Piše: Davor Đenero
Kad netko na posve krivi način i na pogrešnom mjestu pokušava staviti na dnevni red Evropske unije pitanje proširenja, kao što je to nedavno u Bratislavi napravila slovenačka ministrica vanjskih poslova Tanja Fajon, time sigurno ne čini uslugu procesu proširenja niti klimi koja bi bila podsticajna za proširenje – kako unutar EU, tako i među zemljama obuhvaćenima procesom proširenja.
Odabrati Slovačku za mjesto zagovaranja koncepta napuštanja načela suglasnosti u nekim fazama pristupnih pregovora čini se paradoksalnim, jer je upravo Slovačka sa sadašnjom administracijom Roberta Fica, jedna od država koja otežava usvajanje zajedničkim evropskih politika, na primjer onih vezanih uz sankcionisanje Rusije i zajedničke evropske napore o pomoći obrani Ukrajine od opšte agresije Putinova totalitarnog režima na tu državu.
Ipak, daleko veća greška slovenačke šefice diplomatije od odabira mjesta s kojeg je odlučila zagovarati svoju koncepciju prelaska s načela konsenzusa na načelo dvostruke većine, kojim se i inače donose neke odluke unutar Evropskog vijeća, njena je „dijagnoza problema”. Naime, iz njenih riječi proizlazi da je blokada procesa proširenja uzrokovana problemom uspostavljanja saglasnosti o tom procesu unutar Evropskog vijeća.
Istina je, to je vrijedilo za problem blokade pristupnih pregovora Sjeverne Makedonije, koja je s prethodnom administracijom bila snažno fokusirana na pretpristupne pregovore, no ta je država jedina među zemljama koje su obuhvaćene procesom proširenja na Balkanu dokazala da je sposobna oblikovati javne politike u skladu s evropskim vrijednostima.
Najveći makedonski iskorak je bio Ohridski sporazum iz augusta 2001. godine, kojim su razriješene nacionalne napetosti između dviju zajednica, makedonske i albanske, i to sukladno evropskom načelu da se takvi problemi ne rješavaju diobom teritorija, nego podjelom vlasti i društvenog uticaja. Uspostavljena je donekle složena podjela društvene moći, koja objema zajednicama garantuje ravnopravnost, a ta dioba moći je funkcionalna i sprečava međunacionalne napetosti.
Na taj je način najbolje uveden princip evropskog mirovnog poretka na balkanski prostor, a Makedonija je sprovođenjem Ohridskog sporazuma još daleke 2005. godine osigurala status kandidata za članstvo u Uniji. No, njen pregovarački proces najprije je blokirala Grčka – zbog problema imena, koje je razriješenom Prespanskim sporazumom 2018, da bi nakon toga uslijedila bugarska blokada pregovora – zbog pitanja jezika.
Nažalost, danas je veliko pitanje bi li promjenom načina odlučivanja o pregovaračkom procesu donijela onu korist što bi je sigurno donijela u vrijeme mandata Zorana Zaeva, dakle od 2017. do 2022. Zaev, koji je imao kapacitet vođe reformskih procesa u zemlji, uspio je prevladati nesretno razdoblje što ga je ovoj državi donio Nikola Gruevski, svojom politikom kvazihelenizma, koji je trebao biti izraz inata prema Grčkoj, jer je imao jasnu evropsku viziju i snagu da zbog nje trpi i teške političke udarce. Deset godina vladavine Nikole Gruevskog u Makedoniji je izazvalo bujanja populizma, korupcije i euroskepticizma, što uvijek na Balkanu čini opasnu „eksplozivnu smjesu”. Bugarska blokada, nakon golemog truda proevropske vlade Sjeverne Makedonije, ponovno je ojačala euroskepticizam i populizam, i veliko je pitanje ima li trenutna vladajuća garnitura u Sjevernoj Makedoniji i želje i kapacitete da pokrene svoju zemlju, kad bi za to imala priliku.
Zastoj u pregovorima sa Srbijom
Niti jedna druga država na Balkanu nije „žrtva problema donošenja odluka” unutar Evropskog vijeća. Za razliku od Sjeverne Makedonije, koja je blokirana zbog nečega što nema veze s acquisom i što nije drugo negoli bilateralno pitanje dviju država (Sjeverne Makedonije i Bugarske), otvaranje jednog jedinog pregovaračkog klastera (klastera 3) sa Srbijom stoji zbog toga što službeni Beograd nije ispunio preduslove za njegovo otvaranje. Ako do kraja narednog mjeseca, kao što to najavljuje unutarnji krug Aleksandra Vučića, obave „domaću zadaću” i usvoje reforme u izbornom sustavu i medijskom zakonodavstvu, što je definisano kao preduslov za otvaranje pristupnih pregovora, još uvijek ne znači da će Srbija ispuniti političke obveze koje bi opravdale otvaranje grupe pregovaračkih poglavlja. Naime, ostaje pitanje neusklađenosti politike Srbije sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU, ali i činjenica da je suprotno zajedničkom evropskoj vanjskoj i sigurnosnoj politici autoritarni vladar Srbije prisustvovao vojnoj paradi totalitarnog vladara Vladimira Putina, koja je više slavila invaziju Rusije na Ukrajinu, negoli ruski doprinos pobjedi nad fašističkim režimom prije 80 godina.
Ideja da bi se pristupni pregovori Srbije mogli „ubrzati” i to upravo u vrijeme kad režim u Beogradu prelazi u fazu sve otvorenije represije prema svakom unutarnjem otporu, kad je pritisak autoritarnog vladara na sudsku vlast i blijede tragove autonomije pravosuđa sve snažniji, kad režim lomi univerzitete i ismijava akademske slobode i koncept autonomije univerziteta, čini se posve besmislenom. Nije u pitanju koliko je država koje jasno izražavaju svoju rezervu prema otvaranju pregovaračkog klastera, dakle je li za otvaranje pregovora 55 posto članica, koje ujedno čine i 65 posto stanovništva (dvostruka većina) ili je tih država 72 posto (20 od 27), koje ponovno moraju činiti 65 posto stanovništva (pojačana većina), nego je pitanje je li rezerva članica u skladu sa zajedničkom pravnom tekovinom EU, dakle s acquisom, ili se rado o blokadi zbog bilateralnog pitanja.
Ako neka od država zloupotrebljava blokadu zbog bilateralnog interesa, uvijek postoji mogućnost aktiviranja amsterdamskih mehanizama i uskraćivanja prava glasa takvoj članici. To se, doduše, nikad nije činilo, niti u vrijeme kad je Slovenija zbog pitanja razgraničenja blokirala pristupni proces Hrvatske, niti kad su najprije Grčka, pa onda Bugarska blokirale pristupanje Makedonije odnosno Sjeverne Makedonije.
Rješenje otvorenih pitanja
Teško je govoriti i o tome da bi Crna Gora bila zaustavljena u napretku na putu prema članstvu zbog odluka Evropskoga vijeća i nekakve blokade pregovora. Istina je, Hrvatska je zaustavila zatvaranje pregovaračkog poglavlja o zajedničkoj evropskoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, zbog jasno definisanih razloga, koje možda neko može tumačiti kao bilateralna pitanja, ali koja jesu zasnovana na acquisu. Ideja da bi se Crnoj Gori promjenom modela odlučivanja omogućilo da zatvori to jedno nezatvoreno poglavlje i da izbjegne rješavanje otvorenih pitanja s Hrvatskom, toj bi se državi vratila kao bumerang. Naime, bez rješenja tih otvorenih pitanja, jasno je da na kraju pregovaračkog procesa Hrvatska ne bi dala pristanak za pristupanje Crne Gore Uniji, a tada bi to bila i za EU i za Hrvatsku i za Crnu Goru izrazito neugodna situacija.
