Ko ne da mira Njegoševom grobu?

Za Antenu M piše: Jakov Daković

Od svega što je Metodije Ostojić izrekao na pomenu durmitorskoj četničkoj brigadi meni su uši najviše zaparale riječi da je "skandalozno da grob jednog pravoslavnog mitropolita bude nekakav paganski hram".

Obično nema potrebe dokazivati očigledne stvari ali s obzirom da živimo u doba vještačke inteligencije, teorija zavjera i najrazličitijih dezinformacija nije teško zamisliti da će neko povjerovati da je to s Njegošem baš tako kako novopečeni mitropolit veli.

Prije svega: Njegošu je kaluđerstvo bilo nametnuto. On mantiju nije želio ali je morao prihvatiti zbog tradicije. On nije tip pravoslavnog askete kakvi su bili Simeon Dajbabski ili Vasilije Ostroški. U krajnjem, kad vladaš jednim neprosvećenim narodom u tako surovom vremenu ti za askezu nemaš vremena. Njegošev monaški podvig je "Gorski vijenac", njegovo čudo "Luča mikrokozma" a Njegoševa svetost je u njegovom humanizmu, ne asketizmu.

O Njegoševom odnosu prema religiji govore mnoge anegdote koje su suviše poznate da bi se navodile pa ću ja zato navesti jedan detalj iz pisma Jeremiji Gagiću, (4. februar 1831.)

"Ja sam prošlijeg nekoliko danah stajao na Ribnik Olač blizu Žabljaka i tu, vjerujte, prinužden sam bio narodom da se stanem s vladikom danas suščestvujučim u Skenderiji za proizvesti me arhimandritom. Potomu poslao sam veziru da mi pošlje vladiku i poslao ga je u Kom, đe je Ivan Crnojević pogreben, i tu me je proizveo arhimandritom i preinačio mi ime s Radivoja na Petar ,ema to mu je bilo jerbo su to ohćeli glavari koji su sa mnom bili na isto mjesto." Znači, da se Njegoš pitao, do tog zaređenja ne bi ni došlo. Već sam negdje rekao da ne mogu zamisliti Njegoša kako na liturgiji izgovara "sa strahom Božjim pristupite" , a tek da kleči na Veliki četvrtak (praksa koju je uveo Amfilohije) - to bi već bilo potpuno nevjerovatno. Ako je i morao da odsluži neki obred po prirodi svoga zvanja to je bilo na brzine i sigurno ne po strogim kanonskim pravilima.

Njegoš, naime, do Boga ne dolazi preko patristike i pravoslavne svetootačke literature već prvo preko grčke mitologije koju mu je otkrio Sima Milutinović a zatim kroz djela onih pisaca do kojih je mogao doći i iz kojih je učio o ustrojstvu i harmoniji svemira. Njegova religija je prevashodno estetska. U "Luči" je mnogo više pažnje posvećeno opisu nebeskih sfera, anđeoskih četa i demonskih legija nego čovjekovom padu i prvobitnom grijehu koji su dodati tek na kraju, stiče se utisak, kao i u ovom pismu koje navedoh, više jer je to ohćeo neko drugi, a manje jer je to bila prvobitna pjesnikova zamisao. Ideja koja prožima cijelo hrišćanstvo, koja je štaviše ključna da bi se ono razumjelo, da je čovjek slab, grešan, nikakav, Njegošu je bila beskrajno strana. Njemu je mnogo bliže stanovište firentinskih neoplatoničara, recimo Pika de Mirandole i njegovih teza izloženih u djelu "De dignitate hominis"(koje je Crkva osudila) ili sentenca Marsilija Fićina: "Spoznaj sebe sama, o božanski rode u ljudskom ruhu!" Renesansni humanizam dakle, i oduševljenje čovjekom, ne srednjovjekovna skrušenost. Evo i pasusa iz pisma Vuku Stefanoviću Karadžiću iz 1833.

"Ovo ti jutros polusanjiv pišem iz glasovitog monastira Aleksandra Nevskoga, no teke imenom monastira a svijem pročim palate... naslađujem se predivnim pogledom i prekrasnijem zdanjima Peterburga i veličanstvenim pamjatnicima vozdvignutima osnivaču ove svete stolice"...

Njegoš se u Petrogradu dakle divi arhitekturi a hramovima samo zbog njihove ljepote a ne zbog podvižnika koji su u njima živjeli i koje on uopšte ni ne pominje.

Znate, veliki ljudi su uvijek bili zgodno tlo za projekcije. Mi u Njegošu vidimo ono što želimo da vidimo, a rijetko kad shvatamo kakav je on odista bio. I bez obzira da li pasivno - agresivno tvrdite da Njegoš stoji nesravnjivo nisko u odnosu na Homera ili pak mislite, kao ja, da je njegovo pjesništvo u ravni najvećih svjetskih stvaralaca, on će, koliko god izučavan bio, uvijek dijelom ostati tajna. Usamljen, izdvojen, uzvišen na vrhu Lovćena. I sad je nekom palo na pamet (ako tu pameti uopšte ima) da naruši njegov mir jer se Meštrovićev spomenik ne uklapa u ono što SPC želi da napravi od Njegoša. Nemojte to činiti, neće biti dobro ni za koga.