Strah i bijeda – ćutanje o Katniću

 Za Antenu M piše: Milorad Popović                                       

Nadežda Mandeljštam objavila je autobiobiografsku knjigu Strah i nada, o vremenu staljinističkih čistki, u kojima je likvidiran i njen muž, Osip Emilijevič Mandeljštam, veliki pjesnik ruskog jezika. Ovog potresnog djela, u kojemu se u kontrapunktu nižu slike i prizori brutalnosti staljinističke represije, atmosfere straha i paranoje, ali i dirljive privrženosti i solidarnosti u malom krugu pjesnikovih bliskih osoba, prisjetio sam se, nakon mnogo godina, prije nego što sam počeo pisati ovaj tekst. Važnih, a i manje važnih knjiga, obično se sjetite povodom neke bizarnosti, prizora ili događaja, koji vas obično u magnovenju asociraju na literarni lik, njegovog kreatora, ili vrijeme u kojemu je stvaran.

Dakako, današnja Crna Gora nije nalik Staljinovom SSSR-u: drugačiji je međunarodni poredak, kulturno-ideološki kontekst, mentalni i intelektualni profil političkih protagonista. S jedne strane, imali ste nastranog, krvoločnog i demonski inteligentnog diktatora, koji je vladao imperijom u čijim logorima je bilo nekoliko miliona građana, dok današnjom marionetskom državicom Crnom Gorom upravlja jedan karikaturalni hibridni režim, s demokratskim ustavom, institucijama bez stvarnih ingerencija, koje su potčinjene neformalnim parapolitičkim, religijskim, obavještajnim, medijskim centrima moći, čiji su šefovi u Beogradu i Moskvi.

Elem, sjećanja na knjige poput Strah i nada, ukoliko nemaju čisto literarne refleksije, javljaju se i u  trenucima samoispitivanja, emocionalne uznemirenosti, koje izviru iz recentnih događaja i prizora, pogotovo onih koje ste doživjeli in vivo. Ovaj tekst, dakle, nije bio podstaknut spoznanim ili fenomenološkim motivima, koje sam varirao u nedavno publikovanom serijalu na portalu Antena M. Riječ je prevashodno o impresijama iz sudnice Višeg suda u Podgorici, sa suđenja Milivoju Katniću, Zoranu Lazoviću i Saši Čađenoviću, održanom u četvrtak 19. juna 2025. godine, te javnim reakcijama na iznesenu odbranu Milivoja Katnića.

Poslije svega, osupnuo me potpuni muk, ravnodušnost, političke opozicije, građanskih inicijativa, organizacija za ljudska prava, tzv. uglednih intelektualaca, poslije dosta iscrpnih medijskih izvještaja sa suđenja. Peti je već dan i još se niko nije javno osvrnuo na stravične dokaze u kojma je Katnić razotkrio kriminalnu pozadinu negovog hapšenja, tačnije insinuacija koje ga – zajedno sa Zoranom Lazovićem i Sašom Čađenovićem – terete da je pripadnik zločinačkog kriminalnog klana.

Ćutanje o progonu čovjeka, koji je bio glavni akter u jednom od dva ključna istorijska događaja u potonjih trideset godina – Katnić je otkrićem zavjere i hapšenjem zavjerenika spasio zemlju od krvavog unutrašnjeg rata – i isto takav glasan muk povodom oslobađajuće presude prvostepeno osuđenih domaćih i inostranih zavjerenika u pripremi državnog udara 2016. godine, svjedoči o apatičnom, rezigniranom, umrtvljenom opštem stanju duha, morala i pameti političke strukture koja je pobijedila na referendumu za nezavisnost 2006. godine. Jednako tako i o nedostatku elementarnog instinkta za preživljavanje, koji je Crnogorce vjekovima krasio mimo druge narode.

Samo suđenje Katniću, pritvaranje i raspisivanje potjernice za drugim funkcionerima bivšeg režima i organizatorima građanskog otpora, jasno pokazuju da nema danas toga protivnika velikosrpskog zatiranja Crne Gore, kojega sadašnji režim – prevashodno po vanjskim instrukcijama – nije spreman uhapsiti, ostaviti bez posla, profesionalno degradirati, uz orkestriranu pripremu plaćeničkih medija. Dakako, ništa od toga nije novo: ali, dvije stvari na ročištu su me duboko dojmile: fizički izgled i zdravstveno stanje Milivoja Katnića, i brojnost direktnih dokaza o kriminalnoj pozadini njegovog progona.

Naime, Milivoje Katnić je u zatvoru izgubio četrdeset kilograma, i neobično podsjeća na zatočenike s fotografija iz nacističkih logora. Drugo, teško je i zamisliva, nekome ko se intelektualno i politički formirao u nešto uređenijim društvima nego što je crnogorsko, nevjerovatna stupidnost optužbe o Katnićevom učešću u tzv. Kavačkom kriminalnom klanu, čija je on četrdeset tri člana(!) uhapsio – nasuprot trinaest iz tzv. Škaljarskog klana. Posebno je skandalozna činjenica da je od milion i dvjesta hiljada presretnutih telefonskih razgovora članova kriminalne organizacije, tužilaštvo selektivno koristilo samo one djelove na osnovu kojih bi, istina indirektno, mogli povezati bivšeg glavnog specijalnog tužioca za Zvicerovim klanom. Tužioci su, dakle, brisali djelove razgovora narko bosova, koji pokazuju da je upravo Katnić glavni neprijatelj „Kavčana“ u bivšem rukovodstvu tužilaštva i policije. K tome, narko bosovi su se još dogovarali o Katnićevoj likvidaciji, i o ubistvu njegovog sina!

U kontekstu analiza policijskih i tužilačkih konstrukcija u diktatorskim i autortarnim režimima, ovom prilikom važno je naglasiti da sam- pripremajući se za pisanje mog posljednjeg romana, tri glavna lika u romanu su bili zatočenici Gulaga – morao izučiti i metode isljeđivanja i insinuiranja tužilaca i policajaca u Staljinovim kazamatima. Ne treba biti pravni ekspert – dovoljno je imati elementarnu logiku i kakvo-takvo opšte obrazovanje – da biste shvatili da su tužioci Andreja Višinjskog s mnogo više vjerodostojnosti i profesionalne stručnosti obrazlagali uzničenja „neprijatelja poretka“ nego što to, danas i ovdje, čine Milorad Marković, Vladimir Novović, Miloš Šoškić. (No, riječ je o istoj sociopsihološkoj i moralnoj matrici slijepih izvršilaca, koji nemaju svijest o tome – ili ih nije stalo – da upravo oni, kao egzekutori jedne zločinačke ideologije, „zatočenicima savjesti“ i drugim nevino stradalim protivnicima režima pripremaju postament za bistu, u nekom budućem vremenu.)

Afera Katnić, po svom političkom značenju u modernoj crnogorskoj istoriji, može se uporediti još sa Suđenjem đeneralu Radomiru Vešoviću, bivšem ministru vojnom Kraljevine Crne Gore. Ima, dakako, dosta razlika u ovim monitiranim suđenjima: Crna Gora je 1921. godine, bila okupirana nakon aneksije Srbiji, sa statusom jedne od provincija Kraljevine SHS, a 2025. godine nominalno je nezavisna država, članica najmoćnijeg vojnog saveza i kandidat za EU. Opozicija u vrijeme Vešovićevog suđenja dominantno je bila u šumi, u zatvoru ili u emigraciji, a danas je državotvorna opozicija u parlamentu, postoje i opozicioni listovi, kulturne organizacije, nevladina udruženja koja zagovaraju prozapadnu demokratiju i samobitnost crnogorske nacije.

K tome, 1921. godine, pošto je suđenje generalu Vešoviću okončano, iz štampe je izašla brošura o toj aferi. Istovremeno je i u inostranstvu organizovana kampanja, pa su pored listova crnogorske emigracije, o progonu bivšeg ministra vojnog pisale su i evropske novine koje su podržavale prava Crne Gore, a i pominjalo ga se u raspravama u nekim parlamentima Zapadne Evrope i u Kanadi. Interesantno da 2025. godine, kada u realnom vremenu dobijamo informacije iz cijelog svijeta, i kad zagovornici crnogorske nezavisnosti nijesu protjerani iz zemlje, još nema nikakvih javnih reakcija političkih subjekata na činjenicu da tužioci u procesu Katniću i ostalima, falsifikuju, prešućuju, brišu, vade iz konteksta, glavne dokaze na kojima temelje tobožne inkriminacije!?

