Tri prsta

Za Antenu M piše: Jakov Popović

Incident koji se nedavno odigrao na Cetinju predstavlja mikrokosmos stvarnosti koju živi crnogorska nacija tokom posljednjih pet godina. Naime, grupa građana odlučila je da blokira put ka Cetinju, zbog bezobzirnog odnosa vlasti, koja 23 žrtve, nastradale u tom gradu, ignoriše već mjesecima. Ovakav vid protesta dvojici se ljudi, koji su zbog njega bili primorani čekati u koloni, očigledno, nije dopao. Rješavanju „problema“ pristupili u skladu sa svojim ideološkim svjetonazorom. Reagovali su instinktivno – šovinistički. Odlučili su da odu među Cetinjane, i da - podignu tri prsta.

Možda je ovaj čin, u njihovim umovima, predstavljao neku vrstu pobjede nad „ustašlukom“ i „mržnjom svega srpskog“ koja, prema njihovom ubjeđenju, vlada Cetinjem. Jedino je, onda, bilo prirodno, sa ovakvim „izdajnicima“, htjeti obračunati se. Momci su, izgleda, osjetili, da imaju dozvolu da mrze. Naravno, njihov osjećaj nije bio bez pokrića.

Bilo koji događaj u društvu ne treba posmatrati u vakumu, već ga valja promatrati u suodnosu akcije i reakcije. U ovom slučaju, reakcija, u vidu šovinističke provokacije porodica umrlih Cetinjana, nije bila izazvana bilo kakvom provokativnom radnjom Crnogoraca, sa kojima su se, ova dvojica, valjda, htjela obračunati. Geneza ovakvog odnosa prema Crnogorcima puno je slojevitija, i temelji se na pažljivo kreiranoj strategiji koju provode mediji, vlastodršci i Srpska pravoslavna crkva. Njen krajnji cilj jeste satanizacija svega što ima crnogorski prizvuk. Zato, naravno, prije svega treba targetirati Cetinje i Cetinjane koji su idealtipski predstavnici crnogorskog identiteta.

Crnogorce, dakle, treba dehumanizovati, kako bi se prema njima moglo postupati neljudski, bez griže savjesti. Crnogorski identitet treba diskreditiovati kroz poistovjećivanje sa „prađedovskim kletvama“, koje su, eto, zasluženo stigle Cetinjane, jer su se usudili odroditi od srpstva.

Dvojica pomenutih ljudi, koji su  izdanci četničke ideološke matrice, nijesu ni po čemu posebni. Stotine njihovih istomišljenika preplavili su društvene mreže i internetske portale nakon što je tragedija zadesila Cetinje početkom ove godine. Svi redom naslađujući se nad tuđom mukom.  Pitanje koje se nameće je, koliko današnji društveni ambijent, koji su pažljivo kreirali pojedini mediji, trenutna vlast i Srpska pravoslavna crkva, potiče ovakve izlive mržnje. Pitanje je, u ovom slučaju, retoričko, jer je odgovor očigledan. Vlast, koju predvodi čovjek sa titulom „četničkog vojvode“, i koja, kroz oćutavanje Joanikijevih hvalospjeva Pavlu Đurišiću, istog promoviše, ne može biti ništa drugo, do institucionalizovano otjelovljenje šovinizma koji su Cetinjani pretrpili.

Upravo zbog ove vlasti, i uz njeno pokriće, poražena i presuđena četnička ideologija danas se vraća u život. Naknadno privođenje počinitelja ne radi se sa namjernom za bilo kakvom, stvarnom, dugoročnom korekcijom ovakvog ponašanja, koju ovaj ambijent brižno njeguje i podstiče. Ono predstavlja samo jedno, naknadno, saniranje simptoma većeg problema, koji je postao toliko očigledan i prisutan, da se više ni kod najnaivnijih građana ne može zamaskirati pričom o većim platama i nepočinstvima nekih minulih vlasti. Stvarni cilj ovog hapšenja je kontinuacija anesteziranog stanja u kojem se nalazi crnogorska javnost, kako bi se „kuvanje žabe“ nastavilo.

Vlast, dakle, želi Crnogorcima pružiti alibi za još jedan izostanak reakcije, i osloboditi ih osjećaja krivice koji iz toga proističe. Potrebno je održati iluziju da je stanje u Crnoj Gori normalno, i da institucije rade svoj posao. No, zlo koje se nadvilo nad Crnom Gorom po svojoj prirodi je bučno, nametljivo i teško za obuzdati. Postalo ga je toliko teško ignorisati, da čak i oni, čiji se profesionalni angažman svodi na relativizaciju ovakvih ispada, ostaju nijemi.

Dok se premijer bavi ekonomskim temama, a dio NVO sektora odbranom Velike plaže (ali ne i crnogorskog sakralnog nasljeđa), prava nacionalnih Crnogoraca, to jeste potpuni kulturocid najveće nacionalne zajednice u Crnoj Gori, odvija se, etapno, po planu. Spori se naše pravo na postojanje, jezik i crkvu, ali i pravo da postojimo kao suverena zemlja, kroz pokušaj uvođenja dvojnog državljanstva. Isticanje crnogorstva predstavlja se kao nešto što je refleksivno loše i vrijedno osude. Stiče se utisak da je samo isticanje činjenice da postojimo, nešto što u određenim ljudima budi nelagodu.

Od nas se očekuje da budemo građani, antifašisti, Evropejci, a tek onda, možda, Crnogorci. Kao da treba da se uklopimo u nečiju folklornu koncepciju Crnogorca, oslobođenu od suštine crnogorskog identiteta. Zaboravlja se da bez nas, Crne Gore nema bilo kakve, a ne antifašističke ili Evropske.

Između našeg prava da se borimo za svoj opstanak, i prava četnika da zatiru sve ono što smatraju „odrođenim od srpstva“, postavlja se znak jednakosti. U ovu svrhu nastaje priča o dva nacionalizma. Borba žrtve i agresora dovodi se u istu ravan. Dok podižu spomenike Amfiohiju, i grade osamnaest novih vjerskih objekata SPC, Crnogorcima poturaju tezu da je bilo kakvo opiranje ovakvoj klerikalizaciji Crne Gore problematično. Valjda, zarad pomirenja, treba da se pretvaramo da ne znamo sve ono što je Amfilohije rekao za Crnogorce. Treba, valjda, da teške riječi oprostimo onima, koji ni za sekund od njih nijesu odstupili. Ili, možda, da oguglamo na glasove koji prizivaju u Crnoj Gori „malu Ukrajinu“, a koji će odjekivati iz svakog novog vjerskog objekta u Podgorici?

Možda treba da dovijeka ignorišemo kolumne portala, čiji se glavni urednici, uprkos godinama neprestanog trovajnja javnog prostora, ne znaju, a koje nam govore da smo „svi mi Pavle Đurišić“. Treba li da prihvatimo Joanikijeva proročanstva, koja obećavaju da će „Crnogorci nestati kao pečurke poslije kiše“(sic!)?

Ako sve ovo prihvatimo, hoćemo li se konačno pomiriti? Hoćemo li naći tačku sporazuma sa sljedbenicima četničkog vojvode i Pavla Đurišića? Da možda nećemo postići kompromis, u kojem će Crna Gora biti malo četnička i malo antifašistička? Ili ćemo možda samo malo biti Crnogorci, tek toliko da se neko ne osjeti ugroženo zbog činjenice da postojimo? Hoćemo li pjevati četničke pjesme, tek onako, tiho, na pola glasa?

Naravno da ne, jer sa zlom nema kompromisa. Jedino pomirenje koje je za njih prihvatljivo je ono u kojem crnogorski nacionalni identitet prestaje da postoji. Tako se miriti nećemo.

No, stvaranje ovakvog ambijenta nije djelo samo onih za koje znamo da nam ne žele dobro. Najveći doprinos pri sokoljenju ovog zla upravo je naš. Mi smo ti, koji, kroz nedovoljno bučan, neskriven prezir prema zlu, trguju sa opstankom crnogorskog bića. Mi smo oni, čija je ćutnja dala pokriće ljudima da se drznu rugati muci cetinjskih porodica. Mi ćemo, takođe, snositi odgovornost za svaki naredni izliv mržnje, jer se u borbi za opstanak nekome nijesmo htjeli zamjeriti ili mu učiniti nelagodu. Sve dok stvari ne nazovemo pravim imenom, i dok naglas ne počnemo govoriti o tome da se danas u Crnoj Gori sprovodi plansko zatiranje crnogorske nacije, mi ćemo u ovom anticivilizacijskom, zločinačkom naumu, biti saučesnici.

Onog momenta kada razbijemo pažljivo nametnutu iluziju, da se ovakva mržnja može normalizovati i opravdati, već ćemo napraviti prvi korak ka ozdravljenju Crne Gore.