Piše: Biljana Jovićević
„Facts matters“ ili „činjenice su važne“ jedna je od ključnih poštapalica koja se koristi u borbi za „zapadne vrijednosti i demokratiju“ a protiv desničarskog talasa, koji je sad već postao politički, društveni i ekonomski mainestraem na Zapadu.
Često, međutim, upravo i oni koji su među najglasnijim zagovornicima važnosti činjenica zaborave na njih – kad im ne odgovaraju, ili ih koriste selektivno i u kontekstu narativa koji žele plasirati. I sve to nakon što su se prije malo više od 20 godina opekli radeći upravo to, nakon čega su, navodno, rekli „nikad više“.
Irak 2.0
Riječ je naravno o političkom i medijskom pregrupisavanju nakon napada predsjednika SAD-a, Donalda Trampa (Trump) na Iran, odnosno na iranska nuklearna postrojenja – u Isfahanu (gdje se nalazi i jedna od najljepših džamija na svijetu), Natanzu i Fordu, nakon čega je prvo rekao da je cilj uništiti iranski nuklerni program, a ne svrgavanje režima, da bi u kasno u nedjelju sugerisao da je „promjena režima u Iranu“ sada ipak u opticaju.
Dakle, sve što je ranije govorio i što je bila Trampova navodna platforma koju je ponudio građanima Sjedinjenih Država, kao kontrast onome što su nudile (neo)liberalne elite (ili radikalni lijevi ludaci kako ih on i MAGA zovu) koje su zaboravile da su radni ljudi i srednja klasa njihova izborna baza, opovrgnuo je i uradio ono zbog čega je kritikovao i demokrate i neokonzervativne republikance, koji su do „Čajanka partije“ i njega, kontrolisali Republikansku stranku.
Među ostalim i koliko do juče kritkovane „ratove bez kraja“ (never-ending wars). Kad je Tramp u pitanju, ko god je čak i letimično pratio njegovo djelovanje u prvom, i sada, nakon četiri godine pauze (ili pripreme) u drugom mandatu – iznenađenja nema. Možda samo za prominentni dio njegove MAGA-e, poput Takera Karlsona (Tucker Carlson), koji je u šoku, a na zadovoljstvo njegovih liberalnih kritičara, preslišavao prošle sedmice, republikanskog senatora iz Teksasa Teda Kruza (Cruz), dugodišnjeg zagovornika svrgavanja režima u Teheranu, koji o zemlji koju želi da granatira- ne zna ništa!
Ozbiljni posmatrači i analitičari su već prošle sedmice, nakon Trampovog, dan ranije od planiranog, povratka sa G7 iz Alberte u Kanadi, i poruke građanima Teherana da se hitno evakuišu iz grada, uz istovremeno šepurenje i držanje medija u neizvjesnosti, kako na društvenim mrežama, tako i u dvorištu Bijele kuće, gdje je podizao nove „nikad veće i nikad ljepše zastave na najbolje jarbole“ – sa „možda hoću, možda neću, mislim - niko ne zna šta ću uraditi“ – procijenili da nakon cirkusa slijedi Irak 2.0.
Istina, pošto je dan nakon „možda hoću, možda neću“ rekao i da će za za dvije sedmice donijeti odluku o tome hoće li se pridružiti Izraelu i ispuniti dvodecenijsku želju Benjamina Netanjahua, kasno u subotu na nedjelju veče izvedena operacija „ponoćni čekić“ (Midnight Hammer), u kojoj je prema Pentagonu učestvovalo 125 vojnih aviona, uključujući sedam nevidljivih (stealth) bombardera B-2, jeste bila malo iznenađenje, samo u smislu tajminga.
Američkim mainstream medijima nije, međutim, trebalo mnogo vremena da se adaptiraju ili, kako su primjetili na alternativnim medijskim platformama i komentatori ali i građani - te da se, u prvom mandatu žestoki kritičari politike Donalda Trampa, u drugom, u strahu za sopstvenu egzistenciju - više hroničari njegovih još gorih politika - vrate na model Iraka s početka ovog milenijuma – i ubrzano stvaranje „manufacturing consent“ (prozivodnje pristanka). Tako kako glasi i istoimeni naslov knjige slavnog lingvističara i kritičara američke i izraelske politike, emeritus profesora čuvenog američkog MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) Noama Čomskog ( Chomsky – knjigu preporučujem novinarima i studentima novinarstva, bez obzira na to što imam problema sa pojedinim političkim principima slavnog lijevog orijentisanog intelektualca, inače neformalno zabranjenog u američkim manstream medijima).
