su ciljevi i strategije EU?
Nažalost, EU se nije uspjela konstituirati kao relevantan i kredibilan subjekt međunarodnih odnosa. Jasno definiranje strateških vanjskopolitičkih ciljeva i uspostavu instrumenata za njihovu uspješnu provedbu onemogućuje postojeći ustavnopravni ustroj EU, odnosno Lisabonski ugovori. EU nije ni konfederalna država ni međuvladina organizacija. Kao takva, EU se ne može sama brinuti o vlastitoj sigurnosti kao što ne može ustrajati u nastojanjima da stanovita postignuća na diplomatskom planu doista provede u djelo. EU to nije bila u stanju učiniti ni onda kada je ulog bila europska sigurnost i autonomija europske energetske politike.
Kao što je poznato, uz posredovanje ministara vanjskih poslova triju članica EU - Poljske, Njemačke i Francuske - u veljači 2014. godine postignut je dogovor između tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Janukoviča i opozicijskog lidera Klička o prijevremenim izborima i mirnoj predaji vlasti. Amerika nije bila zadovoljna tim rješenjem i potaknula je naoružane prosvjednike na Majdanu da izvrše udar protiv predsjednika Janukoviča. EU je ostala nijema, nije se ni pokušala zauzeti za uvažavanje rezultata diplomatskih napora svojih istaknutih članica.
Još drastičniji primjer izostanka volje za provedbu dogovora koje su inicirali EU lideri predstavlja Sporazum iz Minska 2. Kako je poznato, tadašnji ukrajinski predsjednik Porošenko zamolio je njemačku kancelarku Merkel da nagovori predsjednika Putina na mirovne pregovore. Ukrajinska vojska je u tom trenutku bila u rasulu i prijetio je pad Kijeva pred naletom ruske vojne sile. Njemačka kancelarka, francuski predsjednik Holland i britanski premijer Cameron pregovarali su s Putinom i uspjeli dogovoriti navedeni sporazum. Potpisao ga je i ukrajinski predsjednik Porošenko. Nekoliko dana kasnije taj sporazum pretočen je u rezoluciju Vijeća sigurnosti 2202. Nijedna od tri zapadne stalne članice - SAD, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo - nije uložila veto. Ukrajinske vlasti, neovisno o tome što je taj dokument bio usvojen na inzistiranje ukrajinskog predsjednika, nisu bile voljne provesti ga u djelo. EU, bez čijeg zauzimanja i aktivnog sudjelovanja tog dokumenta ne bi ni bilo, ne samo da nije poduzela energične korake za njegovu provedbu, nego je na koncu podržavala Ukrajinu u odluci da preuzetu obvezu ne provede u djelo.
Kako znamo, jedna od Putinovih izlika na napad na Ukrajinu je izostanak provedbe Sporazuma iz Minska 2. Ne smatram da je to prihvatljivo obrazloženje. Ni uzeti zajedno svi oni razlozi koje rusko rukovodstvo navodi kao primjere vjerolomnog ponašanja Zapada - od Bakerova obećanja Gorbačovu da se NATO neće proširiti na istok ni za inč i odluke SAD-a da bombardira SRJ bez konzultacija s Rusijom, koja je dotad pomagala SAD-u u rješavanju jugoslavenske krize, pa do odluke o izgradnji proturaketnog štita u blizini ruskih granica - ne mogu biti prihvatljiva obrazloženja za invaziju na Ukrajinu kao što to ne može biti ni izbjegavanje provedbe Sporazuma iz Minska 2. U tom pogledu suglasan sam s europskom osudom ruske agresije.
Ali ne mogu ne primijetiti katastrofalni izostanak sposobnosti EU da ustraje na provedbi aranžmana koje je sama inicirala. Nespremna poduzeti energične korake za provedbu dogovora i dokumenta o kojima ovisi i njezina sigurnost - vojna i energetska - EU je dopustila da drugi odlučuju o pitanjima koja su od presudne važnosti za njezin prosperitet, pa i opstanak. Zbog svega toga EU je u ulozi prve kolateralne žrtve rata u Ukrajini.
Neovisno o konačnom ishodu rata u Ukrajini - koji se još ne nazire - jasno je da je Ukrajina najveća žrtva. Stotine tisuća poginulih i milijuni raseljenih Ukrajinaca, razorena infrastruktura i uništeno gospodarstvo dosadašnja je potresna ukrajinska bilanca. Rusija se napadom na Ukrajinu razotkrila kao zagovornica anakronične koncepcije teritorijalnih osvajanja i zarobljenica iluzija o svojoj imperijalnoj veličini. Neovisno o trenutno dobrom stanju ruske ekonomije, dugoročne posljedice ukrajinske avanture bit će nepovoljne za rusku vlast, za državu i za društvo u cjelini. Rastuće neraspoloženje i bunt protiv rata u Ukrajini režim će zatomljivati neprestanim jačanjem represije. To uključuje i ubojstva političkih protivnika, što se dogodilo u slučaju Borisa Nemcova 2015. godine i Alekseja Navaljnog 2024.
Već sad možemo ustvrditi da je Amerika jasna pobjednica rata u Ukrajini. Nasuprot ruskom nastojanju da se spriječi širenje NATO saveza, pojavile su se dvije njegove nove članice na granicama s Rusijom. Amerika i NATO mogu tvrditi da je to potvrda strateškog poraza Rusije. Energetska suradnja EU s Rusijom, koja je bila jedna od pretpostavki uspješne europske i prije svega njemačke izvozne ekonomije, prekinuta je, a EU je postala sigurnosno, politički, ekonomski i energetski u potpunosti ovisna o SAD-u. Pobijedi li na idućim predsjedničkim izborima Donald Trump, bit će do kraja razbijena iluzija u europsko-američkom sigurnosnom partnerstvu zasnovanom na uzajamnosti i solidarnosti. Budu li htjele uživati američku zaštitu, članice EU će ne samo morati izdvajati više od 2 posto svog BDP-a za vojne svrhe, nego će povrh toga morati dodatno plaćati svaki američki angažman na svom kontinentu. Iz izjava i dosadašnjeg ponašanja Donalda Trumpa može se zaključiti da europske saveznice on zapravo smatra poslušnim izvršiteljima američke volje. S njima se ne pregovara, nego im se naređuje. Trumpov partner za pregovore je Putin, a od europskih saveznica on očekuje da bezuvjetno prihvate ono što on s Putinom dogovori.
Dakako, EU bi imala znatno manje razloga za zabrinutost da je uspjela ostvariti zamisli o strateškoj autonomiji. Da je iza europske diplomacije stajala i odgovarajuća politička volja kao i sposobnost i moć za osiguranje provedbe dogovorenog, EU ne bi bila kolateralna žrtva nego subjekt odlučivanja o vlastitoj sudbini.
Aktualna slika multipolarnog svijeta pokazuje tri vodeće svjetske sile: SAD, Kinu i Rusiju. Zasad drugorazredne sile kao što su Indija, Brazil i Južnoafrička Republika povećavaju izglede za aktivno sudjelovanje u globalnoj distribuciji moći dok se EU postupno udaljuje od moguće uloge prvorazrednog, relevantnog i vjerodostojnog igrača u svjetskoj politici.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR