Zakon odmazde

Za Antenu M piše: Aleksandra Bosnić Đurić

Srbija će, ukoliko se uskoro ne dokine stanje autokratske uzurpacije koje melje sve dobre nade u osvajanje demokratskih sloboda, završiti kao oteta država. Uskoro bi moglo i da prestane da nam bude važno kako bi taj oblik vladavine teorijski najpreciznije mogao da bude imenovan. Jer nećemo živjeti teoriju, nego eskalaciju autoritarnih, diktatorskih, tiranskih praksi. Državu je, sa svim njenim institucijama, zakonima i idejom pravičnosti, oteo aktuelni autokratski režim koji, sada je to već sasvim očigledno, nema namjeru da se zaustavi. U toj i takvoj državi, ako se uskoro ne dogodi preokret u stanje slobode, demokratičnosti i uređenosti, jedini zakon koji će uvijek funkcionisati, tačno kao dobro navijen sat, biće zakon odmazde.

A takvo stanje u Srbiji neće donijeti ništa dobro ni susjednim državama. Naprotiv, vlasti u Crnoj Gori sklone oponašanju „čvrste ruke“ u Srbiji, sve češće će ovaj stil vladanja primjenjivati na svojim građanima. U Republici Srpskoj, radikalski duh nastaviće nesputano da inicira nacionalističko konfliktno vrenje, jer je upravo ono u temelju njihove profitabilne pseudopatriotske vlasti. Ogledni primjer za sve zemlje u okruženju jeste upravo Srbija i ono što se događa u njoj, nakon trinaest godina autokratske vladavine.

Srbija je danas zemlja razorenih medija, univerziteta, kulture, partokratski uzurpiranih i poniženih institucija, nekažnjive korupcije i nekažnjivog nasilja. Princip kažnjivosti, u šta se ovih dana izrazito mučno uvjeravamo, važi samo za one druge, pobunjene, nesaglasne, „ustaše“, „izdajnike“, „blokadere“, „teroriste“, „nacističke horde“...  

Najčešće, međutim, vlast upravo ove navedene kategorije pronalazi u obrazovanju i kulturi. Veliki rat s obrazovanjem i kulturom koji je, krajem 2024. godine počeo da sprovodi autokratski režim u Srbiji, nije predstavljao iznenađenje, već anticipaciju buduće politike. Na ostvarenje ove anticipacije nije se, međutim, čekalo dugo pa je tako, početkom 2025. godine, uz protestne talase studenata, profesora i građana, vlast uzvratila još represivnijmim mjerama koje svojim destruktivnim potencijalom podsjećaju na devedesete godine prošlog vijeka, kada je 1998. godine donijet tzv. Šešeljev Zakon o visokom obrazovanju, kojim je ukinuta autonomija univerziteta i na osnovu kojeg je otpušteno na desetine „neposlušnih“ profesora.

Sasvim u starom radikalskom duhu, a nakon izbora nove Vlade, 16. aprila 2025. godine, ministar Dejan Vuk Stanković najavio je izmjenu Zakona o udžbenicima i njihovu „nacionalizaciju“ koja je u stručnoj javnosti viđena kao još jedna manifestacija državnog monopola u oblasti obrazovanja i koji bi, pod izgovorom očuvanja nacionalnog identiteta, zapravo trebalo da obezbijedi dogmatsku podršku vladajućoj stranci. Ova nova faza odmazde države nad obrazovanjem počela je marta 2025. godine Uredbom Vlade u tehničkom mandatu, kojom se kao očigledni vid represije zbog podrške studentima primjenjuje drugačije vrjednovanje nastave i naučnog rada. Nakon neustavne Uredbe Vlade u tehničkom mandatu, što je za posljedicu imalo da profesori i saradnici fakulteta i visokih škola već duže od tri mjeseca primaju mizerne plate (između 100 i 200 eura) i nakon privođenja dekana i Rektora na informativne razgovore, Vlada je oformila Radnu grupu za analizu trenutnog stanja finasiranja i performansi visokog obrazovanja čiji je zadatak da trasira put novom Zakonu o visokom obrazovanju.

A nov Zakon predviđa čitav set odredbi kojima bi se drastično smanjila upravljačka i finansijska autonomija fakulteta i viših škola i kojima bi se dozvolilo stranim fakultetima da bez adekvatne akreditacije u Srbiji a finansirani iz državnog budžeta Republike Srbije, preoblikuju sferu visokog obrazovanja. Paradoksalno, što u Srbiji danas nije rijetkost, agresivna državna intervencija u obrazovanju ima za cilj privatizaciju sfere obrazovanja kako bi autoritarni režim ostvario djelotvorniju kontrolu. U tom smislu se studentsko-građanska borba u prvih pet mjeseci 2025. godne pretvorila u borbu za javno dobro i društveni interes. Između ostalog i u borbu za odbranu autonomije državnih univerziteta, kao jedne od najvažnijih evropskih tekovina.

Kada je riječ o kulturi, najočigledniji primjer odmazde dogodio se upravo ovih dana. Naime, Sterijino pozorje, Akademija umjetnosti, Exit i Šekspir festival, koji su podržali studente u blokadi ostali su bez novca na pokrajinskom konkursu za kulturu. Povodom ovog ukadanja finsnsijskih sredstava Sterijinom pozorju, Milena Dragičević Šešić izjavila je da ovaj potez dokazuje kako se režim sveti koristeći javni novac: „To je primjer korišćenja javnog novca kao sredstva za osvetu, ucjene, zastrašivanje i ponižavanje“.

Samo u prethodna dva dana, u Srbiji je uhapšeno  dvadeset dva studenata, neki fakulteti najavljuju štrajkove, aktivistkinja iz Novog Sada Marija Srdić je, tokom blokade, udarena kolima, taksi udruženje iz Novog Sada prikuplja solidarna sredstva za profesore novosadskog univerziteta, politički pritvorenici se uz nanogice, u kućnim uslovima oporavljaju od tretmana  u pritvorskim ćelijama... 

Cjelokupna institucionalna struktura (pa dakle i pravosuđe, obrazovanje, kultura) doživljava se, od strane režima, kao vlasništvo države (odnosno, partije koja trenutno vrši vlast), a ne kao vlasništvo građana. Ova svojevrsna re-feudalizacija srpskog političkog prostora ima kao konsekvencu stvaranje permanentnih konflikata između države i društva. Pri tome, selektivna primjena zakona dovodi to toga da se faktički sprječava mirno razrješavanje društvenih i političkih konflikata. Upravo suprotno, momenat u kojem zakon ne važi za sve, predstavlja momenat u kojem se sam zakon pojavljuje kao instument odmazde prema onima koji nisu saglasni s vladajućim režimom, odnosno, izvor novih napetosti i konflikata. Ovakvi slučajevi, u kojima selektivna primjena zakona predstavlja istinsko kršenje zakona, ovakva dvostruka negacija ideje zakona, nesumnjvo vodi ka stanju simulacije države.

A u tom stanju odmazda zakonom, postaje zakon odmazde.