„Kada su Tramp, CNN i Fox u usaglašenom koraku, znamo da smo u problemu“ – bio je jedan od brojnih sličnih komentara ispod hitnog live streaminga na jednoj od popularnijih medijskih platformi „Breaking Points“-u, koji je bio i eho novinara u studiju, koji su podsjetili na činjenice, koje su važne za kontekst dešavanja, ali i kako su ih klasični mediji brzo zaboravili i adaptirali se, zajedno sa sagovornicima na ratne bubnjeve iz Bijele kuće, ponavljajući Trampov i Bibijev narativ o neposrednoj „nuklearnoj prijetnji Irana“, baš kao što su s početka ovog milenijuma, upravo oni isti ponavljali narativ Bijele kuće, tada Džordža Buša (George W. Bush) o „iračkom oružuju za masovno uništenje“. To je bila uvertira u „rat protiv terora“ a što je, ispostavilo se, bila laž – koja je skupo koštala SAD-e, Britaniju, NATO, a još skuplje Irak, Avganistan i Bliski istok uopšte - zbog posljedica koje je proizvela.
Bilo je fascinantno (i jednako mučno) gledati kako se nakon napada u američkom primetime-u smjenjuju sagovornici CNN-ovih iskusnih novinarskih vedeta „na licu mjesta“ (u Izraelu), poput Andersona Kupera (Cooper), (koji su se već jednom opekli), kako sa sagovornicma i analitičarima raznih profila razmatraju „uspješnost američke vojne operacije u eliminisanju nuklerne prijetnje Irana“ – „da li je u pitanju samo napad na nuklearna postrojenja ili će cilj biti i svrgavanje iranskog režima“- „hoće li i kako Iran uzvratiti i hoće li to značiti uvlačenje SAD-a u dugotrajan sukob- ili je riječ zaista samo o ograničenim takozvanim preventivnim udarima“, „koliko je režim u Teheranu zaista obezglavljen posljednjim akcijama Izraela i SAD-a, kao i desetkovanjem njihovih glavnih proxy snaga u regionu- Hamasa, Hezbolaha i Huta?“ „koliko su sigurne američke i druge savezničke snage u regionu? (procjene su da SAD ima između 30 i 40.000 trupa na Bliskom istoku, najviše u Bahreinu – 9000)“.
Činjenice, pitanja i kontekst
Sve legitimna pitanja – samo što su u primetime-u CNN-a za gledaoce u SAD-u, izostala ostala logična ili neizbježna pitanja koja malo drugačije slikaju kontekst – recimo: „Da li je predsjednik SAD-a imao pravo da bez odobrenja Kongresa izvede napad na Iran?“ – (Nije - pojasnio je iste večeri senator Berni Sanders nakon što su ga u toku govora obavijestili o napadu) - „Da li je obavijestio Kongres o napadu?“ ( Nije - potvrdili su u nedjelju medijima demokratski i republikanski zakondavci) „Zašto je američki predsjednik ignorisao podatke svojih obavještajnih službi, koje su tvrdile da Iran nije najmanje još godinu blizu da postigne nivo obogaćivanja uranijuma da stekne uslove za pravljenje nuklerne bombe, što se podudara sa nalazom Međunarodne agencije za nuklernu energiju (IAEA) – već se oslonio na procjene Izraela, koji je iste takve tvrdnje - i to baš u liku aktuelnog premijera Netanjahua, ponavljao u posljednjih 15 godina makar četiri ili pet puta, u pokušaju sa SAD-e uvuku u rat sa Iranom (na šta ih je još u prošli ponedjeljak audio-vizuelno podsjetio kultni Džon Stjuart/Jon Stewart, kad već oni ne rade svoj posao)? „Zašto su šefovi američkih obavještajnih službi, poput Tulsi Gabard (Gabbard), direktorice Nacionalne obavještajne, morali povući svoje prethodne tvrdnje nakon što je Tramp tvrdio da 'Gabard griješi' ?“ „Šta ako iranski režim suočen sa egzitencijalnom prijetnjom postane još opasniji i za svoje građane i region - te zaista uspije da osigura proizvodnju nuklernog oružja?“, „Da li ovaj sukob može biti uvlačenje SAD-a u još jedan 'never-ending war' - koji će dodatno destabilizovati Bliski istok?“ „Šta je sa drugim saveznicima SAD-a na Bliskom istoku, osim Izraela, kojima je američki predsjednik pokazao da mu se ne može vjerovati na riječ, čak ni kad ga otvoreno i unosno podmite – zemlje kojima je režim u Teheranu protivnik, ali ne žele eskalacuju i širenje sukoba, koji ih može ugožiti?“, „Hoće li u tako nestablinim okolnostima, bogate zemlje poput Saudijske Arabije, UAE-a i Katara i same krenuti ka nuklearizaciji kao sredstvu zaštite (a poznato je koliko je riječ o demokratskim režimima, i zašto bi vjerovali Izraelu kao jedinoj nuklearnoj sili u regionu, kada su Abraham sporazumi praktično mrtvo slovo na papiru)? „Kakave će biti ekonomske a saglasno sa tim i poltičke posljedice u cijelom svijetu ukoliko sukob eskalira, pa Iran recimo odluči da primjeni ekonomsku blokadu na vitalnom Hormuškom moreuzu, koji kontolišu?
