Za Antenu M piše: Jadranka Selhanović
Ćute. Dok joj majstori „nove istorije“poručuju:
„E neće je biti više. Ne ovakve kakva nam ne treba. Sakrićemo je. I zamandalit. Da je niko očima ne vidi. I ne čuje. Ma, ne uklapa se. Ne valja nam. Neupotrebljiva je. Novu ćemo sklepat. A, staru zaključat. Da ni nosa promolit ne može. Dok je ne izvrnemo. Naopačke“.
I krenuše. Upiru i natežu svom silom. Da je strmoglave u nekakve katakombe. Da je niko pronaći ne može. Da se zaboravi.
A, ona gabaritna. Velika, prevelika. Presnažna. Ne da se. Isprsila se. Junački. Viteški. Kako samo ona umije. I može. Kako je uvijek činila. Jer, joj basta. Da pobijedi laž. Onim crvenim barjakom. Na koji sleće zlatni orao. Koji nikada ne povi krila. Nego raširenih osta. Spreman za novi uzlet.
Njaško
Da je Vječna i Srećna Crna Gora
Tivat
Da je vjecna Crna Gora.
Fucmut
Neka je vječna naša Crna Gora