Knjaz za Crkvu Crnogorsku: Hirotonija vladike rodom iz Paštrovića na Cetinju 1878. godine

Priredio: V.J.

„Jedan vrlo važan događaj se obavio prilikom narodne svečanosti 8. septembra na Mali Gospođindan, i to: sa izborom Njegova Visočanstva knjaza Nikole I. rukopoložen je prvi vladika na Cetinju gospodin Visarnon Ljubiša”.

Vijest je publikovana 1878. na stranicama južnoslovenske štampe u Austro-Ugarskoj. Mitropoliji cetinjskoj - Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi u to vrijeme je poglavar mitropolit Ilarion Roganović.

Hirotonijom na Cetinju, Crkva Knjaževine Crne Gore, uz mitropolita Ilariona, dobila je novoga episkopa, Visariona, koji je, od strane knjaza Nikole, zatim postavljen na novu eparhijsku katedru: u Ostrogu. Naime, dvije godine ranije, krajem 1876, nakon velikih ratnih uspjeha crnogorske knjaževine, priključenjem „novodobivenih zemalja” — knjaz je ustrojio drugu eparhiju Crnogorske crkve, Zahumsko-rašku. 

Vladičansko hirotonisanje Visariona je diskontinuitet u odnosu na tri prethodna rukopoloženja naših arhipastira u episkope koja su obavljena u Crkvi Ruske carevine: Njegoša, Nikanora Ivanovića i Ilariona Roganovića.

VISARION LJUBIŠA, čije je svjetovno ime VASILIJE, rođen 1823. u Svetom Stefanu, tada u Austrijskoj carevini. Iz poznatog je bratstva u Paštrovićima, od oca pomorca Nikole i majke Gospave, đevojačko Radović. Rođak književnika Stjepana M. Ljubiše. Školovanje započeo u manastiru Praskavici, zadužbini starocrnogorskoga vladara Balše III, kod svoga đeda — Sava Ljubiše, igumana, koji je bio dio jerarhije Crnogrske crkve u doba Petra I Petrovića-Njegoša: kada su vladike s Cetinja imale jurisdikciju u Boki Kotorskoj.

Osnovnu školu završio u Risnu, a u Zadru pravoslavnu seminariju. Zamonašen u Praskavici, u vrijeme kada je voljom austrijskoga cara, kao i cijela Boka Kotorska, taj manastir u jurisdikciji autokefalne Karlovačke crkve (Sremski Karlovci). Radio je Visarion kao učitelj pri manastirskim školama u Podlastvi, Podmainama, Reževićima, Savini. Od 1857. sveštenomonah i učitelj u Risnu.

Krajem 1867. godine Visarion je prešao iz Austro-Ugarske u Knjaževinu Crnu Goru: pristupio kliru Crnogorske pravoslavne crkve: najprije je bio iguman Morače, zatim Cetinjskoga manastira. Visarion je 28. februara 1869. Odlikovan — citiramo:

„Za osobite zasluge Vaše, ukazane CRNOGORSKOMU NARODU i Nama, našli smo se pobuđeni odlikovati Vas Ordenom III Stepena Knjaza DANILA I, ustanovljenim za NEZAVISNOST CRNE GORE, kojega Vam znakove ovim sprovodimo”. U potpisu:  Knjaz Crnogorskij Nikolaj.

Kako u jednom zapisu piše protođakon Filip Radičević (1839-1917), Visariona „knjaz i preosvešteni g. mitropolit Ilarion pošlju u Moraču kao nastojatelja manastira”.

„Za vrijeme svoga bavljenja i upravljanja u Morači, on je popravljao stanove manastirske, obučavao narod dobrim djelima, kroz pleme putovao i snosio patnički život sa Moračanima, koji se toliko odlikovao sa svojim radom, da je poslije godine dana na Cetinju proizvedon bio za arhimandrita istoga manastira. Poslje dvije godine premješten je bio na Cetinje kao arhimandrit cetinjski; bio je pomoćnik preosvećenim g. mitropolitu Ilarionu u eparhijalnim djelima, a 1872. godine bio je uzet za rektora Cetinjske bogoslovije”.

Dalje opisuje protođakon Radičević da je Visarion „kao rektor u duhovnom śemeništu, pored duhovnog predavanja, strogo pazio na povedenje pitomaca, koji je po otčinskoj dobroti svagda sam pokazivao primjer vladanja, i ista se produžavala do 1875. godine, koja je dala dobre i valjane sveštenike i učitelje”.