I, konačno:
„Da li je ovim činom SAD-a zadat finalni udarac međunarodnom pravu i svjetskom poretku uspostavljnom nakon Drugog svjetskog rata, te svim ionako podrivenim institucijama koje su imale zadatak da taj poredak održavaju i čuvaju u proteklih 80 godina, uključujući UN, G7 pa i NATO -što je Trampu bio cilj još od prvog manadata?" kao i „Kakve će to posljedice proizvesti po svijet u kojem živimo u kojem su ekstremno desne snage sklone upotrebi gole sile prema svemu što percipraju kao prijetnju sve dominatnije – pa kad izostane 'isporučivanje' obećane socijalne pravde glasačima, najlakše ih je, danas posebno zahvaljući socijalnim mrežama, pod kontrolom tehno-oligarha koji flertuju sa fašizmom i rasizmom, nahuškati na 'neprijatelje' njihove vjere, rase, etniciteta...?"
Sve su to suštinska pitanja, koja su zbog ushićenosti preciznošću i sofisticaranom lakoćom napada, koji „možda jesu a možda nijesu“ nanijeli smrtonosni udarac iranskom nuklernom programu, izostala u prenosu breaking-newsa i prvih reakcija. Njima se, sa relevatnim sagovornicima u programu namijenjenom za globalnu publiku - najgledajnije news mreže sa svjetskih ratnih poprišta – tek u nedjelju ujutro počela baviti CNN -ova Beki Anderson (Backy), Britanka koja je domaćin u studiju ovog medija u Abu Dabiju ( egipatsko-američki komičar Basem Jusuf /Bassem Youssef, jednom je u šali rekao da CNN na Bliskom istoku služi „kao rani znak upozorenja za grante“).
Tek za globalnu publiku uključili su i London i kultnu Kristijanu Amanupur (Christine Amanpoure) koja takođe drži balans ili privid profesionalnosti CNN -a zajedno sa ostalim dopisnicima i deskom u Londonu, nakon što je Trampova i prijetnja njegovog šefa FBI-ja Keša Patela (Kash) i državne tužiteljice Pam Bondi, da će procesuirati medije koji „vode kampanju protiv predsjednika“ urodila plodom - finansijskim u vidu milionskih vansudskih isplata Trampu, za sporove za koje eksperti tvrde da su ih mediji na sudu lako mogli dobiti, ali i prilagođavanjem programskih sadržaja koji za razliku od prvog manadata 2016-2020 nijesu 24/7 fokusirani na kritiku predsjednika i njegovih akcija, iako su sve autoritarnije.
Tek je Amanpur, baš kao i u podcastu prošle sedmice, koji radi sa svojim bivšim suprugom Džejmsom Rubinom (James), nekadašnjim šefom komunikacija i portparolom Bijele kuće, u administraciji Bila Klintona (Bill Clinton), bila ta koja je podsjetila na činjenice koje su prethodile:
Iranski režim nema nuklearno oružje, već samo program koji je bio stavljen pod kontrolu međunarodne zajednice – Sporazumom JCPA - postignutim u vrijeme administracije Baraka Obame (Brack) 2015. zajedno sa još pet svjetskih sila, iz kojeg je Tramp jednostrano izašao 2018, na zadovoljstvo Izraela.
