Teološke zavrzlame: Kad posljedica postane uzrok

Za Antenu M piše: Jakov Daković 

Upravo pročitah da je mitropolit zagrebačko - ljubljanski Kirilo Bojović sinoć održao liturgiju a zatim i besjedu u hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici i da je tom prilikom rekao nešto meni veoma interesantno, i što zaslužuje da se prokomentariše, naime:

"Poremećaj u ljudskoj prirodi, koji je bio uzrok grijeha naših praroditelja..." Ako su mediji ovo tačno prenijeli Kirilu se omakla ne mala greška. Poremećaj u ljudskoj prirodi je posljedica Istočnog grijeha, ne uzrok!

Po dogmatu pravoslavne kao i rimokatoličke crkve Bog je čovjeka stvorio slobodnog, dakle sa mogućnošću da sagriješi. Njegova neposlušnost Bogu je dovela do pada a pad posljedično do smrti i iskvarenosti. Kad bi izvorna ljudska priroda bila uzrok grijeha, to bi značilo da je Bog pogriješio! Neki teolozi su poricali bilo kakvu slobodu poslije pada, neki su je uslovno dopuštali i o tome su u ranim danima hrišćanstva vođene velike polemike (avgustijanizam vs. pelagijanizam)

Dalje se veli da je taj poremećaj globalnog, štaviše kosmičkog karaktera i da ćelije u našem tijelu pa čak i zvijezde umiru zbog praroditeljskog grijeha i da tome niko nije našao lijeka (osim Hrista).

Ovakvo shvatanje ima uporište u dogmatima ali se, bojim se, jako kosi sa zdravim razumom.

Da je ljudsko stanje posljedica grijeha, metafizičke greške ili neznanja, to je još i razumljivo. Ne moramo u to vjerovati ako ne želimo ali razumijemo ideju. Jesu li pak nebrojene galaksije postale podložne vremenu samo zato jer je Adam bio neposlušan? Zar takvo objašnjenje može zadovoljiti ikoga? Da su za čovjeka i druga živa bića bolest, starost i smrt patnja to je nepobitno. S druge strane, pati li neki planinski vijenac ili zvijezda zato što će jednog dana nestati? Ne, jer nije osjećajno biće.

Svaka religija, ne samo hrišćanstvo, polazi od nečeg apsolutnog, nepromjenljivog i besmrtnog zvali ga mi Bog, Brahman, Tao Nirvana ili kako god. I svaka nailazi na problem da objasni odnos između tog apsolutnog i onog empirijskog, relativnog, promjenljivog i smrtnog. Da bi se taj odnos izrazio potreban je veoma bogat i precizan filozofski jezik.

Najdalje u tome po meni je otišla Vedanta. Ipak, kad pažljivo čitate Upanišade vidjećete da njihovi autori odbijaju da se izjasne recimo o pitanju postoji li čovjek nakon smrti. Doslovno se kaže "To pitanje je isuviše suptilno, ne može se reći ni da ni ne." (Katha Upanishad 1:21) Ako misliš da znaš kako je i zašto zlo došlo na svijet, ti ubijaš misteriju, ukidaš tajnu bez koje nema prave religije. Nije nikakav grijeh priznati da nešto ne znamo, iako je neznanje (možda) posljedica grijeha.

Ako je za utjehu, Kirilo se u svojoj besjedi bar držao hrišćanske tematike. Jer, gledajući istupe velikog dijela sveštenstva Mitropolije moglo bi se pomisliti da je srpstvo glavna ili čak i jedina tema pravoslavlja. Pri takvom stanju stvari, nije nikakvo čudo da se usput ponešto iz teologije i zaboravi.