Teatar apsurda u režiji SPC: Kad popovi pišu istoriju, a zločinci postaju junaci

Piše: Blažo Sredanović
 
Danas je kod nas iščezla odgovornost za izgovorenu i napisanu riječ. Zavladalo je sljepilo za elementarne činjenice i logiku, a gluparenje i podmetanja postaju jedini način razmišljanja i komunikacije. Za većinu današnjih naših političara može se parafrazirati Dekart: Lažem, dakle postojim. Oni malobrojni koji prepoznaju razliku između lažnog i istinitog imaju jasnu ideju i saznanje o oboje.

U svemu ovom zamješateljstvu srpska Crkva vodi glavnu ulogu. Joanikije je krenuo udarnički da prefarba čitavu istoriju Crne Gore i okrene je naglavačke. A kad se laže u ime boga, onda to mora biti uzvišeno, veličanstveno i pozlaćeno – makar je ispod toga svega najviše onoga od čega se nos drži u šake. A bog, ako je pravi, trebao bi za vrijeme Joanikijeve besjede da drži srednji prst ispružen.

No, da vidimo kako se to Pavle Đurišić, Joanikijev idol, odjednom i naglo preobrazi u heroja. Evo samo par prostih pitanja: đe je taj novopečeni heroj u toku ratnih godina osvitao i zamrkavao? Postade li on to heroj trljajući laktove sa italijanskim i njemačkim vojnicima, dok je narod pjevao: "Po šumama i gorama naše zemlje ponosne, idu čete partizana, slavu borbe pronose"?

U isto vrijeme taj egzemplarni zlikovac i izdajnik krio se u okupatorom utvrđenim gradovima i samo bi se, kad mu se prilika ukaže, iskrao sa svojom krvavom svitom da pokolje nekoliko stotina muslimana, žena i djece, a onda se, prije nego što se smrkne, vratio kod svojih patrona i saveznika da mu okače medalju.

 A još je slavni fizičar Njutn odavno dokazao da jedno tijelo ne može istovremeno postojati na dva različita mjesta – pa ni Pavle Đurišić nije mogao šurovati grlom i dušom sa fašistima po gradovima, a istovremeno biti Titov gerilac i boriti se protiv tih istih fašista. Samo ta neumoljiva činjenica dovoljna je da obesmisli svako prazno blebetanje Joanikija da od zlikovca napravi heroja.

Tako se danas, uz primitivizam i neznanje, kod nas javlja teatar apsurda i sve se okreće naglavačke. Partizansko vojevanje, poznato cijelom svijetu, pretvara se u četničko herojstvo. A pop Gojko Perović, glasnogovornik srpske Crkve, sa sebi sličnim promoterima četničkog "viteštva", brblja kojekakve apsurde, ne stideći se čak ni vlastite djece.

Kad ih čujem što sve govore i vidim čime se sve bave da bi zaradili da se kami hrane, onda više respektujem ulične djevojke, čija profesija postaje dostojna poštovanja u odnosu na svakodnevno svetosavsko političko ku*vanje, lupeštinu i otimanje crnogorskog istorijskog blaga.

 Pitam se da li postoji nešto u crnogorskoj istoriji i Crkvi što ovaj nesrećni pop nije obezvrijedio i negirao? A odavno je rečeno: ko sve negira – sve priznaje! No, ta propaganda gebelsovskog tipa služi da se ohrabre novi pavli đurišići – a sigurno je da ih već ima – koji će u srpskoj Crkvi imati utočište i zaštitu. Što god budu radili, postaće njeni heroji. Ona je majka gotovo svih sukoba na ovim prostorima