Iran, prema procjenama stručnjaka IAEA, koje se poklapaju sa podacima obavještajnih službi, uključujući i američkih, najmanje za godinu dana neće biti u poziciji da obezbijedi obogaćivanje uranijuma u mjeri da može da prizvede nuklearnu bombu.
Tramp je cijelo vrijeme tvrdio da će ispregovarati novi sporazum sa Iranom – i na tome je radio njegov izaslanik za Bliski istok, Stiv Vitkof (Steve Witkoff) šaljući povremeno pozitivne nagovještaje.
Iran tvrdi da nijesu znali za rok od 60 dana koji je navodno probijen za dogovor o novom sporazumu, a koji je navodno Trampu bio uvertira za napad.
Pozivati nekoga na pregovore nakon što ga napadneš – je besmislica - saglasna je većina sagovornika, čak i ukoliko se pokaže da je postignut cilj uništenja nuklearnog programa Iran.
Tramp je uvijek, sve dok Izrael nije započeo napade na Iran i počeo da šalje poruke da očekuju da će se SAD-e uključiti, jer oni sami, a i prema procjenama stručnjaka, nijesu imali kapaciteta da eliminišu iranski nuklerni program - i pred toga što su uspješno obezglavili dio vrha iranskog režima (ne i ajtolaha Ali Hamneija, jer navodno, prema izvorima iz Bijele kuće u koje pak slabo ko vjeruje, Tramp nije dozvolio)- tvrdio da nema namjeru niti da se uključuje u rat sa Teheranom ili bilo kim drugim, već da će, kao poznati „dealemaker“ postići još boji dogovor nego što je bio JCPA.
Svrgavanje režima ipak cilj SAD-a - zamjena bi mogla biti još ekstremnija
Sa druge strane, prema pisanju The New York Times-a (NYT) iako im je Izrael ubio nekoliko visoko-pozicioniranih vojnih i naučnih figura, režim je zamijenio svoje vojnike, a sam ajatloh je okupio sljedbenike i izdao naredbe ko će ga zamijeniti ukoliko ga ubiju.
Da je cilj Trampa, ili onih koji ga kontrolišu, uspješno se poigravajući njegovom sujetom i egom ipak bila smjena režima, govori i to što su američki mediji objavili da su prethodnih dana vođeni preliminarni razgovori sa nasljednikom šaha Reze Pahlavija, da li bi prihvatio da ga Amerika postavi na čelo Irana.
Podsjetimo, Revoluciji 1979. i uspostavi Islamske Republike Iran, kojom već 46 godina upravljaju radikalne vjerske vođe - sa titulom – ajatolah i Iranska revolucionarna grada (IRG), iako se održavaju izbori i glume demokratski organi (represivne i brutalne) vlasti, prethodila je i Revolucija 1953. Tačnije puč koji su podržali CIA-a i britanska MI6, kojom je sa vlasti svrgnut demokratski izabrani premijer Mohamed Mozadek, koji je za njih bio previše lijevo (nacionalizovao je državnu naftnu industriju i povratio je iz ruku Britanaca), i uspostavljena monarhistička vladavina dinastije šaha Mohameda Reze Pahlavija, koju je obilježila autoritarna vladavina i represija nad kritičarima, koja je otvorila vrata još represivnoj i retrogradnijoj islamskoj revoluciji.
Takođe na mogućnost „regime change“ gleda i jedna ekstremna nacionalistička iranska grupacija u egzilu u Parizu, sa kojom je bliske veze imao nekadašnji gradonačelnik Njujorka, i nekadašnji Trampov advokat i blizak prijatelj Rudi Đulijani (Rudy Giuliani)- Nacionalni savjet za otpor Irana (NCRI), krovna organizacija koju kontroliše militantni Mudžahedin-e-Kalk (MeK), koju su SAD i EU ranije držali na listi teorističkih organizacija, a koju neki kvalifikuju i kao kult – i oni su najavili oglašavanje.
Analitičari i stručnjaci za Bliski istok u posljednja malo više od 24 sata, a i ranije su, od kada je Izrael prošle sedmice započeo napad na Iran i počeo da priziva Trampa u pomoć, podsjećali između ostalog i na to ta se SAD-e istorijski, ni na Blikom istoku ni u Latinskoj Americi nijesu pokazale dobrim u „svrgavanju režima“, zatim da je pravilo da će napadi Izraela i SAD-a, i kod Iranaca koji se protive brutalnom režimu Teherana (a vrlo su pro-američki orjentisani) probuditi nacionalni ponos i nevoljno ih svrstati na stranu islamističkih vlasti. To je prošle sedmice bila procjena i novinara The New York Times-a Nikolasa Kristofa (Nicholas), koji je više puta posjećivao Iran.