Gost na jednoj televiziji, u četvrtak veče, sedam-osam sati poslije završenog ročišta, bio je lider državotvorne opozicije, i na brojna provokativna pitanja o hapšenjima bivših funkcionera, ni jednom riječju nije spomenuo Katnića, niti doveo u pitanje političku pozadinu hapšenja i progona ostalih politički nepodobnih djelatnika, nacionalnih Crnogoraca. Ni narednih dana, kada je s pravom objavljen veliki broj reagovanja zbog skandalozne odluke Vlade da obustavi finansiranje upisa nove generacija studenata na FCJK, niko nije pomenuo, metodičnu, obuhvatnu i za tužioce i kreatore političkih procesa, ubistvenu argumentaciju Milivoja Katnića pred sudom. (Nije manje važno, suštinski i simbolički – riječ je o istoj ideološko-političkoj pozadini i ciljevima – opstanak FCJK od sprječavanja političkih hapšenja protivnika režima.)

Onda se postavlja pitanje: jesu li to „lafi postali ratarima“, jesu li potomci nekadašnjih boraca za Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore, postali sitni trgovci, koji će svakoga svog istomišljenika pustiti niz vodu, ukoliko postane meta mračnih centara velikosrpskog režima? Je li u pitanju strah za sopstveni život od povezanih režimskih kartela s paravojnim i kriminalnim klanovima, koji su učestvovali u Moleban revoluciji, ili kalkulišu da bi im zalaganje za ugrožene ljude možda smanjilo popularnost par procenata, s obzirom na bjesomučnu anticnogorsku propagandu? Računaju li na to da će ukoliko postanu kooperativni s režimom velikosrpski ideolozi odustati od konačnog rješenja crnogorskog pitanja? Očekuju li da ih Spajić pripusti u Vladu, na mogući nagovor nekih Zapadnih ambasada?

Sve moguće kalkulacije su jalove, jer fašistoidni imperijalizam, ne može i kad bi htio, ograničiti sam sebe. Pogotovo protagonistima velikosrpske ideologije neće pasti na um da odustanu od strateškog, gotovo dvovjekovnog plana, koji se, u raznim ideološkim formama, sprovodi od Ilije Garašanina do Aleksandra Vučića. Elem, militantne ideologije jedino respektuju snažan i uporan otpor diskriminaciji: kralj Aleksandar Karađorđević je abolirao Radomira Vešovića, 1921. godine, zajedno sa ostalim političkim osuđenicima, koji su se protivili aneksiji Crne Gore, da bi na neki način smirio, stišao oružani otpor crnogorskih indipendista. Danas Mandić-Bečićev policijsko-pravosudni kartel nema nikakvog unutrašnjopolitičkog razloga da smanji represiju i brojne diskriminacije. Naprotiv, ukoliko duh sitnih taktika i kolaboracije opozicije i intelektualnih grupa, ne zamijeni duh otpora, nastaviće još bezobzirnije da dokidaju suverenitet i nacionalna prava Crne Gore i Crnogoraca.

U tom kontekstu odrediće se i sudbina Milivoja Katnića. Jer, režim ćutanje ili stidljivo reagovanje opozicije razumije kao odobravanje. Katnić je, naime, već presuđen: jer ne bi Mandić-Vučićeva osovina protiv njega podizala lažnu optužnicu, da bi ga onda sud oslobodio u nedostatku dokaza! Njihov plan je da Katnić umre u zatvoru, ili da ga otpuste kao teškog invalida, koji bi ubrzo život okončao u svom domu.

S druge strane, režim je snažan onoliko koliko je njegova alternativa slaba i uplašena. Jer, riječ je o potkapacitiranim dužnosnicima, ovisnim o Beogradu i Moskvi, koji se suočavaju sa stanovitim međunarodnim i unutrašnjim problemima. Stoga je trijumvirat Mandić-Bečić-Spajić, podijelio uloge, po principu dobrog i lošeg policajca, jer su prinuđeni da, prevashodno zbog ekonomskih i bezbjednosnih razloga, obmanjuju i ulaguju se zemljama EU i NATO.

Dakle, samo organizovana i uporna kampanja svih građanskih, prozapadnih subjekata, može jasno pokazati kriminalnu, antievropskiu i antidemokratsku pozadinu režima, i kauzalnu povezanost sudskog progona Milivoja Katnića i ostalih osumnjičenih za udruženo zločinačko djelovanje, sa oslobađajućom presudom Mandiću, Kneževiću, generalu Dikiću, ruskim oficirima GRU. (O bahatosti i samouvjerenosti policijsko-pravosudnog kartela svjedoči i činjenica da je isti sudija – sa skandaloznim obrazloženjem – oslobodio prvostepeno osuđene za pokušaj državnog udara, i Katniću potvrdio optužbu!?

Kartel na vlasti je toliko osion, zato što s razlogom računa da je ubijedio „međunarodni faktor“, kako se Novović i Marković principijelno „obračunavaju s kriminalom i korupcijom na visokom nivou“. Da li su baš predstavnici obavještajnih agencija, diplomatskih i bezbjednosnih službi toliko površni i nezainteresovani za stvarno stanje stvari, ili oportunistički idu linijom manjeg otpora – s obzirom na to da opozicija ne demonstrira po trgovima, ne piše interpelacije liderima savezničkih NATO država, ne organizuje konferencije za štampu u Briselu i Njujorku, zašto bi se oko toga sjekirali – u ovom trenutku manje je važno. (Groteskno je da nacionalna prava Crne Gore, u međunarodnom kontekstu, bolje i više, brane neki poslanici iz regiona u Evropskom parlamentu, nego predstavnici crnogorskih parlamentarnih stranaka u komunikacijama sa inostranim političarima.)

Dakle, potrebno je da se lideri opozicije, društveni aktivisiti, nezavisni intelektualci, koji su dugo bili dio prethodne vlasti, ili u njenoj blizini, mentalno resetuju, prilagode novoj situaciji: to jest, ne moraju se još kao njihovi preci odmetati u šume, već samo da duh trulih kompromisa zamijene aktivnim građanskim otporom, a birokratsko poimanje stvari duhom solidarnosti. Jer, mala ugrožena zajednica ne može opstati ukoliko u njoj ne postoje empatija i solidarnost. (Jedna od temeljnih narodnih mudrosti Crnogoraca, iz koje je izvirao iz duh „borbe neprestane“, bila je: „Pomozi jaki nejakome.“

Samo aktivni, inteligentni, organizovani otpor crnogorskih indipendista, koristeći optimalno komparativne prednosti jedne male nominalno suverene države, članoce NATO i kandidata za EU, te proklamovani prozapadni, građanski i multikulturni vrijednosni sitem, može spriječiti zločinačke namjere velikosrpske ideologije. (S obzirom na odnos snaga, ne smijemo trošiti vrijeme i energiju na marginalijama, impresionizmu, međusobnom nadgornjavanju i sektaštvu. Ono malo resursa koje posjedujemo moraju biti racionalno i odmjereno korišteni: usmjereni prema glavnim centrima i akterima velikosrpstva, i pogađati u centar.)

Afera Katnić je – između ostaloga – i trenutak istine, da još jednom pokažemo da u Crnoj Gori postoji kritična masa politički osvješćenih i voljnih građana koji su spremni da odbrane određene kulturne, nacionalne i političke vrijednosti, kao i njihove simboličke indikatore. Ili će ovaj entitet, nakon milijunskog trajanja, izgubiti svoj raison d’etre.

Strah je prirodan – „Slabostima smo zemlji privezani“ – i kod samosvjesnog čovjeka nada posljednja umire: one druge strah parališe, strah se pretvara u bijedu, u mentalno i moralno ništavilo, u puko darvinističko preživljavanje.

Ipak, hrabro držanje Milivoja Katnića, u zatvoru i na suđenju, pokazuje da je još u tragovima ostalo ponešto od onog starog nesalomljivog crnogorskog bitka: za koji je Đuzepe Garibaldi kazao da „čini čast čovječanstvu“.