„Kada je Crna Gora stupila u borbu za oslođenje svoje braće” — izbijanjem Veljega rata (1876-78) — „Njegovo Visočanstvo uzme ga sa sobom za svoga sveštenika”. I  Visariona je „knjaz u tom patničkom životu iskusio kao dostojnoga velikome duhovnomu činu i obećao mu mitru arhijerejsku — da će ga postaviti vladikom hercegovačkijem”.

U Knjaževini Crnoj Gori tada je samo jedan episkop: mitropolit Ilarion. Novi episkop nije mogao biti valjano rukopoložen ako u tome obredu, shodno kanonima — 1. pravilu Svetih Apostola — ne saslužuje najmanje još jedan episkop. Između ostalh, iz tih su razloga i bila posvećenja u episkope u Rusiji Njegoša, Nikanora i Ilariona.

Evo objašnjenja protođakona Filipa Radičevića zbog čega i na koji način je knjaz Nikola odlučio da episkopsko posvećenje Visariona bude na Cetinju, Crnoj Gori — citiramo:

„Posvećenje gospodina Ljubiše govorilo se da bude u Rusiji po starom običaju crnogorski[h] vladika, koji bi možda plemeniti knjaz Nikola učinio, no želeći učiniti znamenitu epohu za CRKVU CRNOGORSKU, da u sredini slobode crnogorske posveti prvoga vladiku, počasti svoju prestolnicu sa posvećenjem prvoga episkopa, pozove preko vlade episkopa bokokotorskog g. Gerasima Petranovića iz Kotora, koji je po odobrenju svoje vlade sa protom g. Gavrilom Rucovićem i sa svojin đakonom otcem Makarijem 5. sept. na Cetinje došao”.

Gerasim Petranović, Srbin rodom iz Šibenika, „vitez crsko-austrijskog ordena gvozdene krune II. stepena” i „komander ordena Franca-Josifa”, tada je episkop eparhije Bokokotorsko-dubrovačke koja je u sastavu još jedne autokefalne jurisdikcije u Austro-Ugarskoj — Bukovinske crkve (Bukovinsko-dalmatinske mitropolije), čiji je poglavar, sa śedištem u Černovicama (moderna Ukrajina) bio Arhiepiskop Černovički i Mitropolit Bukovinsko-Dalmatinski.

Područje Boke Kotorske, kao i Dalmacija sa tamošnjom istoimenom eparhijom iz Zadra, odlukom austrougarskoga cara, 1873. Izuzima se iz jurisdikcije Karlovačke i pretpotčinjava Bukovinskoj crkvi. Favorizivana od Beča tokom 18. i većim dijelom 19. vijeka, Karlovačka crkva je, iz razloga i netrpeljivosti između pravoslavnih Srba i Rumuna, izgubila ekskluzivnost: od 1864. postojala je u Austro-Ugarskoj još jedna, treća autokefalna jurisdikcija: Sibinjska (Sibinj, nekadašnji Hermanštat, grad u savremenoj Rumuniji), etc.

Bilježi se da je, dakle nakon odobrenja od strane austrougarske vlade da uzme učešće u obredu posvećenja novoga episkopa u Knjaževini Crnoj Gori, 5. septembra 1878. „g. episkop Petranović svečano dočekan bio na Cetinju, u praćenju 12 knjaževskvh perjanika i svoga ađutanta g. Nikole Matanovića”.

Petranović je „sa litijom i sveštenstvom pred mitropolitskom crkvom dočekan bio, poklonio se moćima svetoga Petra i odśeo u konak određeni kod g. mitropolita Ilariona”.

Śutradan, 7. septembra 1878, „na 11 sati bilo je narečenje otca arhimandrnta Visariona po obredu pravoslavnome, đe su prisustvovali knjaz, knjaginja, nasljednik, svi velikodostojnici crnogorski i stranih država; poslje molitava crkveni[h] izgovori mu otac protođakon [Filip Radičević]:

- Častni otče arhimandrite Visarione! Blagovjerni gospodar crnogorski knjaz Nikolaj I. naredbom svojom zapovjeda, a sveti sabor episkopâ blagosilja vašu svetinju, da budete episkop bogospasajemih oblasti Zaholmije i Rasije.

Na ove riječi otac arhimandrit odgovorio je:

- Budući je blagovjerni knjaz Nikolaj I. i sveti sabor arhnjereja, našli mene dostojnoga takvoj službi, blagodarim, primam i ne protivim se.

Poslje ovih riječi govorilo se mnogoljetstvije knjazu, knjaginji, nasljedniku, mitropolitu i novomu narečenomu episkopu; i poslje se svršio obred narečenija u 12 sati”.

„Śutra dan 8. septembra u 9 sati” — čitamo dalje zapis protođakona Filipa Radičevića — „pri osvećenju činodjejstvovaše: preosvećeni načalstvujući g. mitropolit Ilarion, preosvećeni g. episkop Petranović, arhimandrit Mitofan Banović, prota Gavril Rucović, prota Kapičić, prota Cerović, prota Plamenac, pop Niko Pejović, protođakon Filip Radičević, Đoka Kotorski, otac Makarije, koji su po obredu Pravoslavne crkve u veličanstvenom ceremonijalu rukopoložili g. Visariona za episkopa novodobivenih zemalja”.

O nekima od gorepomenutih, najprije iz jerarhije Crnogorske crkve: - Stefan Kapičić bio je protoprezviter cetinjski; - Mihail Cerović, sveštenik dvorski, docniji arhimandrit cetinjski; - Vuko Plamenac, protoprezviter crmnički. Iz Bukovinske crkve: - protoprezviter Gavril Rucović iz Kotora bio je član konsistorije Petranovićeve eparhije; - Makarije, prezimenom Milanović, đakon, takođe član konsistorije u Kotoru u kojoj je bio kancelista. 

Protođakon Filip Radičević nastavlja:

„A pri svršetku liturgije izgovorio mu je [Visarionu] g. mitropolit riječ na žezal - upravu kako je postao episkop, kako je dobio vlast, da izvodi duhovno stado na put istine itd; na koje mu odgovori novopostavljeni episkop: da se primio toga visokoga čina zato da će utvrđivati narod na put istine, da će se moliti Bogu za zdravlje vdadaoca i njegovog presvijetlog dvora, da će mu vazda biti vjeran, da će vazda kao pravi pastir izvoditi duhovno stado na dobru pašu evanđelske istine itd; i tako se svršio obred posvećenja episkopa Visariona”.

Doznajemo i da je još jedan klirik koji je došao u Crnu Goru iz Austro-Ugarske, ali iz Grblja, iguman koji je Visariona naslijedio u Morači — Mitrofan Ban (tj. po prezimenu Banović u zapisu protođakona Radičevića) — tada, „pri svetoj liturgiji proizveden za Arhimandrita Cetinjskoga”.

Zatim, „istoga dana, poslje svečanoga obreda i leturgije, učinjena je litija od dva episkopa i mitropolita i 20 sveštenika kojoj se šljegao bijaše veliki narod, da primaju blagoslov od episkopa novog, te okružaše svu varoš molebstvijem i blagoslovima, koje milina bijaše viđeti: i sâm knjaz i knjjaginja su prisustvovali”.

I onda, „poslje svršene litije, oko 12 sati, dao preosvećeni g. mitropolit Ilarnon objed episkopima i svemu sveštenstvu, đe je pri objedu: vrsni beśednik, g. episkop Gerasim Petranović, napio zdravicu preosvećenome g. Ljubiši; đe se izgovorilo mnogo rodoljubnijeh zdravica od gospode sveštenika koji počašćeni bijahu objedom; preosvećeni g. mitropolit napio je za zdravlje knjaza Nikole kao zaštitnika Svete Crkve, koji njoj pokroviteljstvuje”.

„Śutra dan [9. septembra 1878] dao je svečani objed gospodin episkop Ljubiša u manastiru, đe je Njegova Svjetlost knjaz Nikola i svi velikodostojnici učestvovali, đe su se takođe mnoge zdravice rodoljubne izgovorile”, a „tako isto 10 o[voga] m[jeseca], dao je u čast novoga episkopa Svijetli knjaz Nikola svječani objed, đe prasustvovaše tri episkopa, arhimandrit, četiri protopopa i dva đakona”.

Knjaz je episkopa Gerasima Petranovića odlikovao „sa zvijezdom knjaza Danila II. stepena”, a „također, obdaren je krstom Danilovim III. stepena Gavril Rucović, protoprezviter konsnstorijalni i otac đakon Makarije Milanović sa krstom IV. stepena, iz Kotora koji je došao sa g. Petranovićem”.

U pismu koje je književnik Stjepan M. Ljubiša iz Zadra uputio Valtazaru Bogišiću, po novome kalndaru 6. septembra 1878, čitamo: „Na malu Gospu (20. o[vog] m[jeseca]) biću na Cetinju, gđe će se moj rođak vladičiti”.

A još 1870, dakle osam godina ranije, a tri godine prije nego što će se, odlukom cara iz Beča, oformiti Bukovinska crkva, književnik Ljubiša, poslanik u regionalnom austrougarskom Dalmatinskom saboru u Zadru (od 1870. do 1877. i njegov predśednik), lobirao da Visarion bude prvi episkop eparhije koja će se načinjeti u Kotoru.

„Ovom prilikom, prosim vas” — pisao je kniževnik Ljubiša iz Beča sredinom 1870. administratoru Karlovačke crkve, episkopu Arseniju Stojkoviću — „da izvolite predložiti kao episkopa mojega rođaka arhimandrita cetinjskoga Visariona Ljubušu”, jer „od prijeka je nužda da episkop bokeški bude patriot, jer ko nije rođen Bokez teško će imati narodno povjerenje”.

„Obstojateljstvo po kojemu je Visarion Ljubiša u inozemstvo [Knjaževini Crnoj Gori] ne smeta; prvo, zato što je on zadržao podaništvo austrijsko; drugo, što je postriženik manastira Praskavice”, lobirao je Stjepan Ljubiša — čija je korespodencija objavljena u njegovim „Sabranim djelima: kritičko izdanje” (V, CANU, NIO „Univerzitetska riječ”, Istorijski arhiv Budva, Titograd, 1988).

No, Visarion nije izabran. Gerasim Petranović će 1874. u grčko-pravoslavnoj crkvi sv. Trojice u Beču biti za episkopa bokokotorsko-dubrovačkoga zavladičen od poglavara Bukovinske crkve, arhiepiskopa i mitropolita Teofila Bendele — protivno onome čemu se Stjepan M. Ljubiša nadao; a 1871. u jednom drugom pismu saopštio s tim u vezi kako je ljut na sunarodnike u zavičaju, a evo i zbog čega:

„Mnogo mi je bilo žao čitati one šuplike [molbe] bokeške da se vladika od rumunskoga posveti. Nećemo se nikad naučiti podleći zakonu. Tako biva kad se na primjer hoće ženiti: Mićo [Nikolić] sa Stražnice [mjesto više Budve, uz tadašnju austrijsko-crnogorsku granici, prim] s batunčedom, a pop Gašo [vjerovatno Petar Midžor, paroh iz Budve] ne dava, pak Mićo zove popa crnogorskoga da ga on vjenča — pop to, pop to, svejedno — pak kad se Mićo na ženu najedi (ljudi smo) ćera je iz kuće: Ajd ća kurvo, ti nijesi zakonita! Tako bi isto bilo [sa] vladikom kad bi ga Rumun osveštao”

Ali, „isto bilo” nije, ni približno kako je književnik prognozirao.

Gerasima Petranovića je, dakle, „Rumun osveštao” i to u Beču. Uz autoritet austrougarskih vlasti, ostao je Petranović na bokokotorskoj eparhiji bez ikakvih problema do svoga upokojenja. U međuvremenu, ljubazno se 1878, na temelju dogovora crnogorske i austrougarske vlade, odazvao pozivu da saslužuje u obredu posvećenja novoga vladike u Knjaževini Crnoj Gori: upravo rođaka Stjepana M. Ljubiše koji je i sâm tome činu na Cetinju prisustvovao… 

Nakon zavladičenja za eparhijskoga episkopa zahumsko-raškog Mitropolije cetinjske - Crnogorske pravoslavne crkve, Visarion Ljubiša je s katedre u Ostrogu pristupio pastirskoj djelatnosti: obnovi zapuštenih bogomolja i kadrovskoj reformi sveštenstva u područjima nove crnogorske eparhije na kojima su do 1878. jurisikciju dijelom imale „grčke” vladike Vaseljenske patrijaršije, iz Mostara i Prizrena.

A kada se 1882. mitropolit Ilariona Roganović upkojio, Visariona je knjaz Nikola postavio za poglavara Crnogorske pravoslavne crkve, dodjeljujući mu čin mitropolta. A od 1882, sa formiranjem Ministarstva prosvjete i crkvenih djela, Visarion će biti i zastupnik ministra.

Međutim, oboljevši od tuberkuloze, Visarion upokojio se 1884. godine. Sahranjen isped Vlaške crkve na Cetinju. U testamentu zavještao: „Moju kuću u varoš Cetinju ostavljam ubogim siromasima koji žive u varoš Cetinjsku, kojom će obština iste varoši upravljati, a pod kiriju davati, i kiriju od ove siromasima dijeliti”. U prijestoničkoj ulici Njegoševoj br. 67 i danas je natpis: „Mitropolit Visarion Ljubiša kuću priloži cetinjskoj sirotinji, 13. apr[il] 1884”. 

Vladičanska hirotonija Visariona 1878. bilo je prva u slobodnoj Crnoj Gori od 1767. godine, kada je rukopoložen za episkopa Arsenije Plamenac, docnije takođe poglavar autokefalne Mitropolije cetinjske - Crnogorske pravoslavne crkve.