Iran će imati nuklerno oružje za 5 do 10 godina
Trita Parsi, Iranac sa švedskim državljanstvom, stacioniran u SAD-u, gdje vodi Quincy Institut za odgovornu politiku, koji se smatra jednim od najboljih stručnjaka za Iran i Bliski istok i čest je gost i mainstream (ovih dana nešto manje) i alternativnih medija, komentarišući uživo za Zateo, napad SAD-a i reperkusije, rekao je da će posljedice biti to što će Iran, sa ovim ili nekim drugim režimom za 5 – do 10 godina imati nuklerano oružje, jer su im SAD-e poslali poruku da je neophodno da imaju snažno odvraćanje, u suprostnom će biti ostavljeni na milost i potencijalno cjepkanje zemlje na razne etničke frakcije koje recimo Izrael ohrabruje.
Brutalni režim Islamske Republike Iran će pasti, ako ne odmah onda u dogledno vrijeme, ali će ga po njegovom sudu zamijeniti još tvrđi i više nacionalistički režim.
„Taktički vojni uspjeh ne znači i stratešku pobjedu i to znaju u SAD-u“, kaže Parsi, u komenatru na američko zadovoljstvo uspješno izvedenim vojnim napadom, a, da li je taj napad, kako kaže Tramp, zaista „izbrisao“ iranski nuklerni program u Isfahanu, Natanu i Fordu, pokazaće naknadne analize. Trita Parsi pretpostavlja da je Iran još prije napada, pomjerio najveći dio svojeg nukleranog programa za obogaćivanje uranijuma iz Forda na neku drugu lokaciju.
Za razliku od američkog sekretra odbrane Pita Hegseta (Pete Hegsetha) čiji je nedjeljno obraćanje javnosti bilo namijenjeno samo za jednog gledaoca - baš kao što je to radio u jutarnjem programu Fox News-a, što ga je i preporučilo na čelo najveće vojne sile na svijetu i pred brojnih poroka (alkoholizam i otužbe za seksualno zlostavljanje) - koje treba pogledati jer je dobra konkurencija nekim od istorijskih iskaza ljubavi „dragom lideru“ (na čemu bi mediji u prvom Tramp manadatu danima „jahali“, a sad je jedva pomenuto) - načelnik združenog generalštaba američke vojske, general Den Kejne (Dane Caine), bio je suzdržan u iznošenju procjene o tome da li je postignut cilj i uništen iranski nuklearni program. Izbjegli su odgovor na pitanje - na bazi čijih obavještajnih procjena, SAD-a ili izraelskih je donesena odluka o napadu.
Što se tiče odgovora aktuelnog režima u Teheranu na napad iz SAD-a – što sada svi čekaju, dok Tramp prijeti da će biti još gore i traži da se pojave i prihvate pregovore, Parsi kaže da je kerikalnom režimu sasvim jasno da nemaju drugog izbora osim da uzvrate i da je samo pitanje procjene kako. Pojedini stručanjaci kažu, da iako je Iran znatno oslabljen, on još uvijek ima veliki potencijal da odgovori – sa sajber napadima i blokadom Hormuškog moreuza.
BBC - kao prvi "fact check" mediji- i činjenice
Da američki mediji nijesu jedini u pokušaju preoblikovanja činjenica u vezi sa aktuelnim dešavanjima na Bliskom istoku, pokazuje i slučaj britanskog javnog servisa BBC- ja, koji je nakon nedavne afere sa legendarnim fudbalerom Garijem Linekerom ( Gray), koji je bio njihov najplaćeniji sportski komentator skoro dvadeset godina, a koji je i oštri kritičar genocida u Gazi, zbog čega je praktično primoran da napusti britanski Javni servis, BBC je, primjetili su, u pokušaju „balansiranja“ zanemario činjenice – i to opšte poznate kao „javna tajna“ jer su više puta potvrđene.
U jednom od takozvanih objašnjenja (explainera) je na pitanje: "Da li Izarel ima nuklearno oružje?" – uslijedio sljedeći odgovor- „Pravi odgovor je da ne znamo. Oni nikada nijesu potvrdili ili demantovali prisustvo nuklerane sposobnosti...“
Procjene su da Izrael ima oko 200 nuklearnih bojevih glava i da je šesta nuklerna sila na svijetu. Njihov nuklerni program su odmah po uspostavljanju Izraela, pomogli izgraditi Francuzi, a potom 70-tih nastavile SAD-e.
Britanski Novara Media, stoga je podsjetio da su činjenice za koje BBC "ne zna" potvrđene prvi put još 1988. kada je The Sudnay Times objavio priču o izraelskom nuklernom arsenalu na naslovnoj stranici, od izvora koji je radio na njemu -tehničar i zviždač Mordečaj Vanunu ( Mordechai Vanunu), kojeg je nakon objave MOSAD kidnapovao i vratio u Izrael, gdje je osuđen za izdaju i špijunažu na 18 godina zatvora. Druga potvrda da Izrael posjeduje nuklerno oružje otkrivena je od strane, takođe britanskog The Guardian-a, u maju 2010, koji je došao u posjed zvaničnih dokumenata iz 1975. koji pokazuju da je Izrael nudio nuklerno oružje tadašnjoj aparthejd vladi Južnoafričke Republike. Konačno 2023, jedan izraelski ekstremistički ministar Amičaj Elijahu u kabinetu Bibija Netanjahua, prijetio je da će „nuked Gazu“ zbog čega je suspendovan, a što je objavljeno i u izraelskim medijima.
Britansko-američki novinar Mehdi Hasan, osnivač Zatea - (grčka riječ za istražiti, otkriti) jednom je objašnjavajući šta je posao novinara i šta to znači biti „neutralan“ rekao sljedeće: „Ako jedan političar kaže vani pada kiša, a drugi kaže ne pada, tvoj posao nije da kažeš evo on je rekao da pada, a on da ne pada – već da otvoriš jeb...prozor i vidiš šta se dešava i kažeš istinu javnosti.“
Američki građani i ne samo američki, već odavno se za provjerene i na činjenicama zasnovane informacije ne oslanjaju samo na klasične medije, pa su juče protestovali protiv uvlačenja SAD-a u novi rat na Bliskom istoku, o čemu su jutros neko manje, neko više ali izvjestili u mainstream medijima, a to je pojedinima dalo i krila da potpredsjedniku Džejdi Vansu (JD Vance) i ostalim Trampovim zvaničnicima otežaju vrdanje postavljanjem relevantnih pitanja.
Borba SAD-a za kontrolu unipolarnog svijeta i/ ili početak nepoznatog i veoma opasnog novog svijeta
Američki profesor ekonomije, Majkl Hadson (Michael Hudson) vjeruje da je napad na Iran, borba SAD-a za uspostavljanje kontrole nad unipolarnim svijetom, kojim neokonzervativativci oko Trampa ratom protiv Irana nastoje spriječiti druge države da se odvoje od unipolarne kontrole SAD-a i hegemonije dolara, te da poremete euroazijsku integraciju sa Kinom i Rusijom. Po njegovom mišljenju, u analizi za portal geopoliticaleconomy.com, indirektna meta je Kina, njen uticaj i projekat Pojas i put (nakadašnji Put svile).
No profesor Hadson ne misli da će američka administracija postići cilj, jer na kraju teksta zaključuje:
„Intervencijom na strani Izraela podržavajući njegov genocid, SAD su okrenule većinu globalne većine u UN-u protiv njih. Nepromišljena podrška Vašingtona nepromišljenom Netanjahuu katalizovala je težnje drugih da ubrzaju svoj put izlaska iz američke diplomatske, ekonomske i vojne orbite.
Dakle, američki rat za naftu protiv Irana sada se može dodati na dugu listu ratova koje su Sjedinjene Države izgubile, od Korejskog i Vijetnamskog rata, Avganistana, Iraka i ostalih avantura koje vode i do njihovog neizbježnog gubitka i u Ukrajini. Njihove pobjede bile su protiv Grenade i njemačke industrije - njihovog sopstvenog imperijalnog 'dvorišta', što bi se reklo“, zaključuje.
No, za sada nema naznaka da su saveznici spremni izaći iz američke orbite – i pored glasnog alarma, i to im kao zaštinicima „zapadnih vrijednosti“ ne ide u korist, bez obzira na značaj i snagu Amerike kao „lidera slobodnog svijeta“.
