Paralelna istorija

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Dok civilizacija slavi pobjedu nad fašizmom, njeni antipodi diljem svijeta, a među njima i crnogorski režim, na čelu sa Srpskom crkvom, slavi fašizam. Slavi zločinca i odlikovanog saslužitelja nacista Pavla Đurišića. Koljača, u čijoj ćete zločinačkoj biografiji čitati o masovnom pokolju muslimana u Drugom svjetskom ratu, i naći podatak da je za svoje ratne zasluge Đurišić odlikovan Hitlerovim „Gvozdenim krstom”. Paradoks je da pobjedu nad fašizmom pompezno i megalomanski proslavlja Putinova Rusija, čija je parada na Crvenom trgu neodoljivo ličila na samit svjetskih diktatora. Putinova Rusija koja je godinama unazad simbol fašizma, odavno otuđena od sopstvene tradicije iz Drugog svjetskog rata. Fašizam je, znate, i kad najveće žrtve fašizma i žrtve Holokausta, ubiju 50000 ljudi u Gazi. Kad se žrtva preobrazi u dželata. Ne znam da li je moje poimanje fašizma u saglasju s rječnicima i leksikonima stranih riječi i izraza, ali sve to zaista jeste fašizam, i to u svojoj najmračnijoj manifestaciji.

Kad govorimo o Crnoj Gori, čini se da je Amfilohije Radović ipak bio u pravu kad je neumorno beśedio o „brozomori”. Dakako da je značenje „brozomore” o kojoj je mantrao Amfilohije Radović drugačije od prirode brozomore od koje danas patimo. No, raznorodnost tumača i različita semantika ne utiču na aktuelnost Amfilohijevih jezičkih bravura. Kao da se sistematski nastoji izmijeniti, i poput parčeta gline preoblikovati kolektivno pamćenje Crnogoraca. Nekad na čelu štafete, danas na čelu kamarile čija je meta Josip Broz Tito, nalazi se Jovan Markuš. Ovaj nekad Titov idolopoklonik, odani i do kosti lojalni član Saveza komunista Jugoslavije, i partijski predśednik Opštine Cetinje, a od početka ratnih 90-ih osvjedočeni velikosrpski šovinista, Arkanov intimus, rab Božji (koji je nakon katarze AB revolucije spoznao svetosavlje), i bez sumnje decenijama najveći trovač crnogorskog javnog prostora, neumorno i monaški posvećeno nam otkriva istinu o Titu.

Ili, kako ga ovaj negdašnji vjernik SKJ označava, istinu o  – unesrećitelju Crne Gore. I nije Markuš sam u tome. Vučićeve propagandne tabloidne platforme jazbina su iz koje Markuš emituje gomilu laži o ideologiji, koju je, dok je to bilo na cijeni, s jednakom strašću branio. Toliko se govori i piše o Titu, da se lako može steći utisak da je „Slučaj Tito“ važniji od parastosa ratnim zločincima i oreola herojstva i mučeništva, koji se plete nad glavama četničkih ubica. Pa se mi danas pitamo je li Tito bio antifašista? Je li Tito zapravo uopšte i bio potreban? Je li Tito bio zločinac? Medij koji je bio ekskluzivni i krovni sponzor tzv. litija i borbe za slobodu, organizuje okrugle stolove o tome ko su bili zločinci u Drugom svjetskom ratu.

Popovi Srpske crkve i ostali politički eksponenti ravnogorske doktrine krv na rukama Pavla Đurišića pravdaju riječima – i drugi su činili zločine. Zaista? Drugi su oni koji su Jugoslaviju spasili smrti? Drugi su oni koji su prije jugoslovenske borbe protiv fašizma odlazili na Španski front, kako bi se borili protiv zločinačkih falangi Franciska Franka. Koji je, između svih ostalih, ubio i pjesnika Federika Garsiju Lorku. Zapisano je da je Lorka „1936. odveden na mjesto zvano Baranko de Visnar, zajedno s trojicom anarhista – i tu je strijeljan. Streljački vod je, prema priči očevidaca, svoj bijes iskalio i na mrtvom Lorkinom tijelu, pljujući po njemu dok su ga bacali u neobilježenu zajedničku grobnicu“. Mnogi „drugi“ su i komunisti ranjeni u Španiji, a među njima Peko Dapčević i Veljko Vlahović.

To su valjda „drugi“. Identičnim narativom, kojim danas relativizuju, odnosno slave lik i nepočinstva Pavla Đurišića, isti su poricali genocid u Srebrenici, i tad slavili osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Već viđeno, već proživljeno. Ništa novo na obalama našeg „Mrtvog mora“.

I Titovo i nasljeđe cijelog antifašističkog pokreta mi smo pretvorili u prah i pepeo. I to nije Titov grijeh, već naš. Mi nijesmo bili kadri da sačuvamo i odbranimo nasljeđe, i sve ono zbog čega su partizani krvarili i ginuli. Ako mene pitate, Tito je zaslužio spomenik u svakom crnogorskom gradu. Baš zbog Jovana Markuša i njemu sličnih, koji bi, kad bi to mogli, istoriju pisali iznova, i svojim je lažima okrenuli naglavačke, kao što su i vlastite biografije. I zbog onih koji žele izmjestiti Titov spomenik u Podgorici. Naročito zbog njih. I zbog gradonačelnika Podgorice, koji učestvuje u tzv. Markovdanskoj litiji, čekajući ishod glasanja o izmještanju Titovog spomenika u Podgorici, jer, kako nam saopštava gradonačelnik, on tu ne bi ništa dirao, ali ako većina odluči drugačije onda će Titov spomenik zadesiti neizvjesna sudba, možda baš nalik onoj tragične „Kupačice“. A većina u gradskom Parlamentu je, znate, vrlo privržena Titu i tekovinama antifašizma. Zato, o budućnosti njegovog spomenika ne treba ama baš nimalo brinuti.

Elem, u jeku slavljenja četničkih koljača, besprizornog istorijskog revizionizma, čuvari planina, brda, čempresa i plaža, leleču nad počivšom Crnom Gorom, za čiju su raku svi oni iskopali bar po grumen zemlje. Isti oni koji su nekad za slobodu položili i život na žutim stranicama Vijesti, a onda hrabro odlučili još koji put poginuti na svojim privatnim portalima, normalizujući ono nad čime danas rone krokodilske suze. I sve to dok režimski Javni servis, s režimskim i nezakonitim direktorom na čelu, ćuti na golu mržnju koja kulja iz usta crkvenih prvaka. Sve to dok partije vlasti u tišini aplaudiraju rehabilitaciji monstruma Pavla Đurišića, a u sebi sriču: „Slava mu“. Sve to dok nam Gojko Perović tumači odu ubicama, autora Joanikija Mićovića, i dok nam Mićovićev jezik mržnje prevodi u jezik ljubavi, jer, nije do pisca, do nas je neukih, koji pohvalu ubici Đurišiću čitamo u krivom ključu.

I jeste do nas. Jer pamtimo taman koliko Tihomir Dragaš i drugi glasnogovornici PES-a, koji su nalik Kafkinom junaku, zanoćili kao DPS, a probudili se kao PES. Mrzeći ono što su bili. Mrzeći bivše sebe.