Prijedlog Tanje Fajon ograničen je na to da bi napuštanje modela suglasnosti vrijedilo samo za neke faze pristupnog procesa, ali ga je nemoguće primijeniti kad dođe na red ratifikacija pristupnog ugovora u svim parlamentima država članica, što znači da postizanje punopravnog članstva jednostavno mora u cijelom procesu biti vođeno načelom suglasnosti. Za balkanski politički mentalitet napuštanje načela suglasnosti u pristupnom procesu bilo bi naročito opasno, jer već i u sadašnjim okolnostima vladajuće elite u nekim od država na Uniju gledaju „segmentirano” različitim odnosom prema „prvorazrednim” i „drugorazrednim” članicama. U takvom obrascu pregovora bi se u Uniju unosio razarajući mentalitet, suprotan konceptu Unije kao matične organizacije ravnopravnih država članica. Istovremeno, podsticalo bi se koruptivno rješavanje problema, kakvom su sklone neke od vladajućih elita na Balkanu, umjesto da se ustraje na kriterijimu za članstvo, a da se svako unošenje bilateralnih problema u proces, od država članica, sankcioniše ograničavanjem prava na blokadu koja nije u skladu sa zajedničkim evropskom politikama.
Na Balkanu već cvjetaju teorije o tome kako bi Unija, ako već želi ograničiti uticaj Rusije i Kine na Balkanu, trebala širom otvoriti vrata za članstvo državama na ovom prostoru, bez obzira na to u kojoj su se mjeri one prilagodile zajedničkoj pravnoj baštini, i zagovaraju „brzu liniju” kakva je već jednom, 2007. godine, zbog geopolitičkih motiva, bila „otvorena” za Bugarsku i Rumunjsku. To se pokazalo najvećom greškom u procesu proširenja, a tek nedavno je Unija uspjela napustiti primjenu Mehanizma saradnje i verifikacije, osmišljenog za kontrolu načina korištenja evropskih fondova u ovim dvjema državama. Isto tako, tek su nedavno ove dvije države, nakon zamalo punoljetnosti u Uniji, ispunile kriterije za pristupanje šengenskoj zoni.
A protiv utiecaja na Rusije na Balkanu vrlo se neracionalno boriti ugrađivanjem vladara koji funkcionišu kao Putinovi vazali u Europsko vijeće. Već i ovako, s dvojicom takvih, Unija ima dovoljno problema.
Češki savjet hrvatskim kolegama
Umjesto rasprave o tome može li se promjenama procedure ubrzati pristupanje zemalja Zapadnog Balkana Evropskoj uniji, dobro je podsjetiti na savjet što ga je sjajna češka diplomatija početkom dvijehiljadite dala hrvatskim kolegama.
Iako prije juna 2003. godine i samita Evropskog vijeća u Solunu, na kraju tadašnjeg grčkog predsjedanja Unijom, nije bilo jasnog okvira za hrvatsko pristupanje Uniji, u Hrvatskoj je bio uspostavljen politički konsenzus o važnosti toga da ta zemlja što prije postane članicom Unije. Taj je konsenzus povezivao tadašnjeg premijera Ivicu Račana i tadašnjeg šefa opozicije Ivu Sanadera, ali iz Unije je stalno dolazio jedan isti odgovor – nemojte niti pokušavati podnositi kandidaturu za članstvo, jer vaše članstvo sada nije institucionalno moguće i bili biste odbijeni.
Češki diplomati sugerisali su nešto drugo – sprovodite reforme, radite na pripremama za članstvo, pokažite da vam je ono važno i da o tom cilju imate puni konsenzus. Ako to postignete, nitko vas neće moći odbiti kao kandidata.
Na tragu češke sugestije, Hrvatska je u prvom slijedećem mandatu, kad je Sanader postao premijer, a Račan šef opozicije, formalizirala taj konsenzus Nacionalnim vijećem za praćenje pregovora, kome je najprije na čelu bio Račan, a poslije njegove smrti Vesna Pusić. Podsticaj na takav model političkog jedinstva, konsenzusa i saradnje radi pristupanja Uniji, bilo bi daleko korisnije zemljama Zapadnog Balkana, nego maštarije o institucionalnoj ili neinstitucionalnoj prečici koja bi vodila do članstva u EU.
Kalimero
Istina!