U kreiranju atmosfere za "manufacturing consent" za Irak - 2.0, sa moguće još gorim posljedicama, i licemjernijim ignorisanjem činjenica, od mainstream medija, gori su samo zapadni političari, koji, kad pravila međunarodnog poretka krši neprijatelj i protivnik, s pravom glasno kritkuju, kad to radi saveznik – još glasnije ćute i pozivaju na „spuštanje tenzija“. To se zove u potpunosti gubiti kredibilitet, ne samo kao lideri već i kao kredibilne zapadne države i međunarodne institucije, izimajući Antonia Gutiereša (Gutierres), koji je pak i sam svjestan koliko su Ujedinjene nacije, na čijem je čelu, postale irelevantne.
Upozorenja Blerovog spin doktora i bivšeg tori ministra
Kada vas na ovo upozoravaju, ne - lijevi radikalni ludaci- kako bi rekao Tramp, nego spin mag Tonija Blera (Tony Blair) - Alister Kempbel (Alastair Campbell) mastermind kreiranja podrške britanskog javnog mnjenja i medija za napad na Irak, i bivši konzervativni ministar torijevske vlade, diplomata (bio je stacioniran i u Crnoj Gori 1990-tih), a sada i profesor na više prominentnih svjetskih univerziteta, kao što su Harvard i Yale, Rori Sjuart (Rory Stewart) u njihovom vanrednom podcastu The Rest is Politics, u nedjelju – jasno je kakav bi tektonski poremećaj mogao uslijediti.
"Sve do danas sam mojoj kćeri na pitanje šta se ovo dešava govorio - ne brini sve će biti u redu. Od danas to više nijesam siguran da mogu", počeo je Alister Kempbel vanredni podcast sa odmora na Kipru, ne tako daleko od užarenog kotla na Bliskom istoku.
„UN su nakon ovoga postale potpuno nerelevantne, a drugi zapadni lideri gube kredibilitet ovakvim reakcijama. Mi sada živimo u svijetu u kojem Rusija kaže 'idem u preventivni napad na Ukrajinu jer mi ona predstavlja prijetnju', u kojoj Amerika kaže 'Iran je egizistencijalna prijetnja i moramo da ga gađamo'. Kad te dvije velike članice Savjeta bezbjednosti kažu to ćemo uraditi, i kada ih u ovom slučaju Britanija i Francuska podrže u tome, mi smo sada u svijetu u kojem više nema nikakvog međunarodnog zakona. Glas malih dražava ne važi, niko ih ne konsultuje, pitanje je šta to sad znači?,“ obrazložio Rori Stujart.
„Ako smo sebe bukvalno doveli u situaciju da instinkt moćnom lideru omogućava da čini što god hoće i kad god hoće, bez ikakve ograde, onda smo se vratil jako, jako daleko u prošlost“, kaže.
Kempbel: NATO je sad u velikom riziku
Odgovarajući na pitanja slušatelja koji su kritikovali neprincipijelnu reakciju britanskog premijera Kira Starmera (Keir) inače pravnika i advokata za ljudska prava po struci, na upit o legalnosti i legitimnosti poteza SAD-a i zbog faktičke podrške Trampu, Kembpel je rekao:
„Ovo će biti veoma, veoma teška pitanja na koja će i Starmer i EU lideri morati da odgovore. Često smo govorili o tome kako je NATO jedna izvanredna Alijansa, koja je držala Evropu sigurnom. No Evropa u ovom momentu nije sigurna, jer Putin korak po korak pokušava da preuzme Ukrajinu, a gleda i na druge okolne države, u međuvremenu NATO – koji je ovisan o liderskoj ulozi SAD-a, još je jedna institucija koju Tramp namjerno pokušava da podrije, (iako je ponekad u pravu kada je riječ o potrošnji), ali to je instuticija koja je generacijama omogućavala da žive u relativnom miru i prosperitu. E to je sad po mom mišljenju u zaista velikom riziku“.
„Ja istinski osjećam da jasnije nego ikad ranije - vidimo kraj UN-a, kraj postratovskog svjetskog poretka, i početak nečega što izgleda veoma, veoma opasno, što mnogo više liči na period prije Prvog svjetskog rata“, zaključio je Rori Stujart.
Dok završavam ovaj tekst stiže breaking news - Iran je uzvratio - napadom na američke snage, stacionirane u vazdušnoj bazi Udeid u Kataru - koji je pak saopštio da "zadržava pravo da odgovori" na napad na sopstvenu teritoruju.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR