Autoritarnost i dijalog

Za Antenu M piše: Aleksandra Bosnić Đurić

Kako izgleda dijalog kada o svemu odlučuje jedan, kako se autoritarnost razgrađuje ako ju je već, što je iskustvena činjenica, u društvenom polju u kojem se igrači ne mijenjaju, nemoguće ukrotiti ili bezbolnom konverzijom pretvoriti u demokratski poredak – niz je gotovo retoričkih pitanja. I nepristrasnim posmatračima i neveselim protagonistima političkog vrenja jasno je da Srbiju već duže od dvanaest godina guše autoritarnost i najraznovrsnije represije a ovo stanje se, da sve bude još kompleksnije i opasnije, nesumnjivo preliva na Crnu Goru i Republiku Srpsku, koje su tamošnji podržavaoci režima u Srbiji označili kao manje ispostave velike nacionalne sile u čijoj se, upravo autoritarnoj imaginaciji, rodio i zaživio srpski svet. Logično je, dakle, uvek iznova vraćati se pitanju – šta nakon pada autokratskog režima u Srbiji? Da li će neki novouspostavljeni demokratski poredak istovremeno osloboditi i sebe od autokratskog žrvnja i druge od, u osnovi neprilične demokratskim manirima, opsesije sabornošću srpskog naroda, ma gde živio.

Autoritarnosti je, i iznutra i spolja, stran autentični dijalog, onoliko koliko mu je strana politička pravičnost. Dokle god Srbija ostane prožeta ovim duhom i dokle god autokratski režim u njoj blokira svaku progresivnu komunikaciju unutar sopstvenog društva, nerealno je očekivati da će adekvatan komunikacijski obrazac, lišen asimilacijskih aspiracija, biti uspostavljen i spolja, prema susjednim zemljama. Ovih je dana Aleksandar Olenik, političar i advokat, vrlo eksplicitno formulisao svoj stav da i vlast u Crnoj Gori zavisi od uspjeha protesta u Srbiji i buduće studentske liste na izborima, te da će, kada dođe do smjene aktuelnog režima u Srbiji, moći da se promijeni i vlast u Crnoj Gori.

U situaciji u kojoj je režim u Srbiji već usavršio metod migrirajućih glasača, koji znači prelivanje podrške diljem srpskog sveta, jednako kao i u situaciji u kojoj se različitim mahinacijama tokom izbornih procesa u Srbiji (dupli birački spiskovi, kupovina glasova, ucjene i zastrašivanja, blokiranje slobode medija) priča o promjeni trenutnog stanja čini se prilično zahtjevna. Nakon dramatičnih lokalnih izbora održanih u Kosjeriću i Zaječaru, čijim se spektrom neregularnosti još uvek bave timovi posmatrača, predsjednik Srbije ponudio je da se iz političke krize, koja se povremeno i po potrebi, naziva „stabilnošću“ ili „ugroženošću“, izađe dijalogom.

Međutim, dan nakon ovog poziva, dogodio se serijal novih privođenja, a među privedenima su se ovoga puta našli nekoliko univerzitetskih profesora i studenata, ali i jedan maturant. Za manje od 24 sata uhapšeni su dekanka Medicinskog fakulteta u Novom Sadu i  dvoje univerzitetskih profesora  koji su bili na blokadama raskrsnica. Četvorica Novosađana uhapšena su zbog gađanja jajima i brašnom prostorija vladajuće stranke, pod sumnjom da su učinili prekršaj „drskog i bezobzirnog ponašanja“. Nezvanično, zbog podrške studentskim protestitima, direktor Urgentnog centra Kliničkog centra Vojvodine, vrhunski vaskularni hirurg koji je operisao povrijeđene prilikom pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu 1. novembra, smijenjen je s funkcije istog dana kada su se dogodila i pomenuta hapšenja. Umjesto na matursko veče, svečano odjeveni maturanti iz Užica došli su ispred suda u znak podrške drugu koji je uhapšen u Kosjeriću. Maturant je uhapšen šest sati prije proslave maturske večeri, a pušten je dan nakon nje. Studenti iz Kosjerića su se tokom protesta obratili javnosti: „Danas stojimo ovdje, ne zato što želimo, već zato što moramo, zato što nam je još jednom oduzeto ono što bi u svakoj uređenoj zemlji trebalo da bude zagarantovano, a to je pravda. Danas ovdje nije trebalo da bude protest, danas je trebalo da bude slavlje. Jedan mladić iz Kosjerića, maturant, učenik, sin, brat, prijatelj, trebalo je danas da proslavi kraj jednog poglavlja svog života. Umjesto maturantskog odijela, stavljene su mu lisice...“.

U ovakvim okolnostima, poziv na dijalog djeluje kao gotovo simetrična inverzija realnosti. U ovom ciničnom paradoksu, on djeluje kao autoritarni ulog u situaciji lišenoj smisla, kao prazno mjesto u strukturi zamišljene političke komunikacije. U suštini, autoritarnost se otjelotvoruje upravo u samom „pozivu“ na dijalog. Jer, autoritarni poredak svoje postojanje  utemeljuje na odsustvu realne komunikacije političkih aktera. Politička scena je samo pozornica na koju se projektuje unaprijed pretpostavljena saglasnost drugih učesnika. Nasuprot tome, u demokratskom društvu politički identitet se ostvaruju post festum, kao rezultat autonomne i slobodne komunikacije, oslonjene na poštovanju ljudskih prava i nezavisnom funkcionisanju institucija. U tom smislu, pomenuti „poziv na dijalog“ uz prateće radnje,  prazan je čin u kojem nema supstancijalne suštine. Riječ je o još jednom prividu, kojim se samo učvršćuje autoritarni poredak.

Stoga, jedini pristojan odgovor autoritarnoj ponudi jeste jedno demokratsko – ne, hvala.

U Srbiji se upravo u praksi potvrđuje teorijski uvid prema kojem autoritarne države mogu nominalno da sadrže demokratske institucije, ali da se zakonodavnim tijelima upravlja tako da učvršćuju autoritarnu vlast putem lažnih, nekonkurentnih izbora.