Zašto kliču Pavlu Đurišiću, a ne Jakovu Jovoviću

Za Antenu M piše: Adnan Čirgić

Prethodnih mjeseci crnogorska je javnost svjedočila jednome u nizu revizionističkih procesa kojim se nastojala SPC prikazati kao promoter međuvjerskoga sklada, kojim se litija koju je Amfilohije nametnuo Podgorici želi prikazati kao obnova stare tradicije prekinute u socijalističko doba te zadržavanje te litije na Draču kod kuće Đečevića kao potvrda bratskoga, samarićanskoga susreta Srpske crkve i podgoričkih muslimana.

Slušali smo od gradskih vlasti maltene kako kultnim treba proglasiti mjesto đe je dočekivana litija ispred kuće Đečevića, kako je to mjesto bratskoga susreta podgoričkih hrišćana i muslimana. I tako dalje. I taman nakon nedavnoga markovdanskog slavlja u predahu litije gotovo povjerovasmo slici i riječi gradskih i crkovnih vlasti te savremenim podgoričkim kolaborantima, taman da gotovo povjerovasmo u hrišćansku misiju ljudi koji vode SPC u Crnoj Gori, mediji su izvijestili o proslavi u jednome zbilja kultnome mjestu podgoričkom - restoranu "Radovče". A onđe se, u srcu Podgorice, klicalo Pavlu Đurišiću.

I to ne slučajno njemu. Nije se klicalo recimo Jakovu Jovoviću, Blažu Đukanoviću ili kojemu drugom četničkom prvaku u Crnoj Gori. Klicalo se upravo onome koji je u sprovođenju ciljeva Velike Srbije, istih onih ciljeva za koje se bori ovdašnja mirska i duhovna vlast, ostvario najbolje rezultate.

Ti se rezultati mjere hiljadama civilnih žrtava pobijenih i poklanih pod komandom Đurišića kao najvećega zlikovca kojega je Crna Gora dala. Mjere se etničkim čišćenjem muslimana na teritorijama koje je Đurišić uspio osvojiti. Mjere se i žrtvama nemuslimana, poput strijeljanja bjelopavlićke omladine na Lazinama, koji nijesu pristajali na ropstvo pod velikosrpskim šovinizmom i njemačkim nacizmom. Mjere se te žrtve i hiljadama nesrećnika koje je Đurišić potkraj 1944. zaveo na zli put bez povratka.

Takav Pavle Đurišić, baš zato što je takav, zamiritao je javnu beatifikaciju aktuelne crkvene i političke vlasti u Crnoj Gori. On je za njih heroj - zato što je izdajnik crnogorske borbe za obnovu i slobodu, zato što se dokazao u borbi protiv crnogorskih patriota iz Drugoga svjetskog rata i zato što je izvršio etničko čišćenje muslimana đe god mu se ukazala prilika.

Stoga niko od onih koji veličaju Pavla Đurišića ili kojima to veličanje ne smeta, a jednoj ili drugoj kategoriji pripada kompletna crnogorska državna i crkvena vlast, ne može biti prijatelj onima koje je ubijao krvolok Pavle Đurišić.

Na kraju i jedna digresija. Da ne znamo o čemu je riječ, začuđujuće bi izgledao podatak da upravo oni koji izvan konteksta govore o tzv. petrovićkoj pohari Kuča kao zločinačkome činu tretirajući vojvodu Mirka i knjaza Danila kao neviđene zlikovce zbog zločina koje je ta kaznena ekspedicija izvršila nad civilima kao heroja doživljavaju upravo onoga koji je Hitlerov gvozdeni krst zaradio mučenjem i ubijanjem civila - žena, đece i staraca. Ili kako to da tima istima kojima je Đurišić heroj smeta aktuelna crnogorska himna jer ju je bajagi sastavio Sekula Drljević, onaj isti s kojim je Đurišić potpisao sporazum prilikom bježanije iz Crne Gore te svoju "vojsku" stavio pod njegovu komandu?

Teško će se jednom, nakon sigurnoga pada neofašizma koji živimo, moći pravdati iko da mu nije bilo jasno o čemu se radilo. Jasno je da jasnije ne može biti. Postoji samo jedna vrsta poželjnih hrišćana - oni koji baštine svetosavlje. I dvije vrste poželjnih ostalih - jedni kojima je stan u grobovima, i drugi koji se hrane na četničkome kazanu. Klicanje Pavlu Đurišiću jasna je poruka da ostali ovđe nemaju što da traže ako svojom obavezom ne smatraju da se pobune i ustanu protiv šovinizma, protiv povampirenoga četništva, protiv revizije istine na kojoj počiva ne samo obnovljena Crna Gora no i civilizovani svijet.