Pomirenje kao pogubljenje

Za Antenu M piše: Adnan Čirgić

Ni o čemu crnogorska vlast ne priča koliko o pomirenju.

Pomirenje mrtvih, onih koji su izabrali smrt jer se nijesu htjeli pomiriti sa sudbinom roba i onih koji su umrli kao plaćenici okupatora, najavljeno je još početkom 90-ih – dok se raspadala Jugoslavija. Nakon priče o pomirenju mrtvih prešlo se na pomirenje preživjelih.

To pomirenje živimo kao političku platformu vlasti punih pet godina. A ta platforma podrazumijeva: podređivanje Crne Gore interesima rusko-srpske države i crkve, redefinisanje crnogorske države kao srpske teritorije, asimilaciju Crnogoraca, zabranu slobode govora i društvene kritike, promociju četničkoga pokreta kao antifašističkoga i slobodarskoga te beatifikaciju četnika koji su se dokazali u svirepoj i neljudskoj borbi za potrebe stvaranja etnički čiste Velike Srbije ili stradali kao okupatorski saradnici u narodnooslobodilačkoj borbi. Dio te iste agende jeste i rasprodaja državnih resursa, brisanje Crne Gore s turističke mape Mediterana i Evrope, populističko zapadanje u neodrživo dužničko ropstvo kako bi se ponovo medijskom propagandom zarobljenim građanima pokazalo da Crna Gora ne može sebe hraniti, da je i ekonomski i simbolički neodrživ i besmislen sadržaj.

Ko gođ se javno usudi suprotstaviti se takvoj agendi pomirenja, čeka ga društvena marginalizacija, medijska satanizacija, dehumanizacija ili utamničenje i izgnanstvo.

Dva su ključna ogledna primjera za sve koji se usude ispriječiti se na putu pomirenja koje promovišu današnji politički baštinici četničke ideologije.

Najbolji institucionalni primjer jeste FCJK. Kao visokoškolska i naučnoistraživačka ustanova osnovana radi proučavanja i afirmacije službenoga jezika u državi, FCJK od početka radi isključivo ono radi čega je osnovan. Dio akademske misije u civilizovanome svijetu jeste i društvena kritika i promocija osnovnih civilizacijskih vrijednosti na kojima je nekad počivao svijet. To su isključivi razlozi satanizacije FCJK i pokušaja njegova gašenja od strane vlasti (koja ne priznaje službeni jezik države kojom vlada) kroz obustavu finansija, sprečavanje upisa studenata, demonizaciju kadra, instrumentalizaciju tužilaštva radi podizanja neodrživih krivičnih prijava itd. Da ne nabrajam jer je isuviše svjež potonji neuspjeli pokušaj gašenja FCJK. Da FCJK pristaje na ćutnju, na pomirenje, da se ponaša recimo kao CANU, ne bi javnost znala ni da postoji. Ali takav FCJK bio bi tek još jedna poluga vlasti na putu pomirenja Crnogoraca sa sudbinom koju im je namijenio Beograd.

Drugi je primjer svekoliko brutalniji. Onaj koji se usudio najdalje poći i privesti pravdi one što su prije nekoliko godina ne štedeći krv građana pokušali steći ono što su 2020. stekli propagandnim uvaljivanjem obećanja o pomirenju, dekriminalizaciji, evropeizaciji i drugim vučićevskim lažibajkama – utamničen je. Milivoje Katnić je politički utamničenik, na sramotu Crne Gore i svih koji su svjesni ne samo stvarnih razloga njegova utamničenja no i činjenice da ne postoji bojazan da će napuštiti Crnu Goru kako bi se spasio od pravosudnoga sistema koji ne služi pravdi nego održavanju anticrnogorske političke "elite" na vlasti.

Moglo bi se navoditi još mnogo primjera – od satanizacije književnika, simboličkoga spaljivanja lutke pisca, protivzakonitih smjena, suspenzija i otkaza, nepostupanja po odlukama suda u slučaju povratka na radno mjesto protivzakonito smijenjenih kao u slučaju Jelene Perović ili zadržavanja na rukovodećim mjestima suprotno zakonu poput Borisa Raonića i sl. No dva odabrana primjera najbrutalniji su pokazni primjeri za ono što čeka ustanove ili pojedince koji ne pristaju na kompromis jer taj kompromis znači nestanak.

I kao što 1945. nijesu mogli pobijediti i četnici i partizani, tako ni danas ne može pobijediti građanska Crna Gora dok se svakodnevno mirimo sa svakodnevicom kojom kao moralne gromade defiluju razni milanpaunovići, kao eksperti za nauku i prosvjetu odlučuju razni budaleksići, dok nam se s ekrana smiješi četnički vojvoda sa stolice predśednika nacionalnoga parlamenta, dok opozicija i dalje misli da treba biti kulturan i dopadljiv a ne politički brutalan u obračunu s onima čiji je cilj da se pomirimo ili nestanemo.