Crnogorska buržoaska revolucija

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Kad se avgusta 2020. u Crnoj Gori dogodila mantijaška kontrarevolucija, niko nije ni slutio da će se pet godina kasnije Crna Gora daviti u živom blatu, s glavom jedva iznad površine. Zar je iko mogao i pretpostaviti da će crkvena alternativa, koja je preuzela vlast, Crnu Goru odvesti do ivice ambisa? Do srca tame? Avaj, zapravo jeste. Svako ko nije bio zaslijepljen patologijom mržnje prema jednoj partiji i njenom lideru. Svako ko nije zarad vlastitih interesa lagao da je čak i vladavina klerofašizma i mraka srednjeg vijeka bolja od režima koji je pao 2020.

Da se po ko zna koji put razumijemo – nije žalost što je pao režim ogrezao u korupciji i drugim anomalijama, ali jeste što je nakon takvog uspostavljen režim šovinizma, korupcije, partitokratije i svega lošeg što vam pada na pamet. I što su nam mudri i pravedni pokušali prodati m… za bubrege, govoreći kako je sve bolje od onoga što je bilo. Da li je? Kad čujete, recimo, Demokrate, koje neumorno kevću o „DPS nasljeđu“, kojim poput jorgana nastoje pokriti svaku svoju svinjariju, shvatite da ipak donekle govore istinu. Jeste, Demokrate i istina ne mogu u isti kontekst, ali u ovom slučaju semantika opravdava fantastiku u kojoj Demokrate i istina koegzistiraju. Naravno, ne u onom značenju koje joj oni pripisuju. Famozna sintagma „DPS nasljeđe“ može se odnositi jedino na ono što su avgustovski revolucionari danonoćno kritikovali, usta punih pravde, a onda usavršili i ljestvicu podigli toliko visoko, da im DPS ni u svojim najgorim i najbestijalnijim vremenima ne bi mogao izaći na megdan.

Masovna partijska zapošljavanja, revanšizam, nepotizam, kriminal, izdaja i prodaja Crne Gore, nasljeđe su o kojem će govoriti oni koji dođu nakon aktuelnog režima. Zato, koliko god gledali u predio, shvatićemo da je „predio ipak ružan, i da naše oko nije rđavo“. Jer, kako objasniti sva ludila minulih godina? Između svega ostalog, kako objasniti smjenu preko 240 direktora, i to u jednom danu?! Ministarka Vesna Bratić tad je na giljotini gole mržnje odrubila više od 240 glava. Ako se ne varam dosad je śeča glava koje štrče Državu koštala 400 hiljada eura. A još će da košta. Ali, tako vam je to s glavama i giljotinama.

Sve ono što se događalo, i što se događa, mogli bismo nazvati i Crnogorskom buržoaskom revolucijom. Istina, banalnom replikom one francuske, ali po metodama revolucijom koja bi mogla biti inkarnacija one iz 1789. Nijesmo imali Robespjera, ali jesmo Dritana Abazovića i njegove partijske jurišnike. Partijska politika i partijska namještenja nijesu novost, tome smo svjedočili od ranih 90-ih. Ipak, bahatost i beskrupulozna demonstracija moći svoju renesansu doživljavaju 2020. S jednom bitnom razlikom u odnosu na bivši režim  – nacionalna diskriminacija živi punim plućima. DPS i partneri su ipak bili skloniji partijskoj diskriminaciji. Da je tako najplastičnije ilustruju svi oni konvertiti, koji su se iz štaba DPS-a i ostalih partija bivšega režima najednom obreli u postelji nove vlasti. Probudili u zagrljaju novog režima.

Dakle, nekad Srbi s partijskom knjižicom jedne partije, danas takođe Srbi, ali s kudikamo drugačijom legitimacijom. I zbilja, kad ovih dana čitamo o novim giljotinama u crnogorskim institucijama, ne možemo se oteti utisku da je Maksimiljan Robespjer među nama. Oni koji su kidali glave na giljotini vlasti, danas ridaju nad svojim udesima. Kojekakvi direktori muzeja, galerija, škola, i ostalih trofeja revolucije, danas govore o „odmazdi onih kojima je cilj da vladaju nerad i javašluk“. Zaista? Glava biva mudrija kad se nađe ispod noža?

Ista glava koja je političkom odmazdom pośekla neke druge glave. Istim nožem. Ista glava koja je u direktorsku fotelju zaśela partijskom raspodjelom osvojenog plijena. O, da, uvijek je osvajan plijen. Bajke o osvajanju demokratije i slobode više niko ne kupuje u knjižarama. Čak ni oni koji su glasali za osvajače. Zato, suze sinova i šćeri razmetnih ne diraju ničija srca. A što tek reći na Abazovićevo: „Nećemo dozvoliti da postanemo građani bez zemlje. Branićemo svaki pedalj Crne Gore“. Što kazati kad čujete licemjera koji je prodao svaki pedalj zemlje koju bi danas da brani? Od koga? Svojih saveznika u razaranju Crne Gore? I hoće li svaki pedalj zemlje koju je izdao braniti s vlasnikom tabloida (koji je osnivan novcem DPS-a, a onda bio medijski sponzor tzv. litija), koji privatnim avionom u inozemstvo putuje s „tajkunima režima“ protiv kojeg se borio do zadnje kapi krvi? Usput se družeći s Deripaskom, koji je u tabloidu Lovca na zmajeve bio strašna babaroga i zlo lice s naslovnice. Hoće li sad naslovnica ovoga tabloida osvanuti s pitanjem „Ko putuje o trošku Države?“ I tako godinama, do konačnog odgovora?

Ako ovakvi lažni, do kosti pokvareni i bizarni likovi opet prevare Crnogorce, onda nije do njih. Onda smo sve ovo i zaslužili.