Kako je Zbignjev Bžežinski predvidio 2025. godinu

Priredio: Ilija Bošković

„Ako Amerika posrne, svijetom najvjerovatnije neće dominirati njen nasljednik, recimo Kina. Vjerovatnije je da bi tada na djelu bila otegnuta faza nezaključivog i prilično haotičnog pregrupisavanja sila, kako na globalnom tako i na regionalnom nivou, pri kojem ne bi bilo velikih pobjednika već mnogo gubitnika, u kontekstu međunarodne nesigurnosti i potencijalne fatalne opasnosti po globalno blagostanje“, piše Bžežinski 2012. u svojoj knjizi Amerika – Kina i sudbina svijeta, a u okviru poglavlja sa simptomatičnim nazivom: „Svijet posle Amerike: godina 2025. neće biti kineska već godina haosa“.

Zbignjev Bžežinski (1928-2017), američki strateg poljskog porijekla, ostao je upamćen kao savjetnik 36. predsjednika SAD-a Lindona Džonsona i savjetnik za nacionalnu bezbjednost kasnijeg predsjednika Džimija Kartera. Često opisivan kao demokratski pandan republikanskom Henriju Kisindžeru, smatra se pojedincem koji je imao ključnu ulogu u sklapanju SALT II sporazuma, sporazuma iz Kemp Dejvida, ali i u ohrabrivanju protivnika sovjetskog režima u zemljama Istočne Evrope.

U jednom od svojih posljednjih autorskih tekstova za New York Times iz 2017. godine Bžežinski daje bojažljivu sliku svijeta koji se kreće ka ivici kolapsa, opisujući spoljnu politiku Donalda Trampa, tada na početku njegovog prvog mandata, kao nekoordinisanu, neodgovornu i bez jasne vizije. Ovakve konstatcije rezonuju u potpunosti i sa aktuelnim stilom vođenja američke vanjske politike, koja se, stiče se utisak, mijenja na dnevnom nivou, a u vezi sa dugotrajnim i gorućim geopolitičkim problemima današnjice.

S druge strane, u svojoj posljednjoj knjizi Amerika – Kina i sudbina svijeta, objavljenoj 2012. godine, Bžežinski ostavlja gotovo proročanski zapis i viziju svijeta koja će nastupiti 2025. godine, ukoliko Sjedinjene Države ne odigraju ispravno svoju ulogu.

„Tekuće promjene na planu raspodjele globalne moći i sve veća napetost na svjetskom nivou  nalažu kao imperativ da se Amerika ne zatvara u ignorantski odbrambeni mentalitet i da ona ne zapadne u samozadovoljni kulturni hedonizam“, piše Bžežinski, nemajući uvida u današnje okolnosti i politiku američke administracije, koja insistira na upravo svim segmentima kojih se pribojavao.

Posljedice takvog pristupa, smatra on, ogledaće se u transferu globalne moći sa Zapada na Istok, u neizvjesnom procesu koji bi se naročito negativno odrazio na Evropsku uniju, koja bi ostala sama u turbulentnom svijetu, a koja, prema popularnom Zbigu „djela kao da je njen centralni politički cilj da postane najudobniji penzionerski dom“.

Iako narativi aktuelnog predsjednika SAD-a Donalda Trampa ističu da je cilj njegove politike da revitalizuje Ameriku i ponovo je učini velikom, ukazujući na njen prethodni pad, djeluje da je njegova politika prije kulminacija nego peripetija tog procesa. U tom smislu, čini se da su kulminaciju doživjela i dva uzroka koja Bžežinski identifikuje kao ključna za slabljenje američkog globalnog uticaja: ograničeno znanje američke javnosti o svijetu i zatvoreni i pristrasni politički sistem.

Ukazujući na alarmantno nizak nivo znanja američke javnosti u vezi sa svjetskom geografijom i istorijom, ali i međunarodnim dešavanjima, autor ističe da je „kumulativni efekat tako raširenog neznanja javnost prijemčiva za demagoško širenje psihoze straha, što uvećava vjerovatnoću vođenja samodestruktivne spoljne politike“. Potvrdu za takvo stanje pruža, evidentno uspješna, demagoška kampanja Donalda Trampa koja ga je i drugi put vratila na mjesto predsjednika najmoćnije države svijeta.

S druge strane, zatvorenost i pristrasnost političkog sistema Sjedinjenih Država, zajedno sa izraženom političkom polarizacijom, gotovo da ne omogućava ostvarenje kompromisa na bilo kojem planu, pa ni spoljnopolitičkom. Ono što dodatno pogoršava stvari, a što Bžežinski prepoznaje, jeste i zavisnost američkog sistema od finansijskih doprinosa političkim kampanjama. Tako je Ilon Mask, potomak robovlasnika i pristalica režima Aparthejda u Južnoafričkoj republici, elokventni podržavalac ekstremno-desničkih partija u Evropi, donirao preko 250 miliona za Trampovu kampanju, a danas ima svoje mjesto u Bijeloj kući.

Ista zavisnost važi i za usko-motivisane, dobro organizovane lobije, koji nerijetko imaju presudan uticaj na rezultate američkih izbora. Takav je, između ostalih, i izraelski lobi, kojeg detaljno analizira Meršhajrmer u svojoj knjizi Izraelski lobi i američka spoljna politika.

U nastavku, Bžežinski bez greške identifikuje geopolitički najugroženije zemlje, koje bi do 2025, u svijetlu amerikog pada, mogle da se suoče sa ozbiljnim izazovima navodeći Ukrajinu, Bjelorusiju, Gruziju, Tajvan, Avganistan, Pakistan i područje Bliskog istoka.

Autor je, pišući redove svoje knjige prije ruske aneksije Krima, nagovijestio mogućnost otvorene intervencije Rusije u Ukrajini koja bi podrazumijevala upotrebu sile i eskalaciju konflikta, na koji „pasivni zapad“, uključujući tu i EU, ne bi imao adekvatan odgovor.

Američko povlačenje iz rusko-ukrajinskih pregovora nakon sklapanja mineralnog deal-a, uz već izrečene zvanične stavove američke administracije da će, po cijenu mira, Ukrajina morati da se odrekne dijela svoje teritorije, jasni su signali ostavrenja ciljeva ruske agresije. Bžežinski je smatrao da će ruskoj intervenciji u Ukrajini prethoditi ohrabrujuće i uspješne akcije u Gruziji i Bjelorusiji, teritorijalno i geopolitički znatno manje značajnim državama. Ukoliko Ukrajina preda neke svoje teritorije, teško je za očekivati da se autorovo predviđanje neće realizovati, doduše, suprotnim redosljedom.

Bžežinski je precizan i u ostalim prognozama, predviđajući u Izraelu „erupciju nasilja – uključujući Hamas i Hezbolah“, povratak Talibana na vlast u Avganistanu, ali i sukobe Pakistana i Indije, koji su još jednom došli do ivice eskalacije upravo prethodnih dana. Globalno najosjetljivije i potencijalno najesksplozivnije pitanje Tajvana za sada nije izazvalo veće krize, vjerovatno usljed svijesti svih aktera o destruktivnom potencijalu koje ono može imati za globalne odnose.

Navodeći 2025. kao godinu u kojoj može doći do kraja dobrosusjedskih odnosa SAD-a i Meksika, Bžežinski nije ni pomišljao na mogućnost da bi do istog epiloga moglo doći i u odnosima između SAD-a i Kanade, a za šta se Trampova administracija pobrinula uvođenjem carina svom najvećem trgovinskom partneru i iskazivanjem otvorenih teritorijalnih pretenzija prema svom sjevernom susjedu.

Svi navedeni momenti predstavljaju tektonske poremećaje u međunarodnim odnosima, koji mogu imati, i imaju, ozbiljne posljedice po globalnu populaciju. Iako uzroci mnogih današnjih svjetskih problema daleko nadilaze okvire Trampove administracije, njen pristup u njihovom rješavanju bi se teško i mogao nazvati pristupom. Riječ je prije o, kako to i sam Bžežinski ističe u jednom od njegovih posljednjih intervjua iz 2017, „izboru tema američkog predsjednika, od kojih je poneka zabavna, a nijedna od njih strateški značajna.“