Piše: Davor Đenero
U vrijeme kad je Staljin s visoka i posprdno pitao „koliko taj papa ima divizija”, globalno je prevladavala „tvrda moć”, a intelektualno skromni ruski diktator razumio je samo silu. Nakon što su Sovjetski savez i istočni lager u Hladnom ratu do nogu poraženi, prije svega „mekom moći” i ekonomskim sredstvima, i u Kremlju, centru koji je podjednako „neprovidan” kao i Vatikan, shvatili su značenje „meke moći”, jedine što ju papa i Sveta stolica imaju.
Neprovidnost procesa koji se odvijaju unutar Kremlja, kao i unutar institucija Svete stolice, stvorili su dvije discipline popularne neznanstvene politologije – kremljologiju i vatikanologiju. Razlika između dviju „disciplina”, unatoč tome što se u jednoj instituciji bavimo surovim procesima vezanima uz „pušenje uz otvoreni prozor” i „rizike ispijanja čaja”, a u drugoj s vrlo tradicionalnim, formalnim međusobnim odnosima, striktnom procedurom i višestoljetnom tradicijom, mnogo je toga zajedničko. Na kraju se iz detalja u nastupima, iz rasporeda sjedenja i minimalnih signala koji se odašilju, nastoji rekonstruirati stvarna piramida moći i zaključiti kakve su nakane donosilaca odluka.
Kad je kardinal Robert Francis Prevost izabran za papu i kad su čuli za ime koje je izašlo kao odabir kardinala u konklavi, vatikanolozi i analitičari crkvenih procesa na čas su bili zatečeni. Naime, kardinala Prevosta se spominjalo kao jednoga od najutjecajnijih suradnika pape Franje, kao prefekta Dikasterija za biskupe, svojevrsnog menadžera „ljudskim resursima” unutar globalne crkve, ali se analitičari njime očito nisu pretjerano bavili, jer je vladalo uvjerenje da konklave za papu ne odabiru kardinala iz najveće globalne svjetske sile. Vjerojatno se nije očekivalo da će kardinal Prevost biti game changer, ali se pokazalo da jest. Međutim, kad je objavljeno ime što ga je odabrao, vatikanolozima je „sve postalo jasno”.
Ime koje određuje drugačije usmjerenje
Lav, rekli su, obilježava drukčije usmjerenje od onog što ga je bio odabra papa Bergoglio, uzevši ime Franjo. Kao Franjo Asiški, on se odlučio za skromnost, siromaštvo i služenje, a ime Lav samo po sebi označava gordost i obranu. Međutim, još je važnija reminiscencija na prethodnoga papu koji je nosio to ime, Lava XIII. On je bio papa s jednim od najduljih pontifikata, na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, ali i papa koji je silno snažno obilježio Crkvu, ali i društvo u razdoblju koje je slijedilo. Ključ za shvaćanje značenja njegova pontifikata je enciklika Rerum Novarum, kojom započinje suvremeni socijalni nauk Katoličke crkve. Posve promašuju, ili se namjerno „šale”, oni koji ga označavaju kao „crvenog papu”. On je, doista, bio zagovornik ravnoteže između rada i kapitala, a iz njegova socijalnog nauka pola stoljeća nakon njega deriviran je projekt socijalno-tržnog gospodarstva, jednog od temelja europske integracije.
Vrlo ćemo brzo vidjeti je li papa Prevost mislio na ovu tekovinu Lava XIII, kad je odabrao ime. Kad govorimo s Balkana, treba znati da je Lav XIII prijateljevao s biskupom Strossmeyerom, koji je vodio tada geopolitički važnu Đakovačku biskupiju, na rubu K&K monarhije, koja je bila ulaz prema novom teritoriju monarhije, Bosni i Hercegovini.
Nakon vladavine Otomanskog carstva, u vrijeme kojeg su franjevci održavali katoličanstvo u BiH, pontifikat Lava XIII je razdoblje osjetljivog uspostavljanja redovite crkvene hijerarhije. Taj je proces, kao što znamo, obilježen dubokim sukobom s hercegovačkim franjevcima i nije rješavan silom nego kompromisima i onim čime Crkva zna raspolagati – dugim vremenskim periodom „tranzicije”.
Međutim, jedna od posljedica tog sukoba je i relativno recentan fenomen Međugorja, na kojem su se prelamali, osim odnosa države (bivšeg režima) i crkve, i odnosi redovite crkvene hijerarhije, koju je predstavljao prije svega mostarski biskup, i franjevaca iz provincije Uznesenja blažene djevice Marije.
