Za Antenu M piše: Ana Zmajevac
Polomi li se Cetinje pod težinom tragedija u kojima su za dvije i po godine izgubljena 23 nevina života, među kojima i četvoro đece, onda će se polomit i Crna Gora. Doima se da vladajuću većinu, koja ovih dana svaki glas otpora i pobune protiv njene nesposobnosti ili namjernog produbljivanja krize pokušava obesmisliti i krivicu pripisati bivšem režimu i Milu Đukanoviću, to očito ne pogađa.
Jednom je književnik i političar Novak Kilibarda, govoreći o slomu Crne Gore 1918. i razvlašćivanju dinastije Petrović - Njegoš, s kraljem Nikolom na čelu, kazao kako je rješenje Srbije da uguši državu Crnu Goru uspjelo "baš zato što je veliki broj crnogorskijeh prvaka bio za to gušenje". Svjedočimo i danas da matrica velikosrpstva preživljava stoljeća i da ima vazda spremnih garašanina, piroćanaca, njihovih sljedbenika i ovdašnjih uslužnika u ispiranju mozga Crnogorcima pod plaštom brige i bratske ljubavi.
Na vijest o cetinjskoj tragediji patrijarh Crkve Srbije Porfirije Perić šalje telegram saučešća Joanikiju povodom, kako kaže, jednog u nizu veoma tragičnih događaja koji su se u posljednje vrijeme odigrali na užem "bratskom i bliskom geografskom području". Katastarski, bez greške. Aleksandar Vučić, u vazda prenemažućoj pozi, ponudio je pomoć Crnoj Gori, proglasio dan žalosti, a posredstvom jednog od njegovih neformalnih medija (Telegrafa) poručeno nam je s naslovne strane da smo prokleti i da ćemo se ubijati sve dok se na Lovćen ne vrati kapela... Karađorđevića, podrazumijeva se. Jer, onu su Negoševu njihovi neimari sjurgali niz Jezerski vrh i podigli drugu 1925. - sebi u spomen. Ti porivi velikosrpskog duha i politike da od svega autentičnog žele napraviti novo i po svojoj mjeri, kao ono 90-ih što su navještavali Dubrovniku, potvrda su njihovog zanatskog umijeća - od starog novo i od tuđeg sopstveno.
U ovim mučnim danima kad je suočavanje s cetinjskom tragedijom isuviše bolno i kad se od vlasti očekuju brojna objašnjenja, sigurnost i podrška Cetinju, predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić s premijerom Srbije Vučevićem ugovara velike poslove u našoj državi, i daruje ga, ko zna kojom već, replikom Karađorđevića kapele na Lovćenu. Dalaj lama se ne da omesti u službi kreiranja Vučićeve strategije razvodnjavanja protesta u Srbiji.
Njegove kartonske kapele su neka vrsta subliminalne poruke - tek da se učipuje u našu svijest, pa kad svi budemo zaspivali i budili se s njenom slikom, biće to pouzdan znak da radovi mogu da počnu.
I dok Mandić poduzima poslove, Demokrate umjesto da daju odgovore o bezbjednosnoj situaciji u zemlji i pojedinostima o masakru na Cetinju, kao sa geštetnera zapljuskuju saopštenjima. Da daju ostavke na zahtjev studenata ne pada im na pamet. U jednom od saopštenja svi oni koji podržavaju studentske proteste sramotni su i, kako kažu, plaćenici kriminalnih klanova i bivšeg režima, da bi se u drugom korigovali u odnosu na prvo i kazali kako "među demonstrantima ima i poštenog svijeta".
Prosto da čovjek ne povjeruje da su kreatori epskih slogana "Mir je naša nacija" i "Pobjede a ne podjele", na prvoj skliskoj krivini koja bi ih mogla lišiti vlasti pribjegli ovakvoj vrsti podjele. Jer, ako je na protestima, kako kažu, bilo i poštenog svijeta, ono što bi se reklo u tragovima, logičan zaključak je da je većina bila nepoštena. A ljudi su ćutali i stajali u znak pijeteta prema žrtvama, saosjećanja prema njihovim porodicama; solidarnosti i podrške Cetinju.
Tri nezrela, nestručna i s manjkom moralne odgovornosti zaglavarena mužika (A. Bečić, B. Bogdanović, D. Šaranović) uspjeli su, međutim, da proniknu u karakter i misli prisutnih poput Berije u najboljim danima Staljinovih čistki.
Vrli naši glavari "čiste savjesti"! Što rekao čuveni poljski pisac Ježi Lec - neupotrebljavane.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR