Profesorica Marija Vasić – junakinja našeg doba

Piše: Dinko Gruhonjić

„Milost ne tražim, niti bih vam je dala!“, poručila je Vučićevom režimu iz novosadskog zatvora Marija Vasić, profesorica sociologije u najstarijoj gradskoj gimnaziji „Jovan Jovanović Zmaj“, politička aktivistkinja i prije svega antifašistkinja.

Riječi koje je koristila su citat Radeta Končara, narodnog heroja, koje je uputio streljačkom vodu fašista.

„Kukavice, pucajte u prsa!“, bile su njegove posljednje riječi. Pucali su u leđa.

Spremna je umrijeti za slobodu

Marija Vasić je Končara citirala kada je donijela odluku da stupi u štrajk glađu i žeđu, jer su njoj i još petorici okrivljenih za navodni pokušaj rušenja ustavnog poretka, nakon 60 dana provedenih u zatvoru, pritvor produžili na još 30 dana.

Oni koji je dobro poznaju sigurni su da je spremna i umrijeti za ideal slobode koju zahtjeva za sebe i za svoje drugove.

Nakon dva dana štrajka glađu i žeđu, počeli su joj otkazivati bubrezi usljed dehidracije i kolabirala je. Odvezli su je u zatvorsku bolnicu u Beograd i stavili je na infuziju. Nije poznato da li je to urađeno uz njen pristanak.

Nju su odvezli u zatvorsku bolnicu, a Vučićeve ministre, odgovorne za pad nadstrešnice, vozili su iz pritvora na prestižni Institut za kardiovaskularne bolesti u Sremskoj Kamenici. I odatle direkt kući, nakon jedne noći provedene u deluks ćeliji pritvora, napravljenoj za VIP političke mafijaše.

Pored profesorice Marije, u zatvoru su duže od 60 dana student Lazar Dinić iz organizacije Studenti protiv autoritarne vlasti (STAV), kao i mladi aktivisti opozicionog Pokreta slobodnih građana: Mladen Cvijetić, Srđan Đurić, Lado Jovović i Davor Stefanović.

I oni su optuženi za, što da se lažemo, terorizam. Teroristički režim optužuje jednu profesoricu i pet mladih ljudi koji ni mrava nisu zgazili, a kamoli da imaju krivični dosje, za – terorizam.

Zlo prema Bosni

Optužnica je, naravno, toliko politička da ni najskuplji na svijetu advokat-krivičar ne bi imao šta da traži u tom procesu: prvo je Bezbjednosno-informativna agencija (BIA) nezakonito prisluškivala privatni razgovor 12 ljudi, potom je audio snimak tog privatnog razgovora završio na tabloid(iot)nim televizijama, poput Pinka, Hepija i ostalih, pa je tek onda dostavljen tužilaštvu. Što znači da je „ključni dokaz“ kompromitovan. I da mora biti izuzet iz cijelog slučaja.

(Fusnota: Ako slučajno ne znate šta je BIA, reći ćemo samo da je na njenom čelu donedavno bio Bratislav Gašić, jedan u nizu skarednih Vučićevih kadrova, isti onaj koji prije neki dan, zajedno sa Dodikom, nije ustao na intoniranje himne Bosne i Hercegovine, usred Bosne i Hercegovine. Ako vam je i to nedovoljno za ilustraciju, valja podsjetiti da je BIA nasljednica Službe državne bezbjednosti – SDB Srbije koja je nanijela nemjerljivo zlo Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošlog vijeka. I koja ne prestaje sa „bušenjem“ susjedne države).

Šestoro aktivista i studenata je, dakle, u pritvoru, a još šestoro okrivljenih je, prije nego je audio snimak objavljen na režimskim medijima, otputovalo na ranije dogovoreno učešće na festivalu ljudskih prava u Dubrovniku „Znadu“, gdje je trebalo da govore na tribini „Pumpaj!“.

Oni su već duže od dva mjeseca izgnanici iz sopstvene zemlje, a režim je za njima raspisao i potjernicu. Za domaću upotrebu. Jer bi im se za međunarodnu potjernicu razni interpoli i ostali sasvim sigurno smijali.

Šestoro izgnanika su: Mila Pajić, Doroteja Antić, Anja Pitulić, Branislav Đorđević, Jovan Dražić i Dejan Bagarić. Svi iz grupe STAV.

A grupa STAV je ista ona organizacija koja je pokrenula masovne studentske i građanske proteste u Srbiji. Isto veče nakon tragedije u kojoj je, zbog korupcije, država ubila 16 ljudi padom nadstrešnice na novosadskoj željezničkoj stanici, oni su pozvali Novosađane na protest.

„Španski borci“

Ostale su zabilježene te scene: bilo je malo ljudi to prvo veče, ali bili su tu Mila, Doroteja, Lazar, Bane, Jovan, Anja, Dejan… Izraz njihovih lica bio je prkosan, a u očima suze. Već nakon nekoliko dana desio se i najveći protest u dotadašnjoj istoriji Novog Sada, na kojem je bilo 30.000 ljudi. Premašili su STAV i novosadski studenti i taj rekord: 1. februara na ulicama je bilo najmanje 50.000 ljudi, kada su blokirali sva tri novosadska mosta preko Dunava.

Ti mladi Stavovci su zapravo „španski borci“, jer su mjesecima prije izbijanja pobune u Srbiji oni vodili svoju bitku na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, protiv režimskih studenata koji su, kao i njihovi naredbodavci, lažirali izbore za Studentski parlament. Oni su u proteste ušli kao već prekaljeni antifašisti. Zbog čega su od prvog dana bili ključna meta režima.

Upućene su im na stotine prijetnji smrću, hiljade najgorih mogućih uvreda, bili su neprestano na meti blaćenja od strane odvratnih tabloida-toaletoida. Sve u svemu, režim se nije smirio dok ih nije uhapsio ili prognao iz Srbije. Jer fašisti oduvijek proganjaju i hapse antifašiste. Uz sasluživanje domaćih izdajnika, na fakultete ubačenih elemenata ko fol tvrde ljevice, a u stvari skupine korisnih režimskih idiota i BIA-e. Kvislinga, hoću reći.

Među Stavovcima je i nekoliko studenata kojima imam čast da predajem. I prije svega ovoga bio sam impresioniran brilijantnošću njihovih umova. Poslije svega ovoga, ne znam kako da im bilo šta predajem. Najbolje bi bilo da zamijenimo uloge.

Sve u svemu, režim je izračunao da će hapšenje najhrabrijih među demonstrantima uplašiti ostale. Preračunao se: protesti su nastavljeni, fakulteti su i dalje blokirani, a studenti sada zahtijevaju vanredne parlamentarne izbore. Istine radi, režimu se učinilo da su hapšenjem i izgnanstvom aktivista i studenata postigli efekat, jer je reakcija politički nedovoljno zrele javnosti ispočetka bila kukavička: većina se počela ograđivati od pritvorenika i izgnanika i onoga o čemu su pričali a režim prisluškivao.

A pričali su ono što većina građana Srbije priča u svojim domovima, u kafanama, parkovima i gdje god stignu: maštali su naglas o danu kada će se ovo društvo osloboditi organizovane kriminalne šovinističke bande koja je okupirala državu u maniru svakog fašističkog okupatora. Javnost se u međuvremenu uspješno oporavila, naučila lekciju i upravo je u toku sve masovnija pobuna s ciljem puštanja na slobodu pritvorenika i pravde za prognanike.

Jer pretis lonac uveliko šišti…

I ovaj slučaj je još jedan primjer starog obrasca: jer kako su nekad proganjali „inovjerne“ po „regionu“, tako sada isti ti proganjaju „unutrašnje neprijatelje“.

Ljude u novosadskom zatvoru jedu stjenice, dok sjede u pritvorskim ćelijama sa po 7-8 zatvorenika, među kojima ima i vrlo ozbiljnih kriminalaca, i dok im se sa televizora emituju TV Informer, Hepi i Pink, kao posebno sredstvo za mučenje.

Vučići, Dačići, Vulini i ostali očito vole držati ljude u logorskim uslovima. Pored toga, navikli su i da protjeruju, da etnički „čiste“ ili da sprovode genocid.

Ljudi u izgnanstvu ne mogu se vratiti svojim kućama i porodicama. „Skinuće“ ih na granici, kao što su skidali devedesetih ljude sa „pogrešnim“ imenima. Pošto ovo, srećom po komšijske države, nisu devedesete, žaoka zla se zariva u tijela samih građana Srbije.

A sve to nužno i zakonomjerno vodi otrežnjenju tih istih građana koliko je veliko i grozno zlo koje hara njihovom zemljom i na šta je sve to zlo spremno. Sve to, može biti, vodi i ka shvatanju koliko veliko i grozno, nepojamno zlo su isti ti ljudi počinili Bošnjacima, Hrvatima, Albancima… tokom ratova koji su osmišljeni u Beogradu, od kojega je Miloševićev režim napravio Mordor, a Vučić čak sagradio i kule „na vodi“, da i fizički podsjeća na mjesto gdje stoluje Sauron.

Ljudi koji su u zatvoru su odavno svjesni toga, kao i ljudi u izgnanstvu. I to je još jedan od razloga zašto su utamničeni i protjerani.

Ali, ne pomaže više guranje pod tepih.

Jer pretis lonac uveliko šišti…