Kardinal Puljić uz novog papu nije bio slučajno
Kardinal Vinko Puljić pojavio se uz papu Lava XIV na balkonu Sikstinske kapele, formalno kao jedan od kardinala s najdužim stažem u konklavi, ali taj posebni status i odnos koji je izgleda, prema onome što smo saznali iz medija, uspostavljen između kardinala Puljića i novog pape (molba za osobni blagoslov, ali i blagoslov zemlje iz koje dolazi) govori o tome da bi novi papa mogao točno značiti što nasljedstvo Lava XIII znači za Bosnu i Hercegovinu.
Vatikanolozi su odmah zaključili još nešto, naime, da je stvorena klima u kojoj kardinal Prevost nije bio tek predstavnik Sjedinjenih Američkih Država, nego cijelog američkog kontinenta, da je stvorena svojevrsna neimperijalistička „Monroeva doktrina”, svojevrstan koncept „Amerika Amerikancima”.
Uz činjenice da je svima bio dobro poznat kao svojevrstan „kadrovik” Vatikana, ali i uz činjenicu da ga opisuju kao strpljiva, tolerantnog i vrlo diplomatičnog čovjeka, put od potpore bloka (sjeverno i južno) američkih kardinala, pa do dvotrećinske većine u konklavi, bio je vrlo kratak.
Zalaganje za treći svijet
U prvim satima nakon Prevostova izbora saznali smo ponešto i o njegovim političkim preferencijama. Izgleda da je sklon američkim republikancima, ali ne onom bloku „Republikanci za Trumpa”, nego „onomo drugom”. Poznato je da je, prije svega vezano uz politiku prema migracijama, novi papa bio vrlo kritičan i prema predsjedniku Trumpu u njegovu prvom mandatu, ali i prema sadašnjem potpredsjedniku JD Vanceu. Jasno je da su to kardinali koji su ga inicijalno poduprli vrlo dobro znali, a možda činjenica da je kardinal rođen u SAD-u, dakle onaj koji je na neki način unaprijed bio označen kao eliminiran iz konačnog izbora, brzo okupio dvotrećinsku većinu potpore, govori o tome da kardinalski zbor smatra da je doista došao kraj razdoblja što smo ga poznavali kao Pax Americana i da je predsjednik Trump ozbiljno ustrajan u svojoj namjeri da Ameriku izolira od svjetskih procesa i da ona prestane funkcionirati kao dominantna globalna sila.
Portret novog pape, izgleda, trebao bi biti opis čovjeka rođenog u najbogatijem dijelu svijeta, koji je najveći dio svojeg djelovanja posvetio misionarstvu i zalaganju za treći svijet. Neki ga odmah pokušavaju predstaviti kao potencijalno „crvenog papu”, što se u kombinaciji s republikanizmom čini neuvjerljivim. Međutim, koncept socijalnog nauka kojeg Crkva baštini od Lava XIII i tradicija europske kršćanske demokracije naznačavaju nišu što bi je on mogao zagovarati na globalnoj razini.
Jako se puno toga promijenilo od vremena Lava XIII do vremena kad je Konrad Adenauer počeo obnovu Njemačke, a istovremeno je sa Robertom Schumannom počela i europska integracija. Lav XIII je djelovao u vrijeme buđenja Katoličke akcije, koja je sekularizam i liberalizam vidjela kao ključne neprijatelje, a Adenauer je svoj projekt razvijao u sekularnim okvirima i u koalicijskoj suradnji s liberalima. Europska integracija, pak, od svog je početka zamišljena kao projekt koji bi obrasce uspješnog djelovanja i dobru zakonodavnu praksu, pa i tu suradnju demokršćana i liberala, trebao širiti u druge prostore.
Interes će mu biti globalni
Očito je da Europa nije prostor u kojeg će pontifikat Lava XIV, pape Prevosta, biti „fokusiran”, kao što je to bio još pontifikat pape Wojtyle, Ivana Pavla II, pa i pape Ratzingera, Benedikta XVI.
Njegov će interes biti globalni, ali Europa ima šansu da on na neki način bude branitelj koncepta i vrijednosti europske integracije i taj koji će Americi, Africi i Aziji ponuditi model socijalno tržišnog gospodarstva, ravnoteže rada i kapitala, ali i koncept nepromjenjivih granica, mirnog rješavanja političkih konflikata, podjele vlasti, a ne diobe teritorija, i matrične ravnopravne suradnje među državama, prenijeti iz Europe u druge dijelove svijeta. Ako bi uspio u tome, njegov bi doprinos bio ravan onome njegova prethodnika Lava XIII.
Iz ono malo znakova što su ih vatikanolozi očitali, čini se da bi novi papa mogao donijeti optimizam, a biti lišen naivnosti i prostora za geopolitičke prevare, poput onih koje je papi Franji pripremao patrijarh Crkve Rusije Kiril, zajedno sa svojim kremaljskim gospodarom.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR